John David Mooney međunarodno je priznat kipar i umjetnik čije javne skulpture se nalaze širom svijeta. Poznat po ambicioznim komadima velikih razmjera, Mooneyev rad transformirao je ikone javnih zgrada, osvijetlio velike gradove i redizajnirao javne prostore. Kao umjetnik, također je učinio svjetlo svojim prepoznatljivim djelom, koristeći nekonvencionalne izvore svjetla kao skulpturalne elemente.
U svojoj akademskoj karijeri Mooney je imao priliku predavati na brojnim institucijama u Sjedinjenim Državama i Europi. U Europi je predavao na institucijama kao što je fakultet za umjetnost i dizajn u Dublinu, škola umjetnosti u Glasgowu, Royal College of Art u Londonu, itd. Mooneyev rad nalazi se u brojnim privatnim i javnim zbirkama, uključujući Muzej moderne umjetnosti u New Yorku, središnju i najvažniju galeriju u Chicagu te u velikim muzejima u Europi. On je posljednji živući student Ivana Meštrovića, koji je i bio glavna tema našeg razgovora.
Gospodine Mooney, vi ste umjetnik od ranog djetinjstva?
Da, rođen sam u sveučilišnom gradu. Imao sam veliku sreću jer sam u osnovnoj školi imao časnu sestru koja je upravo dobila drugi magisterij slikarstva na Sveučilištu Illinois u mom rodnom gradu Champaign. Od vrlo rane dobi, već u trećem razredu, bila mi je ona draga učiteljica umjetnosti. Ona me upoznala s velikom umjetnosti. Natjerala me da slikam. Tako sam prvo naslikao stolicu, tepih itd. Nastavio sam to raditi u godinama koje dolaze. Kad je došlo vrijeme za odlazak na fakultet, razmišljao sam nastaviti školovanje na sveučilištu u mom Champaignu. Profesori su me molili da dođem, ali ja sam tada imao srednjoškolskog učitelja, opet nekoga tko mi je pokazao put, koji je rekao ne. “Ne, nikako. Ti moraš ići na Sveučilište Notre Dame.” Na moje pitanje zašto, rekao je zbog Ivana Meštrovića. Da moram studirati pod Meštrovićem. I tako me brat odveo u South Bend. U to vrijeme Meštrović je stvarao velika djela na cijelom kampusu i tu sam se već zaljubio u to mjesto. Prigoda da budem ondje i studiram s maestrom bila je zaista privilegij. Došao sam u jesen, u rujnu 1959. Mnogi ljudi koje sam poznavao koji su bili povezani s tadašnjim sveučilištem Notre Dame uvijek su govorili: “O, to je mjesto gdje je Meštrović.” Njegovo ime bilo je sinonim za sveučilište. To je bio identitet. Sve škole imaju neki identitet. U to vrijeme išlo se studirati s grupom ljudi pod nekim umjetnikom. Tako da nisam mislio da je neobično da ću biti u Notre Dame i studirati kod Meštrovića.
Zašto je svećenik Theodore Hesburgh, tadašnji predsjednik Sveučilišta doveo Meštrovića iz Syracuse u Notre Dame 1955.?
Meštrović nije bio sretan u Syracuseu. Otišao je tamo nakon samostalne izložbe u Metropolitanu, u New Yorku. U to je vrijeme Syracuse bila glavna kiparska škola. To je važno. Jer važno je znati da tada nigdje u zemlji nije bilo studija skulpture. Naime, na američkim sveučilištima jednostavno nisu 50-ih godina predavali skulpturu. Ono što se dogodilo jest da su nakon rata mnogi njemački prognanici došli u ovu zemlju i to na različita sveučilišta. I tada se počelo događati. Srednji zapad bio je središte umjetničkih studija slikarstva i grafike. Sveučilište Illinois i Sveučilište Iowa bile su dvije najjače škole. Zatim arhitektura ovdje u Chicagu. Tako da je sva ta umjetnost izlazila sa Srednjeg zapada i onda išla na zapadnu i istočnu obalu Amerike.
Dakle, dovesti Meštrovića u Notre Dame bila je velika stvar. Sveučilište Notre Dame tada uopće nije bilo poznato?
