Za života Ivan Meštrović izradio je više od 3000 skulptura, od Grgura Ninskog u Ninu, Varaždinu i Splitu do Tesle u Zagrebu, Pobjednika u Beogradu, Indijanaca u Chicagu. Niska rasta, velikih ruku i prstiju jakih poput brodske užadi, kažu, radio je iznimno brzo.
Kako je to zgodno izračunao Robert Knjaz u serijalu “Hrvatski velikani”, svakih deset dana jedan kip. S njim su kavu pili rumunjski kralj, Aleksandar Karađorđević, Tito, Eisenhower, Stepinac, Tesla... Meštrović nije oblikovao samo umjetnost, on je oblikovao povijest. Život dostojan hollywoodskog platna čeka da bude ubran, a do tada ovu pisanu priču o velikanu počnimo tamo gdje je sve počelo, i gdje će sve za Meštrovića i završiti, u njegovim Otavicama.
Kiparstvo i arhitektura
Hrvatska u kojoj je Meštrović rođen pripada Austro-Ugarskoj Monarhiji. Dok ostale dijelove Europe zahvaća brz industrijski razvoj, Dalmacija je najsiromašnija pokrajina cijelog carstva. Oko 86 posto njezina stanovništva preživljava zahvaljujući zemljoradnji, a ljudi iz Zagore nerijetko odlaze u bogatu Slavoniju raditi kao najamni radnici. Tako je i Meštrović zbog privremenog rada svojih roditelja sasvim slučajno, neka Slavonci ne zamjere, 1883. rođen u Slavoniji baš u vrijeme kad se gradila pruga Vrpolje – Slavonski Šamac.
Meštrovići tamo prema nekim autorima žive u vagonu, otac mu je bio sezonski nadničar, a majka Maria, rođena Kurobasa, radila je u polju. Postoji više priča o samom mjestu Meštrovićeva rođenja. Ona da je 15. kolovoza rođen u vagonu s godinama je odbačena, a najvjerojatnija je verzija koju u knjizi “Život i djelo Ivana Meštrovića” u izdanju Matice Hrvatske Zagreb bilježi i umjetnikova kći Maria Meštrović, po kojoj je rođen nasred polja.
Zbog običaja da se prvorođenom djetetu nadjene ime djeda po ocu, nazvali su ga Ivan, kako se ujedno zove i svetac zaštitnik vrpoljske crkve u kojoj su 16. kolovoza Meštrovići krstili sina. Obitelj se ubrzo nakon djetetova rođenja pješke vratila u Otavice, u kuću od koje su danas ostali samo zidovi i u kojoj je mali Meštrović živio prvih 15 godina života. Kao šestogodišnjak već je počeo raditi s kamenom i rezbario drvo svojim pastirskim nožićem. U starosti se Meštrovićeva majka znala pohvaliti pričom kako joj je jednom prišla Ciganka gatara i uvjeravala je kako ruke njezina djeteta kriju nevjerojatan dar. Kazala joj je, piše u svojim sjećanjima Maria Meštrović, da će mu zbog tog dara vrata crkava i palača biti širom otvorena. Mama je malog Ivana podržavala u umjetnosti zbog čega će joj čitavog života odavati poštovanje, ona će biti model mnogih njegovih ženskih likova i doživotna muza pa njezino lice nosi i čuvena skulptura Povijest Hrvata. Majka mu umire 1941. godine.
Njegov pak otac Mate bavio se klesanjem, bio je svojevrsni umjetnik. Iza sebe je ostavio nekoliko ukrasnih predmeta te kamene cvjetove i listove na okvirima vrata i prozora kuća na obroncima Svilaje, piše Maria Meštrović. Od njega je dječak povukao gen za lijepo i sa 16 godina u Otavicama priredio svoju prvu izložbu. Tadašnjem načelniku Drniša pokazali su njegove radove i, nakon što ih je vidio, odlučio je osnovati društvo za “pripomoć uzgoja Ivana Meštrovića”. Ne pretjerano kulturno razvijenu zajednicu poput tadašnjeg Drniša na akciju je ponukao njegov izniman talent, doznajemo u serijalu “Hrvatski velikani”.
Mladi Ivan 1900. zahvaljujući novčanoj pomoći Drnišana, odlazi u Split na školovanje, u klesarsku radionicu Pavla Bilinića koji ga uzima za šegrta. S pravom će pojedini autori kasnije upozoravati da njegov životopis počinje kao i Giottov. Naime, oba velikana bila su pastiri koje je darovitost uvela kroz uska vrata slučaja u bljesku sretnog trenutka u sfere najviše umjetnosti i svjetske slave. U Splitu će Meštrović oblikovati i svoja prva djela: poprsje cara Franje Josipa I., poprsje Josipa Jurja Strossmayera i svoj prvi autoportret.
U grad Meštrović stiže u opancima i crvenkapi pa se Splićani rugaju malom Vlaju i već tada stvara se sintagma “čudo od Vlaja” koja će ga kasnije pratiti. Stigao je u pratnji oca, s malo kruha i sira u naprtnjači, a 40 km od Otavica do Splita prešli su pješice. Ivan je brzo učio, trebalo ga je brusiti, a Bilinićeva žena Regina Vechietti podučavala ga je crtanju i govorila mu: “Imaš ingenio!” (urođenu nadarenost, op.a.)
