PARTIZANOV PUNTER ZARAĐUJE VIŠE OD IGRAČA CIBONE, ZADRA I SPLITA ZAJEDNO
Caffe Gavella (studeni 2023.) Život nosi puno neodgovorenih pitanja. Kako pronaći apoteku u kojoj možeš kupiti lijek koji liječi sve rane? Kako su žene izdržale glumiti u nijemim filmovima? Kako navijači Hajduka strpljivo, desetljećima, čekaju titulu? Kako smo mi izdržali tolike godine bez omiljenih baza Saloona, Karake, Gavelle?
Ima pitanja. Nema odgovora.
Jedno, napokon, zauvijek brišem.
Sjedimo i pijuckamo u retuširanoj Gavelli. S novim gazdom.
Sve je super.
Fali samo Pavo.
Taj prvi dan, uz cugu, mnoštvo poznatih lica. Glumaca i glumica. I Suki.
Sjedim s Brankom Račkim Zonom, koji je skoro pola stoljeća radio iza šankova Gavelle i Karake.
Evociramo uspomene. On broji mrtve.
Nema Ivice Vidovića, Muje Nadarevića, Ive Gregurevića, Špire Guberine, Kikija Kapora, Vlatka Dulića, Cvetka, Musa, Minje, Ene, Zambate, Cige, Žarkeca…
Zaustavim ga. Ima ih stotinu. Na cugi kod sv. Petra.
Javlja se s morske obale prijatelj dr. Križo Katinić.
– Napokon se može skupiti stara ekipa. Reci Fecu da bi bilo lijepo kad bi u nekom uglu kafića stajala slika Pave Kremenića. Da bude tu. Uz nas – predloži. Prenesem to odmah Draženu Ferenčini, ravnatelju Gavelle. On potvrdno kimne glavom.
Preko puta Branka i mene sjedi njegov sin Edi Rački. Pomoćni trener Jakše Vulića u Ciboni. Nekad sam o njemu pisao u Večernjaku kao o klincu koji obećava. Snajperski je gađao "trice".
A onda ozljeda. I ode karijera.
– Što se to događa s Cibonom? – pitam.
– Teška vremena. Ponekad nemamo ni za plaće. Čudimo se kako nam košarka tone. Sad ću ti reći jedan točan podatak koji zvuči nevjerojatno. Tamnoputi Punter iz Partizana mjesečno zaradi više od svih igrača Cibone, Zadra i Splita zajedno. Godišnji budžet Partizana veći je od budžeta svih naših prvoligaša zajedno. Treba li tu što dodati? Talenata ima. Para nema.
Našem stolu prilazi Davor Beršinić, glumac koji je zauvijek napustio daske koje život znače i otisnuo se u svijet stihova.
Daruje nam svoju novu zbirku poezije. S posvetom.
– Obnovit ćemo u predvorju Gavelle recitale njegovih pjesama uz svirku glumačkog benda – obećava Hrvoje Klobučar.
Netko u prolazu reče da je prije par dana bila druga godišnjica otkako nas je napustio Žarko Potočnjak. Fali. On. I oni njegovi urnebesni padovi na sceni. I izvan nje.
Prije puno ljeta pričao mi je baš za šankom u Gavelli.
– Vozil sam se kod Karlovca oko 150 km/h. Prasnul je motor. Stvoril se dim. Niš nis videl. Letel sam zrakom. Mislil sam da grem u nebo. Auto totalka. A meni, kad sam tresnul na zemlju, niš.
Mislio sam da on nikad nebu odletel v nebo.
Nema predstava ni scena na kojima Žarkec nije letio zrakom. I padao.
O tim kazališnim vratolomijama Arsen Dedić je napisao pjesmu "Kad Žarko padne".
Bio je i čudesan golman. Letio je među stativama.
Jednom je Marku Mlinariću, na tekmi u Varaždinu, obranil volej. S tri metra. Ulovil je žogu. Puna dvorana digla se na noge i zapljeskala majstoru.
Branio je i na "Kutiji šibica".
Moja razmišljanja o Potočnjaku prekinu Davor Svedružić.
– Dost se popilo. Valjalo bi nešto hititi u kljun.
I odosmo na ćevape. One juneće sa sirom.
Vrnul se u Gavellu nisam. Zalila me kišurina. Vlažan iznutra. Vlažan izvana.
Krenem put Čakovečke.
POVEZANI ČLANCI:
ŠTELAMO SATE DA SE VRATE
Cajti u zeitungu (studeni 2023.) Nedavno smo vrnuli čuke nazaj. Netko u šali reče da to neće učiniti jer se ne može sjetiti gdje je kupio sat. Pa ga nemre ni vratiti.
Duhovito na društvenim mrežama poručuju:
– Javite mi kad se budu vraćale godine. Sat vremena mi ne znači ništa.
Oni praktičniji upozoravaju:
– Trebalo bi i vage poštelati na zimsko mjerenje.
Jer, Bože moj, stiže vrijeme veselica. Vrijeme krkanja. I opijanja. Od Martinja, preko Božića, do Novih godina. Za mene je svaki dan blagdan. Promjena sata ne znači ništa za mog prijatelja Hermana Vukušića. Ali promjena pacemakera znači siguran sprint do Manolićevih godina. I novo ponižavanje teniskih mušterija.