Apsolutno točno. Prvo je došao Meštrović, a poslije se dogodila mađarska dijaspora koja je opet dovela mnoge intelektualce ovu zemlju, a mnogi su došli u Notre Dame. Tada se počelo je stvarati profesorski kadar koji je bio globalan, međunarodni. Tako se stvarno otvorilo sveučilište. Da, ta dva događaja. Meštrović je prvi došao i donio slavu Notre Dame. Bio je na naslovnici časopisa Time s Fr. Hesburgh. Dakle, to je privuklo nacionalnu pozornost. Meštrovićevim dolaskom dogodio se dakle početak studija skulpture na Notre Dame koji je privukao puno studenata.
Josip Turkalj, veli hrvatsko-američki kipar bio je jedan od njih?
O, da. Bio je Meštrovićev pravi čovjek. Maestro mu nije trebao govoriti što da radi, dobro ga je poznavao. Turkalj ima svoju veliku skulpturu u Notre Dame, golemog Mojsija ispred knjižnice.
Što ste najviše naučili od Meštrovića?
Ono što sam od Meštrovića jako naučio je upornost. Nikada ne odustati, nikada ne stati! Radiš svaki dan, svaki dan! Gospođa Meštrović dovezla bi maestra do Sveučilišta, živjeli su nedaleko, nekoliko ulica. Ali on nikada nije vozio. Uvijek bi ona rekla da maestro ne može voziti jer njegov um razmišlja o umjetnosti, stalno je negdje, a kad bi vozio prošao bi kroz crvena svjetla, jer je stalno razmišljao o umjetnosti.
Kakav je bio njegov utjecaj na vas?
To je definitivno bila njegova radna etika, ali također sam naučio od njega važnosti razmjera u umjetnosti. Posebno mauzoleje koje je on dizajnirao. Ti su mauzoleji bili čudesni u činjenici da su osjetljivi na mjesto na kojem su smješteni bilo da se nalaze na poluotoku okruženom morem ili na kopnu. Međutim, učinio je da se uklapaju u krajolik. On je to tako dobro integrirao u krajolik. Kad sam bio pozvan da zastupam Sjedinjene Države na izložbi pod nazivom “Amerika sada”, pokušao sam postići razmjere kao što je to činio Meštrović. Radio sam s Buckleyjem Fullerom na geodetskoj kupoli, pa sam stvorio komad dugačak četvrt milje, četiri nogometna igrališta. Nekako sam je zamislio kao kupolu Meštrovićeva mauzoleja i pristup njemu. Nekako sam se prema tome i odnosio. Meštrović je razumio razmjere tako dobro, ali nisam siguran da to Notre Dame danas razumije.
Vaš dojam o njemu koji je još nekako živ u vama?
Bio je jedan od dva sjajna učitelja koji nisu pričali. Bili su sjajni učitelji umjetnosti jer nisu puno govorili. Ili uopće nisu govorili. Nisu se govorno izražavali jer nije bilo potrebe za riječima. Zašto stavljati riječi u vizualne pojave jer želite da vaš učenik shvati što vi mislite. Dakle, možete pogledati skulpturu i vidjeti što prolazi kroz um ovog čovjeka.
Drugi je bio Konstantin Milonadis. Gledali bi vaš rad i okrenuli ga, a možda i dodirnuli neki ugao i pogledali ga. Na vama je bilo da otkrijete o čemu se radi, vraćate mu se ponovno i ponovno, pogledate ga iznova... To je apsolutno najbolji način. Sjećam se kad sam pohađao tečaj filozofije na Notre dame i svi su me znali kao Meštrovićeva studenta. Rekli su, pa znate mi smo molili maestra da dođe predavati ili razgovarati ili što god on želi, ali nije se odazivao. Rekao sam im da nema potrebe. Neka samo pogledaju oko sebe i eto im predavanja.
Znači njegova djela govorila su za sebe? Njegova Pieta jedno od najgenijalnijih djela?
