Vic tjedna: Kak je u Zagorju tuča potukla trseke, Zagorci sve češće idu u crkvu i moliju: Isusek, Isusek, prosimo te lepe; daj nam reči kak si delal vino iz vode.
HOĆE LI BOBAN NASLIJEDITI ČEFERINA NA ČELU UEFE Jelačić plac, Čokolada, (listopad 2023.). Kažu zimsko računanje cajta počinje kad na šparhetu filanu papriku zamjeni sarma, a sekeli gulaš mahune. Upravo sam kod Anđelke na Dolcu kupio prvo kiselo zelje i spremam se za promjenu vremena. Iako se moji prijatelji kupaju u Jarunskom jezeru. A Celzijusi još poskakuju u pravcu neizdrživih vrućina. Želja za kiselim zeljem. I kiselom repom. Jača je od temperatura. Možda mi rasol pomogne da stasam u analitičkog novinara.
Sumnjam.U meni čuči novinarčić bez dubinskih analiza. Novinarčić željan da vas opusti. I zabavi. A da sam sklon opširnijim pričama, bilo bi ih koliko o'š. Na primjer, mogao bih se raspisati o doktorima s Rebra koji su na pragu senzacionalnog otkrića. Na njihovoj fešti, uz Paganini bend, doznam da se nešto veliko događa. Nešto o uništavanju stanica raka.
Dok pišem ovaj tekst, vijest još nije objavljena na CNN-u. A bit će sigurno. E sad bi moj urednik Bubalo rekao: – Čovječe, pa to je tema! A ja ti nisam za teme. Samo za kratke forme. I dok si rekao keks, eto nove priče za duplerice. – Krajem mjeseca, na poziv Hrvatske specijalne policije, u Zagreb stiže Ivan Ostarčević. Jedan od vodećih američkih policajaca za krvne delikte. Održat će za naše specijalce nekoliko predavanja – javi mi prijatelj Branko Borgudan.
To bi se moglo proširiti na priču o Ivanovu ocu Nedeljku Ostarčeviću. To je onaj bivši košarkaš Zadra koji je, s Krešom Ćosićem, davnijeh dana zapalio preko bare.
Nemam ti ja živaca za istraživačko novinarstvo. Ni za velike intervjue. Pa o tome toliko.
Na Jelačić-placu Miran Hadži vrti veliki vergl i pjevuši. Stranci u deliriju. Slikaju. Trpaju cente u škrlak.
– Pajo, Zoc, Emil Gabrić i ja pozvani smo na obiteljsko slavlje Čeferina u Brežice Kod Debeluha – šapnu mi.
I sad, da sam istraživački novinar, otišao bih s Kraljevima ulice kod svog prijatelja Jure Tomića, gazde Debeluha, i napravio reportažu o odvjetničkoj dinastiji obitelji prvog čovjeka Uefe.
Ali kao što rekoh. Nisam ti ja za ozbiljne stvari.
S Džemom Mustedanagićem krenem s trga put Masarykove u Bobanovu Čokoladu. Na Cvjetnom obojica čestitamo Ratku Rudiću na slikarskom opusu.
– Podsjećaš na Murtića – primijeti Džemo.
Mene je više interesiralo zašto mu je ruka zagipsana.
– Ne'š vjerovat, pao sam u kupaoni i slomio ruku.
A mi dalje prema Čokoladi.
– Često igram šah sa Zvonom. Zapamti što ću ti reći. Nakon Čeferina Boban će biti čelnik europskog nogometa – proročki će Džemo.
I eto ideje da, sa Zvonom, raširim priču na tu temu. Ali zaustave me Ančica Dobrić i njezin lajavi Maro. Pas. A k'o čovjek. Džemo ode s Bobanom na šah. A ja na dozu brbljanja s poznatom glumicom. I dragom prijateljicom.
Sutradan. U Arheološkom muzeju na Danima Sarajeva u Zagrebu. Sevdah za dušu. Rahatlokum komt culest. Hvala Ismetu Efendiću.
I Bosni. Što je ima.
ĆIRO GAŠPARAC BIO JE LJUTIT ŠTO NIJE PJEVAO LIČANIMA
Melengradska, Čakovečka, Novinarski dom (listopad 2023.)
Slijedi red rođendana, red promocija, red vjenčanja, red… Nešto kao životni leskovački slijed.
Moj prijatelj Mato Banović doveslao do 70-e.
U dvorištu, među stotinjak uzvanika, kompletan stručni stožer omladinskog pogona Dinama. Na čelu sa šefom škole Markom Marićem.
I baš on je bio razlog što sam potegnuo dobar gutljaj Dornfeldera. Njegovom tati Zvonku, bivšem golmanu Dinama, šapnuh na promociji Cicine monografije:
– Bit ćeš iduće godine deda.
Trener juniora Ico Banović potvrdi moje prognoze.
– Marko i njegova supruga čekaju bebača – reče mi na ročkasu tate Mate.
I bi mi beskrajno drago. Naravno da sam zvrcnuo starog Maru, iliti Hadžibegića kako ga od milja zovemo.
– Što ti rekoh na promociji – trznem ga.
– Pozlatilo ti se. Nitko sretniji od mene – uzvrati budući deda i najavi reprizu opijanja iz Karake kad se rodio Marko.