U zagrebačkoj Obrtničkoj školi odbijaju ga primiti na daljnje školovanje jer bio je “prestar”, ali primaju ga u puno važniju ustanovu – na bečku Likovnu akademiju. Beč je te 1901. godine centar monarhije i buja umjetničkim životom. Zahvala za priliku koju je Meštrović dobio na neki način, piše u svojoj knjizi Maria Meštrović, ide i mađarskom industrijalcu Alexanderu Königu koji je zakupio rudnik boksita u okolici Drniša pa, spreman darovati siromašne, čuvši za Meštrovićev talent, odlučio je uložiti u njegovo školovanje.
Od jeseni 1901. do 1906. studira u klasi Edmunda Hellmera, možda najpoznatijeg po tome što je na akademiju odbio primiti Adolfa Hitlera. Nakon što je apsolvirao kiparstvo 1904. kod profesora Hansa Bitterlicha, apsolvirat će i dvije godine arhitekture kod Friedricha Ohmanna. Godine 1902. prvi put se susreće i s Augusteom Rodinom za njegova posjeta bečkoj Akademiji likovnih umjetnosti, kiparom koji će kasnije na njega snažno utjecati.
Godine 1906. sudionik je i Međunarodne umjetničke izložbe u Londonu (Paviljon Austrije – Dalmatinski odio). Iste godine ima i samostalnu izložbu u Splitu, gradu u kojem je godinu dana ranije postavljena njegova prva javna skulptura – poprsje Luke Botića na Botićevoj poljani (današnji Trg Republike). Godine 1905. ujedno prvi put izlaže i u Zagrebu na izložbi Društva umjetnosti u Umjetničkom paviljonu, a tom prigodom car Franjo Josip I. kupuje njegovu skulpturu Majka i dijete.
Osim toga, 1906. je i velika proljetna izložba secesije u Beču na kojoj je mladi Meštrović izložio svoj Zdenac života pa cijeli Beč bruji i piše o tom remek-djelu. Tada su mu svega 23 godine, a Zdenac života će 1912. biti trajno postavljen ispred HNK u Zagrebu gdje se nalazi i danas.
Mladi Meštrović pušta kosu, ostavlja lijep dojam, a ne bi li proslavio i upis na akademiju, skida crvenu tradicionalnu hrvatsku kapu i kupuje crni šešir kakve su nosili umjetnici. Imao je tamne oči i orlovski nos, kakav najčešće krasi i sve njegove skulpture, bio je modno osviješten i dosta povučen. Visok svega 153 cm, ženama je bio neodoljiv. U Beču sreće i svoju prvu ljubav Ružu Klein, Bečanku iz Zagorja, Židovku iz Varaždina, slikaricu koja govori nekoliko svjetskih jezika i koja mu otvara umjetničke krugove Beča. Nepoznat je točan datum 1904. godine kada Ruža napušta obiteljski dom i počinje živjeti s Meštrovićem, stoji u knjizi “Život i djelo Ivana Meštrovića”. Krajem te godine svojoj sestri Regini ona piše da žive skromno poput likova iz opere La Boheme. Meštrović sve više napreduje, a znak toga je i poziv da u Srbiji izradi poprsje novookrunjenog kralja Petra I. koji je tada kod slavenske mladeži pobrao simpatije zbog zalaganja oko ujedinjavanja južnoslavenskih naroda i zbog svoje jednostavnosti i prostodušnosti. Stari kralj Petar svojom sklonošću ujedinjenju južnoslavenskih naroda dopao se i Meštroviću. Dopao mu se, piše dr. sc. Duško Kečkemet, autor “Života Ivana Meštrovića”, i zbog svoje herojske avanturističke i ratničke prošlosti, a ponajviše zbog izgleda koji ga je podsjećao na seljake iz zavičajne drniške Zagore. Od naroda prozvani “čika Pera” već je tada bio uvučen u vrzino kolo beogradske čaršije na čelu s Nikolom Pašićem.
Memoare pisao u Švicarskoj
Po Kečkemetu, stvarne vlasti i utjecaja malo je imao, ali je uživao ugled i poštovanje običnog puka. Meštrović kod tog prvog susreta upoznaje i živopisnog i tragičnog princa Đorđa Karađorđevića i njegova mlađeg brata princa Aleksandra te princa Arsena, kraljeva brata, i oca kneza Pavla.
“Tadašnji Beograd bio je mali i zaostali grad”, piše dalje Kečkemet, “ali druženjima s kolegama u Slovenskom jugu on produbljuje svoje slavenofilske osjećaje za zemlju i narod koji je nepravedna sudbina umjetno podijelila.” Intenzivira sljedećih godina druženja s Karađorđevićima, obilazi unutrašnjost Srbije, započinje druženje s budućim prijestolonasljednikom Aleksandrom, biva predstavljen predsjedniku vlade Nikoli Pašiću. Tu svoju kraljevsku narudžbu Meštrović će kasnije zabilježiti i u svojim memoarima “Sjećanja na važne ličnosti i političke događaje” koju je napisao puno godina kasnije, u Švicarskoj za vrijeme Drugog svjetskog rata, a prvi put će biti objavljena u Buenos Airesu tek 1961. godine.