Apsolutno. To je najbolji govor. Pieta koja se nalazi u bazilici Srca Isusova u Notre Dame je savršena. Još uvijek posjećujem baziliku kako bih posjetio Meštrovića. Apsolutno je zapanjujuća. Nešto naučim svaki put kad je pogledam jer, znate, on je morao izraditi neke svoje proporcije tijela koje nisu anatomski točne, ali je anatomija tu da biste vidjeli određene elemente odakle gledate. Te noge su možda prevelike, ruke su prevelike, ali ono što je uspio izvući iz tog carrara mramora je ležernost smrti. Mramorno mrtvo tijelo, ali tijelo nade. Vidite kako to tijelo drže Marija i Josip, pa se divite. Na neki način danas bismo ga mogli čak i nazvati apstraktnim zbog preuveličavanja različitih proporcija. Međutim prvi put kad sam vidio Pietu, nekako mi je za oko zapeo nos u svim figurama. Mislio sam da je to zaista apstraktno i poslije sam to mogao vidjeti i u ostalim Meštrovićevim djelima. Ali kad sam bio u Splitu, u njegovu domu koji je sada Muzej, susreo sam nekoliko mladih, lijepih hrvatskih djevojaka koje su također razgledavale muzej. I ostao sam zadivljen! Pogledao sam ih i rekao: “Bože moj, pa to je slika koju je on stvarao. Apsolutno je savršeno oživio svoj narod. Do savršenstva. Divno!”
Drugo djelo u bazilici je njegov ”Izgubljeni sin”. Zašto je radio baš to djelo?
Pieta je u istočnoj apsidi crkve, a “Izgubljeni sin” nalazi se na istoj osi, ali na zapadnoj strani crkve. Dakle, glavni oltar uravnotežen je tim Meštrovićevim djelima. Izgubljeni sin nije polirani mramor, nije rafiniran. Dok ga dotičete, osjećate Meštrovićev palac, njegov rad, jer je ovaj komad prvo radio u glini, pa u plastici, tek na kraju u lijevanoj bronci. Dogodilo se to u vrlo tužnom trenutku. Bio sam tamo tada je u to tužno vrijeme saznao za smrt svog sina koji je tragično umro. Meštrović je kroz ovu skulpturu stvarao svoj mir. U svom srcu on je vratio, oživio svog sina.
Je li to bilo njegovo posljednje djelo?
To je posljednje djelo koje je napravio. To je njegov čin oproštenja. Srce mu je bilo slomljeno. Mislim da mu je slomljeno srce uzrokovalo moždani udar, jer je prethodno imao mali moždani udar, ali se oporavio. Ako je moje sjećanje ispravno: nekoliko mjeseci prije nego što je doživio ovaj konačni moždani udar, završio je u bolnici, ali se vratio na posao. Ovo je dakle bio posljednji Meštrovićev rad.
Sjećate se dana kad je umro?
Bilo je to u siječnju 1962. Nikad neću zaboraviti taj dan. Bio sam u studiju za crtanje, a koji je bio odmah do Meštrovićeva studija. Bilo je jutro. Subota. Bio sam tamo i svi smo bili skršeni. Bilo je jako tužno. Umro je nešto kasnije u bolnici. Sjećam se svete mise za njega. Svi profesori bili su poslužitelji u crkvi Presvetog Srca koja je danas bazilika Presvetog Srca. Bilo je puna, apsolutno prepuna. Prva dva reda bili su svi biskupi. Bilo je tako dirljivo. Sjećam se da su svi biskupi došli na kraju mise i rukovali se s gospođom Meštrović. U mom sjećanju to je doista bio nevjerojatan prizor. Naime, činjenica da je za stranog umjetnika došla cijela hijerarhija Crkve, tada je bila velika stvar!
Nisu posjedovali njegove skulpture, možda bi neki željeli da jesu, ali oni su znali da je taj čovjek častio Boga i da je, zahvaljujući svojoj umjetnosti, mogao učiniti da drugi ljudi upoznaju i zavole Boga. Zato su bili tamo. Ne zato što je bio u zatvoru, ne zato što je bio politički disident, itd., niti jedan od tih razloga! Bilo je to priznanje umjetniku našeg vremena. U naše vrijeme to je neobično jer crkva je bila odvojena od umjetnosti. Znam da je Meštrović bio tajno pokopan. Komunisti nisu htjeli bilo kakvo iskazivanje domoljublja. Pretpostavljam da je to sudbina mnogih umjetnika. Kolikim umjetnicima za koje znate su čak i ukradena tijela? To je nevjerojatno. Bio je umjetnik. Njihova sudbina je posebna.
