Lakoća kojom je premijer Andrej Plenković najavio odgodu već usvojenih planova o uvođenju poreza na nekretnine signalizira da je reformski potencijal njegove vlade ipak puno, puno slabiji od proklamiranog. Hrvatskoj već godinama očajnički treba vlada koja je sposobna ne samo najavljivati, nego i provoditi strukturne reforme, a vlada premijera Plenkovića ostavljala je dojam da je svjesna toga i trudila se i u Bruxellesu dokazati da je upravo ona ta koja će konačno s riječi prijeći na djela.
I premijer i ministri govorili su sugovornicima u EU kako treba imati razumijevanja prema činjenici da protekla vlada premijera Tihomira Oreškovića, zbog političke nestabilnosti koja je tu vladu HDZ-a i Mosta pratila od začeća, nije mogla provesti mjere koje je najavila u svom programu reformi, ali da je ova vlada s premijerom Plenkovićem potpuno svjesna nužnosti provedbe, a ne samo najavljivanja reformi. “Za razliku od prošle godine, kad nam je izostao element političke stabilnosti da krenemo u implementaciju, ova Vlada je odlučna…” – tako je glasila mantra koju su članovi vlade ponavljali u Bruxellesu.
Ta priča sada, s najavom odgode poreza na nekretnine, zvuči potpuno neuvjerljivo. Plenkovićeva vlada dolazi u opasnost da se, suprotno najavama da će baš u tom pogledu biti drukčija od prethodnih, pokaže upravo kao i Milanovićeva i Oreškovićeva, koje su također najavljivale nešto od čega su već sutradan odustajale. Ruku na srce, uvođenje poreza na nekretnine bez prethodno ispunjenih preduvjeta kao što su riješeni imovinsko-pravni odnosi i realno procijenjena vrijednost nekretnina (pa i uzimajući u obzir razvijenost područja) može stvoriti dodatni nered na terenu, odnosno suprotan učinak od željenog i zamišljenog u teoriji. Da, to što nisu ispunjeni preduvjeti može biti legitiman razlog za odgodu. Ali ovdje se radi o tome da i aktualna vlada svojim ponašanjem zapravo signalizira da svoje vrijeme i trud ne ulaže u ispunjenje preduvjeta i provedbu jedne tako komplicirane reforme, nego svu energiju ulaže u poliranje slike o sebi.
Kad joj treba slika vlade koja je ambiciozna u reformama, onda se porez na nekretnine najavljuje, a kad joj treba slika vlade koja je blaga i prijateljski raspoložena prema svima, posebno potpisnicima peticije protiv najavljenog poreza, onda se lakonski odustaje. No, “senzibiliziranje javnosti za uvođenje novog poreza”, što premijer sada najavljuje, nije strukturna reforma. Upravo zato što je komplicirana, teška mjera za provođenje, porez na nekretnine predstavlja lakmus papir, indikator koji nam otkriva kakvi su zapravo reformski procesi u Hrvatskoj. Nikakvi. Nepostojeći.
Ok, možda je to nepošteno reći, jer bavljenje krizom u Agrokoru, što Plenkovićeva vlada opisuje kao svoju najveću “reformu”, jest bio posao koji je preokupirao ovu Vladu. I u ovom prolaznom vremenu možemo se složiti da je zakon poznatiji kao Lex Agrokor u prvi mah zaista donio korist u smislu da je pomogao da se izbjegne kaotičan krah koji bi se kao virus proširio na sve dobavljače i na čitavo gospodarstvo. Još ništa nije gotovo, druga faza u kojoj treba restrukturirati Agrokor tek počinje i to je tek najkompliciraniji dio, ali prva faza sprečavanja kaosa, koji se u jednom trenutku činio neminovnim, provedena je uspješno i Plenkovićeva Vlada tu ima zasluge.
No, kad se vratimo na strukturne reforme, vidimo da se tu ne događa ništa. Porez na nekretnine je jedan lakmus papir, a drugi su poboljšanje učinkovitosti javne uprave, kao i mjere koje se odnose na strukturne probleme tržišta rada, mirovinskog i zdravstvenog sustava. To su područja na kojima se očekuju strukturne reforme, i to ne bilo kakve, nego komplicirane reforme koje zahtijevaju niz ispunjenih preduvjeta koji će potom dovesti do velikih poteza, često takvih da nailaze na otpor. Ali upravo zato što su teške i komplicirane, na takvim se strukturnim reformama mjeri stvarna sposobnost svake vlade. Plenkovićeva upravo na odgodi poreza na nekretnine pokazuje da je sličnija već viđenim vladama koje nisu bile sposobne za strukturne pomake, nego su se bavile ad-hoc rješenjima. Strukturne reforme često se opisuju kao obveza koju Hrvatska mora ispuniti zbog EU. Da, i zbog EU, no lako za to. Nikad ne treba zaboraviti stvarne, najbitnije razloge zbog kojih su takve reforme potrebne Hrvatskoj: zbog nas samih, jer bez reformi hrvatsko gospodarstvo ne može dugoročno ostvarivati stope rasta koje bi učinile Hrvatsku zemljom koja dostiže standard razvijene, zapadne Europe, zemljom u kojoj se otvaraju radna mjesta i iz koje nema masovnog iseljavanja.
Ne moze se usporedjivati kruske i jabuke. Porez nije strukturna reforma, to je samo jos jedan namet. Zato je krivo u isti kontekst staviti porez na nekretnine i provodjenje strukturnih reformi. Jedno nema veze s drugim.