– Poslao ti je moj sin sliku iz bolnice. U jednoj ruci držim stari pacemaker, dok je novi u meni. Taj se može podešavati prema jačini suparnika na teniskim terenima. Za Ivana Cvjetkovića Tarzana bit će dovoljno štelanje na 20%, za one jače 30% i 50%. Eto me brzo s reketom u ruci. Čim promoviramo knjigu o konvoju za Bilu – kaže Herman kojemu oko knjige asistira bivša urednica u Vjesniku i moja frendica Romana Eibl.
Neki dan je na društvenim mrežama vrnula vrijeme u rikverc. Za par godina.
Piše Romana kako je ubijala špinat. Onaj smrznuti. Zabila je oštar nož u želji da odvoji karton od Popajeve omiljene klope. Čakija skliznula. Zabila se u arteriju. I eto ti belaja.
Hitna. Bolnica. Šivanje. Kako to već ide.
Vrijeme je zaliječilo Romaninu ruku, koja s Hermanom "hekla" zadnja poglavlja "Konvoja". Kažu bit će ekskluziva.
U Mozaiku-2 i Darlingu često srećem bivšeg producenta Željka Sablića. Pijucka kavicu i čita Večernjak.
– Prije 15 godina objavio sam fotku na kojoj si s Ninom Palinkaš. Imali ste tada skup 130 godina. Sad bi taj zbroj bio puno veći – rekoh. Naravno da neću analizirati godine čarobnice tapiserija koja sa sestrom Ojom Kodar živi u Primoštenu. Nekad najljepša Šibenčanka radila je kao montažerka na filmovima svoje sestre i šogora Orsona Wellesa. Kontaktiramo često preko WhatsAppa.
– Ja sam neki dan opal i natukel koljena. Teško hodam. Pozdravi mi Ninu kad bute u kontaktu – "naredi" mi Sablja.
Bum, bum.
I to bu to.
LUDNICA U OSJEČKOM HNK
Osječke priče (studeni 2023.) Svi putevi proteklih dana vodili su prema Mirogoju, Miroševcu, Krematoriju, Markovu polju… Prema počivalištima naših najmilijih. Kupio sam cvijeće i svijeće za majku Katu, suprugu Zdenku, rodbinu i prijatelje kojih više nema. Putujući dvanaesticom srećem imenjaka Miljenka Sekulića Sarmu. Poznatog kipara i kazališnog scenografa.
– Opet ti s ruksakom – primijetim.
– Nosim maske za "Ukroćenu goropadnicu" koja se radi u Kerempuhu.
– Kakve maske?
– One koje sprečavaju žene da govore. Baš sam jednu dovršio za Lindu Begonju – reče i pokaže mi fotku maske koju je nabio na facu svoje sestrične.
– Kad je moj šogor skužio da je maska funkcionalna i da sprečava žene da govore, veselo mi je dobacio: "Napravi ih dvista. Bit će kupaca" – doda.
Sarma je radio i na scenografiji predstave "Jom Kippur", s kojom je moj prijatelj, redatelj Želimir Mesarić obilježio 50. godišnjicu umjetničkog rada. Jom Kippur na židovskom je pomirenje. Mislim si. Priredba je baš prigodno pala uoči žestokog rata u Pojasu Gaze. Radnja Mesove, kažu sjajne, predstave "Pomirenje" odvija se u ludnici. I nova predstava osječkog HNK bit će smještena u "ludaru". Let iznad kukavičjeg gnijezda. Slavonci očito ne mogu bez ludnice. U kojoj, na kraju krajeva, svi mi živimo. Pitam Sarmu tko će biti osječki Indijanac.
– Nemam blage. Predložio bih redatelju Draženu Ferenčini, koji radi "Let", da uzme šefa kazališnog kafića. Ima potrebnu snagu i visinu za Indijanca. Do samog kraja je nijem pa spika i nije bitna.
Ne budi lijen. Zvrcnem Feca.
– Tko ti igra Indijanca, a tko će pokušati nadmašiti Jacka Nicholsona?
– Indijanca ti nebum otkril neg bu iznenađenje. Glavnu rolu povjeril sam Miroslavu Čabraji. Siguran sam da će biti odličan – uzvrati kratko Fec.
A ja se sjetih kako sam Muji Nadareviću, kad je u Gavelli režirao "Let iznad kukavičjeg gnijezda" pronašao Indijanca. Bivšeg kapetana i centra Cibone. Rajka Gospodnetića. 210 cm. Mujica je bio skeptičan. A Rajko sjajan Indijanac. U pedeset repriza.
O tome sam opširnije pisao u knjizi "Tajne putnih pića".
Odustajem od lamentiranja o legama iz Osijeka i njihovim kazališnim ludnicama.
Krećem put Mirogoja.
Tamo me najmiliji strpljivo čekaju.
POVEZANI ČLANCI:
VIDEO: Zagreb: Andrej Plenković sudjelovao na obilježavanju Svjetskog dana romskog jezika