Njegova je duhovnost bila vrlo prisutna u njegovim radovima. Kako to objašnjavate?
Tražite oslonac za svoju duhovnost na različite načine, a njegov oslonac bilo je prijateljstvo s franjevačkim svećenicima. To je učinilo njegovu duhovnost dubljom. Morate imati snagu, izvor, stijenu, morate imati nekoga tko je usidren i jak, tko ima jaku duhovnost. Svatko od nas ima takve ljude. Znate da je Meštrović godinama uistinu bio “seksi umjetnik”. Mislim da su mnogi njegovi raniji radovi uglavnom bili vrlo zavodljivi ženski likovi. Ali tada je uslijedila prekretnica, vjerojatno u kasnim 30-im i 40-im godinama, jer je počeo slikati novi život.
To je vidljivo na crtežu Stigmata koji imamo u Hrvatskom etničkom institutu?
O, da! Kad sam vidio taj Meštrovićev crtež koji vi imate (stigmata sv. Franje), vidio sam jedan od najljepših crteža koje sam ikada vidio. Oduvijek sam mislio da su Meštrovićevi crteži moćni, crtao je uglavnom na smeđem papiru, ali kad sam vidio taj crtež, dugačak 11 stopa, koji zauzima cijeli prostor, ostao sam zapanjen. Pomislih, moj Bože, ovo je majstorski komad! Sveti Franjo koji prima stigme i Krist razapeti koga drže nebeski stanovnici, svi anđeli. To je njegov najbolji crtež ikad. Nacrtan je u Rimu vjerojatno za franjevačku crkvu ili kuriju u Rimu ili za prijatelja koji mu je u spasio život.
Otkrili smo taj rad gotovo slučajno, ili možda nema slučajnosti?
Nema slučajnosti. Ne, nema slučajnosti i vrijeme je savršeno. Hoću reći vrijeme je takvo da mislim da smo u razdoblju kada zaista više razumijemo i volimo njegov rad. Njegovi crteži moraju se vidjeti jer su crteži tako dobri. Bili smo tako počašćeni i zahvalni na vašoj velikodušnosti da ste omogućili da ovaj crtež i ostale vaše skulpture Meštrovića pokažemo prigodom hrvatskog nacionalnog dana u mojoj galeriji. Dobili smo tako dobre komentare mnogih posjetitelja, a mnogi su došli iz South Benda, a neki koji su ga poznavali podijelili su sjećanja o njemu.
Što vam još snažno ostaje u sjećanju na Meštrovića?
Sjećam se nekih čudnih ljudi koji su posjećivali Meštrovića. Bili su vrlo visoki, svi u crnim dugim odijelima, crnim kravatama. Tijekom godinu i pol dok sam bio tamo, sjećam se barem tri posjeta. Oni su navodno, kako sam čuo, bili Titovi glasnici, agenti, koji su tražili od Meštrovića da se vrati. Obećano mu je da će mu vratiti sve, da će ga svi priznati i počastiti. Ali Meštrović je to odbio.
Znate li zašto je odbio?
Jer se ništa nije promijenilo. Uopće ništa. Bila je to ista komunistička zemlja.
Meštrović je bio vrlo blizak nadbiskupu Stepincu. Kad ste prvi put čuli za ime Stepinac?
Kad sam bio u osnovnoj školi. Mi kao djeca u školi smo svaki dan molili za njega i za nadbiskupa Wyszynskog. Molili smo se za njihovu slobodu svako jutro. Da svako jutro nakon jutarnje mise. Također smo svaki dan molili za obraćenje Rusije.
Nakon što je Meštrović umro, kamo ste otišli?
Nakon završetka škole vratio sam se u Notre Dame gdje sam predavao. Onda sam radio u Italiji. Imao sam studio u Firenci i Rimu. Tamo sam predavao. Proveo sam neko vrijeme u Londonu. Predavao sam na Royal Collegeu u Londonu itd.
