Kako je to dirljivo. Mladi u Hrvatskoj najviše vjeruju vojsci, policiji i crkvi. U moru općeg nepovjerenja uniforma je ostala okosnica mentalne stabilnosti društva, kutak u kojem valja potražiti osobno spasenje, što opet govori da posljednja desetljeća militantne indoktriniranosti nisu bila uzaludna. Jer, pokloniti povjerenje vodećim nositeljima fake newsa znači da je karakterno klistiranje jedne generacije privedeno kraju na željeni način; oni su postali ljudi subordinacije, bespogovornog izvršavanja zapovijedi, uvažavanja argumenta pendreka i dogmatskog maksimalizma u minimiziranju vlastite volje.
Religija je lansiranje boga kao fake newsa s najradikalnijim posljedicama s vremenom morala pojačati uskrsnućem njegova izvanbračnog sina. Vojska je fake news sama po sebi, budući da smisao njezina postojanja nije obuka obrane života, nego egzercir egzekucija, pa do kupnje polovnih aviona, klaunovskog ispada ateriralog u logičan moralni ponor laži, prevare i sumnjivih poslova. I na kraju policija, sila koja nam jamči sigurnost unutar sustava koji se patološki boji vlastitih građana, što znači da sustavu pridonosi preventivnom eutanazijom voljnog društvenog momenta.
Gledati spas u crkvi, kasarni i policijskoj stanici u principu znači ostati bez svake nade. Iz toga nema natrag. Kako je moguće da se generacija koja je u slobodi tehnologije morala pronaći tehnologiju slobode odjednom zatekne kako panično juriša pod skute lažne sigurnosti koja odjekuje istošću. Sve snažnije izražena potreba za pripadanjem pribježište je od agresivno širenog straha od individualnog, znači drugačijeg, originalnog. Potreba za boravkom u masi s jedne strane znači varljivu sigurnost koja se prije svega manifestira u skrivanju iza autoriteta pri odricanju od vlastite odgovornosti u procesu donošenja nužnih odluka, a s druge strane znači nedvosmislenu poruku kako smo u strahu od slobode bespogovorno spremni najprije izdati baš slobodu. Unutar hijerarhijskog okvira naša pozicija je bogobojazna, subordinativna i u skladu policijskog sata, čime je mašta mobilizirana isključivo za potrebe nacionalnog fronta.
Može li mladi čovjek u Hrvatskoj danas biti buntovan spram svoje nacije i tražiti od nje da ispoštuje njegovo temeljno pravo da se u njezinu okviru razvija prema vlastitoj želji, čak i kao apatrid koji odbija staviti amove mitske prošlosti? Može li s prezirom gledati na policijska postupanja u privođenju kriminala svrsi državnog interesa? Sve ono što bi se mladima moglo ponuditi kao jednostavno i neotuđivo pravo izbora postalo je metom nedokučivih kriterija arbitrarnosti militantne nacije. U sjajnoj knjizi „Kako funkcionira fašizam“ Jason Stanley zaključuje da se svi mehanizmi fašističke konfiguracije realiziraju kroz mitsku prošlost, propagandu, antiintelektualizam, nestvarnost, hijerarhiju, viktimizaciju, zakon i red u kontekstu „mi“ i „oni“ te stvaranju seksualne tjeskobe.
Stanley nadalje zaključuje kako je „u retorici suvremenih ekstremnih nacionalista plemenita mitska prošlost izgubljena zbog poniženja koje je donijela globalizacija, liberalni kozmopolizitam i popratno poštovanje univerzalnih vrijednosti, primjerice jednakost...“
Pa onda juriš u sklonište, armirani bunker, među prelate, oficire i žbire, u tu primordijalnu kriptofašističku smjesu koja će u roditeljstvu totalitarizma pronaći smisao očuvanja imaginarnog identiteta što ga ugrožavaju još imaginarniji neprijatelji. Mladi u Hrvatskoj danas su izloženi ruglu nacionalne karikaturalnosti i božanske neprovodivosti. Kao što se nekad pričalo da je bivša JNA u čaj svojih pripadnika dodavala brom da bi suzbijala seksualni nagon, tako će i crkva i policija biti poligoni ugušene seksualnosti ako se ne računa organizirana silovanja ministranata i podvođenje organiziranih prostitutki. Izazov intelektualizmu i zdravom razumu bit će preveliko breme da bi ga mogao spakirati u sošku nacionalnih interesa, a osim toga u rovu je puno lakše stajati u koloni nego da te po blatu vucaraju samog. Odgoj poluobrazovanih nacionalnih trupa i vjerskih procesija umjesto usamljenog intelektualnog ratnika u hrvatskom će društvu zadržati ravnotežu straha od dnevne zapovjedi i osjećaj ovisnosti o kolektivnom mišljenju. Sve ostalo je hereza, sve ostalo je blasfemija koja će za potrebe jednog trenutka upropastiti generacije za sva vremena.
Tko će ih nositi na duši? Vrlo važno kad se računa samo da postoji netko s certifikatom opraštanja grijeha u koje će ih druge dvije omiljene institucije gurati. Jezovita fašizacija nije proces, dakle, koji slijedi, nego on traje. Ili kako je prije par desetljeća napisano: “Narod živi sretno u sadašnjosti i budućnosti sve dok prepoznaje svoju prošlost i veličinu svojih predaka... Želimo objasniti našim muškarcima i narodu da se naša povijest ne proteže samo otprilike tisuću godina, da nismo barbari bez vlastite kulture koju smo morali preuzeti od drugih...“ E da, ove „dirljive“ retke napisao je Heinrich Himmler, pa Stanley logično zaključuje da „kada ne izmisle prošlost kako bi od nostalgije napravili oružje, fašisti odaberu dijelove prošlosti i tako izbjegnu sve što bi umanjilo nepromišljeno divljenje slavi nacije.“ I da dodam; slavi oružja, oltara i pendreka.