Ico je tati za rođendan darovao pobjedu nad juniorima Hajduka (3:0).
– Bit će još darova – doda dok smo uživali gledajući kolo lijepih žena iz Posavine.
A onda. Dragičina krumpiruša, gulaš, baklave, Ilijin roštilj… I još puno toga. Slično i na svadbenoj fešti u susjednoj ulici.
Bivši trener amaterske repke "Vetrenih" Željko Radišić ispraćao kćer jedinicu Lanu u zagrljaj odabranika srca njezina.
Ode nam najljepša djevojka Trešnjevačke republike. I šire.
Rasplakao se tata Žac koji je našu amatersku repku pozlatio na prvenstvu u Turskoj.
Tad nije bilo suza. A sad Čakovečka mokra. K'o da su prošli polivači ulica. Sve od Žacovih suza.
Lanina mama Nives, bivša šefica gruntovnice, ni pod razno nije dopuštala da se pjeva: Izađi mala, izađi mala…
Ode najljepši ukras našeg kvarta. Sretno, Lana.
Nisam, naravno, propustio ni promociju osme knjige Dr. Josipa Fajdića.
Ovoga puta portretirao je zaslužne Ličane u znanosti i kulturi.
– Kako to da u knjizi nema Duška Ljuštine? – znatiželjno primijetim.
– Zvao sam ga na sve svoje promocije i nikad se nije odazvao – objasni Dr. Fajdić.
Mislim si. Pametnom dovoljno.
Jedini je na promociji tugovao Ćiro Gašparac.
– Mogao sam otpjevati "Vilu Velebita" – požali mi se.
– I ja bih s njim zapjevao – doda Požeški tenor Vlado Bauer.
– Dečki, trebali ste se javiti prije promocije pa bi pjevali – zaključi spiku autor.
Uz Krauthakerova vina i ukusni cabernet sauvignon Luke Špoljarića iz Vetova spikam s Ivom Fajdićem, Josipovim sinom koji je nekad španao za Cibonu.
– Tomici Klepiću je rođendan – sjetim se.
– U pravu si. Prijatelji će se sigurno okupiti – uzvrati.
Naš prijatelj Tomica već šest godina leži nepokretan. Ne može ni govoriti. A sve kuži. Mozak mu radi 300 na sat.
Kao bivši hrvač i redar u Interkontiju bio je jači od tenka.
Čovjek u čijem je restoranu, na Jarunu, osnovan HDZ.
Naprosto nisam pametan što da mu poželim za rođendan.
Osim: "Volimo te, prijatelju."
IMA NAS LUZERA KOLIKO TE VOLJA
Muljatori 2. dio (listopad 2023.)
Želja mi je da svijet bude bolje mjesto sa mnom. A ne poslije mene.
Zato pišem drugi nastavak o manipulatorima ovozemaljskog ništavila. Iliti muljatorima.
Moj dragi prijatelj i veliki umjetnik Dimitrije Popović primijetio bauštelca na susjednoj zgradi. Pozove ga da mu sredi jedan zidić nastradao u potresu.
Majstor napravi troškovnik. Uzeo 500 € za nabavu materijala. I nestao.
– Nije se pojavio cijelo ljeto – požali mi se Dimitrije.
– Ne'š više vidjeti ni njega ni eure – utješim ga.
Darko Janeš posudio je jednom vrlo dragom čovjeku 300 €.
– Vraćam ti večeras – obeća.
Prošlo je otad mnogo večeri. Nema love.
A ja sam nekako siguran da će ju dobiti nazaj.
Možda je naš komšija, kad je posuđivao, mislio na polarnu noć. A ona, kao što znamo, traje šest mjeseci.
Janeš samo mora biti strpljiv.
U Gavelli je svojedobno na porti radio svima nam drag i beskrajno duhovit lik.
Veliki teniski talent. Pobjeđivao Franulovića.
A onda mu je vlak odrezao nogu. Trebala mu je lova za gradnju kuće. I jamci.
Glumci su se gurali u želji da odabere baš njih. I poslije su taj kredit otplaćivali.
Muljatori su imali i jednog stalnog pretplatnika. Mog pokojnog prijatelja Pavu Kremenića. Gazdu Karake i Gavelle.
Jedan poznati kazališni i filmski glumac svrati jedno predratno večer u Karaku.
– Pavo, snimam u Opatiji "Supermena". Puknuo mi je prednji zub i moram ga hitno popraviti. Trebam 2000 DM, vraćam čim završi snimanje – reče, a Pavo mu dade vulo.
On nestade put Banje Luke.
Zafrkavali smo Pavu da je donirao novac za naoružanje pobunjenih Srba.
Lopovi s Balkana svakodnevno vršljaju i po Zagrebačkim tržnicama.
Jedan moj frend upozorio je staru majku:
– Pazi na novčanik u torbi. Kradu!
– Nebuju mi ga zeli jer ga furt držim čvrsto v ruki – uzvratila je samouvjereno.
Spretni lopov istrgnuo joj je novčanik iz ruke. I bris. Kako da ga stigne sa svojih 88 godina.
Ma ima toga za romane u nastavcima.
Tu ću stati.
Jer i sam sam tisuću puta ispao luzer.