Imali ste neka iskustva i u Vatikanu?
Moj prvi kontakt s Vatikanom bio je za vrijeme Drugog vatikanskog sabora. Imao sam pristup kao novinar i umjetnik. Bio sam na posljednjim sjednicama 1965. godine. To je bilo najbolje školovanje koje sam ikad imao u životu. Bilo je fantastično. Bila je to nevjerojatna, prava poslastica. Volio sam svaku minutu tog vremena. Svako poslijepodne odlazio bih u auditorij na Via Conciliazione i slušao rasprave o tome što se toga dana dogodilo. Onda sam imao sreću da me Sveti Otac pozvao na svoje božićno primanje. I tamo je papa Pavao VI. došao i do mene. Pružio mi ruku i prisjetio se dana gdje smo bili zajedno. Naime, on je bio pozvan tada kao kardinal Montini održati predavanje na Notre Dame. Bilo je to 1960. godine. I predsjednik Eisenhower imao je jedno takvo predavanje tih godina. Tada sam bio u njegovu društvu. I sada na ovom primanju ugodno smo razgovarali o tim iskustvima. Onda je rekao, uzevši me za ruku: “Što Sveti Otac može učiniti za vas?” Rekao sam mu: “Blagoslovi moje ruke kako bih mogao činiti Gospodinovo djelo.” To sam jedino tražio.
Koliko važnu ulogu igra duhovnost u vašem životu?
Veliku. Pokušavam meditirati i moliti svaki dan. Svaki dan pokušavam moliti skraćenu verziju rimskog brevijara. Naravno, na engleskom, ne na latinskom, ha,ha.
Kad ste prvi put posjetili Hrvatsku?
Bilo je to 1979. Bio sam u Dalmaciji, u Splitu, ali nisam nažalost išao do mjesta gdje je Meštrović pokopan. A posljednji put je bilo davno, odmah nakon rata. Dubrovnik je pokušavao ponovno zaživjeti. Planirali su organizirati međunarodni umjetnički festival, Bijenale, i pozvali su me da sudjelujem na njemu. Jedva čekam da se ponovno vratim. Volim Hrvatsku. Vraćaju mi se sjajna sjećanja kojih često nisam aktivno svjestan.
Nalazimo se u Chicagu, na 22. katu u klubu umjetnika, “Cliff Dwellers” i gledamo kroz prozor. Vidim da i Meštrović, učitelj i John David Mooney učenik, imaju svoje radove izložene u Chicagu, njegovi u Grant Parku (Indijanci), a vaša Spiral Galaxy kod Planetarija.
Nikad nisam razmišljao o tome. To je stvarno lijepo. Hvala vam. Iako sam umjetnik, još uvijek najprije vidim izvore u filozofiji, povijesti, književnosti i teologiji kao osnovama iz kojih izlazi sve ostale. Sve se nekako sjedini.
Koja je vaša definicija umjetnosti?
Mislim da je to stvaranje u stalnom otkrivenju. I za umjetnika i za gledatelja.
Što mislite, u kontekstu 20. stoljeća, gdje je Meštrovićevo mjesto?
Kada je prvi put stigao u Notre Dame, imao je samopouzdanje, nije trebalo biti tzv. suvremenjak. Nije trebao slijediti ničije upute. Kritičari i povjesničari najčešće gledaju samo na vrijeme koje se kreće i sve se treba mijenjati i sve se mora pomaknuti. Ali to je upitno! Kad sam bio u školi, sjećam se da je Caravaggio smatran ničim. Ali nakon nekog vremena na sveučilištima, on je postao veliki netko! Mislim da će Meštrović još više biti poštovan i sada i u budućnosti, puno više nego je bio tijekom razdoblja posljednjih godina njegova života.
Dobar članak, jer kipar govori o kiparu, učenik o učitelju. Hrvatska niti približno ne kapitalizira od radova izvrsnih umjetnika i njihovih radova, bilo umrlih ili živućih. Očito je da su neodgovarajući ljudi na odgovarajućim mjestima.