Mladi i drčni umjetnik uvjeren je da utjecajem i radom može odigrati važnu ulogu u borbi za oslobođenje svoje zemlje

Ruža Klein i Ivan Meštrović konačno su se vjenčali 29. travnja 1907. godine u crkvi sv. Ivana Nepomuka blizu Pratera u Beču, a te godine on prvi put sudjeluje i na Bijenalu u Veneciji. Nekako u to vrijeme Meštrović ponovno susreće i francuskog kipara Augustea Rodina. Susret se zbio u Gliptoteci, piše u svojoj knjizi „Život i djelo Ivana Meštrovića“ Maria Meštrović. Navodi da Meštrović nije znao francuski, ali znao je češki pa im je prevoditelj bio češki slikar Alfons Mucha.

Rodin je osjetio da taj mladi Hrvat cijeni njegova umjetnička nastojanja i poziva ga u Pariz. Godine 1908. Meštrović doista dolazi u Pariz, bit će to početak i prijateljstva s Rodinom koje će potrajati sve do Rodinove smrti 1917. godine.

Prvi literarni pokušaj

Rodina je Meštrović molio da mu dopusti da nekoliko sati tjedno od njega uči u ateljeu na što mu je Rodine, piše u knjizi Maria Meštrović, odvratio: “Dragi kolega, što vas ja mogu naučiti? Ta vi ste najveći fenomen među kiparima!”

Za njihova druženja Rodin je već u poznim godinama. Meštrović 1914. izrađuje i njegovu skulpturu, no na njoj ga, baš u skladu s činjenicom da sami sebe i one koje volimo vidimo ljepšima no što oni doista jesu, ne radi kip starca, već kipara u punoj snazi barem 20 godina mlađeg no što je tada Rodin bio. Skulptura se čuva u Meštrovićevu ateljeu u Zagrebu. Meštrović u Parizu sudjeluje na pariškim Salonima, a zbog drčnoga dalmatinskog karaktera, smatra da Salon ne prihvaća njegova najbolja djela i piše im protestno pismo, što rezultira time da već sljedeće godine, 1909., ulazi čak u sam žiri Salona, govori u emisiji „Hrvatski velikani“ Barbara Vujanović, viša kustosica Ateljea Meštrović u Zagrebu.

U mladome drčnom umjetniku istovremeno bujaju i domoljubne misli. Na Meštrovića, kao i na generacije njegovih zemljaka iz Dalmatinske zagore, najsnažniji rani politički utjecaj učinio je Andrija Kačić Miošić s pjesmaricom u kojoj je slavio i opisivao južnoslavenske junake. Ta pjesmarica u mnogim kućama Zagore bila je uz Bibliju i jedina knjiga. Toj činjenici u prilog ide i prvi rukopisom Meštrovića sačuvan njegov literarni pokušaj datiran u 1899., pjesma “Vilo moja, pivat mi pomaži”, posvećena upravo fra Andriji Kačiću Miošiću. U to vrijeme većina je Dalmatinaca pristajala uz jugoslavensku ideju koju je promicao biskup Strossmayer, a ljudi u sjevernoj Hrvatskoj više su optirali za nekakvu samostalnu Hrvatsku ulogu unutar Austro-Ugarske. Meštrović nije bio iznimka. Prema dr. sc. Dušku Kečkemetu, veliki polet toj jugoslavenskoj ideji dao je i Frano Supilo novim pristupom i hrvatsko-srpskom koalicijom, a dolaskom Karađorđevića zaživjela je ideja da Srbija bude Pijemont južnoslavenskih naroda. Poticaj jačanju jugoslavenske ideje svakako je dala i austrijska aneksija Bosne 1908. te pobjeda Srbije i saveznika protiv Turaka u Prvome balkanskom ratu 1912. Veliki poticaj Meštrovićevoj političkoj usmjerenosti k jugoslavenstvu i Srbiji bila je i stalna opasnost od talijanskog posezanja za Istrom, Hrvatskim primorjem s Rijekom i Dalmacijom do Kotora, smatra dr. sc. Kečkemet.

Iako živi u Parizu, Meštrović je intenzivno u vezi s domovinom. Tako je u Splitu 1909. utemeljeno društvo “Medulić” pod Meštrovićevim ravnanjem, koje će godinu dana poslije u Zagrebu u Umjetničkom paviljonu održati izložbu “Nejunačkom vremenu u prkos”, a među članovima su Mirko Rački, Emanuel Vidović, Marino Tartaglia i Tomislav Krizman. U Meštroviću je sve glasnija ideja da utjecajem i radom može odigrati važnu ulogu u borbi za oslobođenje svoje zemlje pa nastavlja raditi svoj slavni Kosovski ciklus te 25 skulptura iz njega izlaže na izložbi Secesije u Beču.

Ruža i Ivan Meštrović u Parizu žive na Montparnasseu, a novi umjetnički pokreti kao nabijevci, fovizam i kubizam ne zanimaju ga, uvjeren je da novo treba graditi na starome. Godine 1910. pozvan je da sudjeluje 1911. na izložbi u Rimu. Odbija izlagati, piše Maria Meštrović, u austrijskom paviljonu jer u konačnici, planirao je izložiti Kraljevića Marka na njegovu Šarcu kao utjelovljenje slavenske snage koja će poraziti austrijskog dušmanina, i fragmente Kosovskog ciklusa – u kojem, kako navodi Hrvatska enciklopedija, oživljava nacionalni mit. U tom je ciklusu ostvario neka od svojih najistaknutijih djela: Sjećanje, Veliku udovicu, Majku, Kraljevića Marka.

Na kraju te 1911. ipak odlazi u Rim na Međunarodnu izložbu u povodu 50. obljetnice ujedinjenja Italije i opetovano protestira protiv izlaganja jugoslavenskih umjetnika u austrougarskom paviljonu te se priklanja srpskim umjetnicima ističući pri tome svoju hrvatsku nacionalnost i naglašavajući da Srbe smatra braćom, a srpsku ponudu Hrvatima da izlažu s njima potvrdom bratske koalicije između Srba i Hrvata, piše u svojoj knjizi Maria Meštrović. Naime, Meštrovićeva i Supilova ideja bila je da s kolegama izlaže u sklopu tzv. Paviljona Srba i Hrvata, ali organizatori su dopustili ime Paviljon Kraljevine Srbije. Kralj Petar tada je primio sve Srbe i Hrvate, sudionike izložbe, koji su bili predstavljeni i talijanskom kralju. Meštrović je tada na izložbi službeno predstavljen kao Srbin, zbog čega će ga poslije napadati i Matoš, na što je umjetnik tih godina odgovarao: “Svaki je Srbin zajedno i Hrvat, ovo je moje mišljenje. Mi umjetnici moramo raditi, a neka svatko govori što hoće”, navodi dr. sc. Kečkemet.

U Rimu, Meštrović tada osvaja prvu nagradu za kiparstvo, a Gustav Klimt za slikarstvo. Bilo je to maestralno umjetničko priznanje koje se slavilo čak i u Otavicama, kamo je na feštu pristiglo pola Drniša, a hrvatske i srpske novine Meštroviću posvećuju cijele stranice. Novcem od te nagrade roditeljima je u Otavicama sagradio kuću, vilu u secesijskom stilu. Poslije će u svome mjestu sagraditi i školu i antimalaričnu stanicu.

Radio je brzo i gotovo u bunilu, primjerice, portret Pija XII. izradio je za svega četiri sata, a svaki kip, govorio je, prije no što ga počne raditi sanjao je i vidio ga 3D – sa svih strana. Uvijek bi prvo radio crtež, pa 3D maketu i potom final. Bio je jake radne energije i izraženog libida, što je naglašavao i na svojim ženskim skulpturama isticanjem njihova volumena i reproduktivne snage. Imao je status zvijezde i živio od svojeg rada. On i Ruža bili su svjetski putnici. Ona organizatorica njihova života, a on fatalni muškarac koji u visokom društvu u kojem su se kretali 1914. u Rimu susreće i ruskog grofa Vasilija Kvoščinskog, čija će supruga Ružena Zatkova Kvoščinski, glazbenica i umjetnica, oduševiti Meštrovića. Odbijala ga je i voljela, on ju je pak pokušavao zaboraviti na zabavama pokraj Kensingtonskih vrtova udvarajući se, opet udanoj, Mariji Banac rođenoj Račić, u čije ga je ruke polusvjesno gurala i sama supruga Ruža ne bi li ga tako prisilila da zaboravi Ruženu. Grozničavo se pitao je li moguće voljeti nekoliko žena istovremeno i smatrao da je to realno. Ipak, zgrozio ga je Ružin prijedlog da Marija s njim zatrudni, piše u svojoj knjizi Maria Meštrović. Taj svojevrsni ljubavni četverokut završit će dvjema smrtima, Ruženinom 1923. i smrću Marije Banac 1918. godine.

Autobiografski tekst

Poslije će Meštrović, osim kiparskom alatu i politici, biti itekako sklon i peru i o toj ljubavnoj problematici napisati i tekst koji nosi autobiografske značajke, ali i elemente ljubavnoga romana izdan pod naslovom “Vatra i opekline”. U njemu Meštrović opisuje svoje odnose s trima ženama – suprugom Ružom Klein, Ruženom Kvoščinskom i Marijom Banac, rođenom Račić. Upravo u tom tekstu, podosta se može spoznati i o umjetnikovom kompleksnom odnosu prema ženama, ali i stvaralačkim procesima i promišljanjima. Tako u jednom dijelu “Vatre i opeklina” govoreći najvjerojatnije o susretu s Ruženom u pratnji svojeg supruga koji je osjetio njihovu uzajamnu privlačnost, Meštrović piše:

“Namah je pomislio da je to prirodno pravilo i da se čak i među životinjama dva mužjaka pored ženke odmah sukobe. Ta upravo je vidio taj nagon u očima ovoga čovjeka. Kad ne bi bio čovjek i kad bi pustio ono životinjsko iz sebe, ovaj bi ga odmah za vrat ščepao, a osjećao je i u sebi da bi i sam jednako uzvratio, i to ne samo zbog probuđene strasti za ženku, nego naprosto stoga što je, bogzna kakvim trikom, privezao uza se ovu ženu koja posjeduje ljupkost, mili pogled srne i životnu snagu divlje zebre. Među njima nema ničeg zajedničkog osim što se nazivaju muž i žena. Ovoj bi ženi pristajao labud kakav pristaje Ledi, a ne ovakav reptil čija čak i koža podsjeća na kožu gmaza. Ova velika drvena lutka koja frazira svojim širokim plućima, s ukočenim nogama i tobože gibljivim aristokratskim strukom, nema ništa muškog, pa čak ni mušku ljubomoru za ženku, nego je možda i to poza kao i sve ostalo na njemu, i u njemu i možda na ovu ženu gleda samo kao na dragocjeni nakit koji koristi isključivo zato da bi mu ostali zavidjeli.”