Nina Hagen, njemačka pjevačica i punk-diva, gostovala je 1979. godine na austrijskoj televiziji. Zapitala se koji je problem s našom kulturom mladih. Potom je ustanovila da je orgazam za žene jako važan te krenula objašnjavati u kojim položajima tijela i kako ga najbolje postići. Ekvivalent Nini Hagen danas je teško pronaći. Sustav opresije, prezreni mainstream puno je učinkovitiji. Djeluje mekano i utješno. Upogonio je dvije bazične emocije koje poznajemo iz srednje škole: želju za prihvaćanjem i strah od odbacivanja. Svaki pokušaj otpora kažnjen je totalnim isključenjem iz (online) zajednica. Seksualnost i provokativnost sada se još mogu naći u realityjima.
Ovogeneracijska kultura mladih čini se bezopasnom i poslušnom. Naime, naši uzori nisu u otporu prema sustavu, nego su ga navodno osvojili i nadmudrili. Najtočniji su primjer ove teze sestre Kardashian, trenutačno najmoćnije žene u, treba tako reći, kulturi. Nove zvijezde sustav ne izvrgavaju ruglu, ne kritiziraju ga, ne propituju i ne opiru mu se. One ga iskorištavaju za zaradu, slavu i pokoji lajk. Kultura mladih na to pristaje jer živimo u vremenu u kojemu je mašta rahitična, stanarina visoka, vrijeme prebrzo i dnevna politika surova. Kao i teorije zavjere, ideja da se može ovladati ovim sustavom za vlastitu zaradu je utješna, iako bolno naivna.
Društvena komentatorica Fran Lebowitz, kad govori o kulturi mladih, kaže da su mladi tu da živciraju Fran, a ne da joj dosađuju. Kultura mladih koja vam ne ide na živce nije dobar znak. Mladost nakon globalne ekonomske krize više nije tako glamurozna. Nestao je fetiš visokog obrazovanja. U vremenima krize, fakultet koji se koristi za zajeb**** postao je stvar lošeg ukusa i još lošijeg odgoja. Roditelji još uvijek nadobudno gurkaju i požuruju završetak fakulteta. Bake prijete da će moći sretno umrijeti kad vide unuke i unučice s diplomom u ruci. No, kako da bake i djedovi znaju da je za uspjeh najvažnije pozitivno misliti. Tako nam barem tvrde gurui i kozmički stručnjaci koji drže svoja predavanja online ili u Studentskom centru. Ostaje pitanje što stavljati na vision bord (tijekom iduće solarne eklipse) kada znamo da ti fenomenalni poslovi neće postojati za desetak godina.
Ono u čemu je kultura mladih uvijek bila dobra je proizvodnja modnih trendova i kontrakulture, otpora prema mainstreamu. No, moda je sada postala puno brža od tromih i sporih pokreta mladih. Procesi proizvodnje, distribucije i oglašavanja toliko su brzi da kultura mladih ne stigne trend pretvoriti u svjetonazor, a da se već na našim Instagramima ne slijevaju personalizirane marketinške poruke. Sada je pripadanje postalo komoditet, i to usmjeren na višu klasu. Svaki pokušaj stvaranja kontrakulture u ekspresnom roku postaje ekskluzivni proizvod, bilo da je riječ o odjevnom predmetu ili društvenom pokretu. Korporacije tako kradu od kulture mladih lakše i brže nego ikada prije. Na mjesto svake te neuspjele revolucije mladih dolazi jedna ekskluzivna marketinška kampanja. Za modu se sada stalno govori da je revolucionarna, a da pritom nikada nije bila dosadnija. Kao što je nedavno izjavio Thierry Mugler, moda su sada samo trenirke i Instagram.
Da skrenem misli s ovih teških tema, odlazim u noćni klub koji se isto pretvorio u trenirke i Instagram. Plešem sam satima. Moj mobitel bio je ugašen pa sam bio prisiljen gledati u ljude koji su baterije svojeg mobitela napunili. Ujutro zovem svojeg prijatelja Ž. da mu se pojadam da mi nitko nije prišao i flertao sa mnom. Ž., još uvijek u polusnu, odgovara mi: “2019. je”. Više nitko ne flerta. Još uvijek blago umoran naletim na članak da je stanoviti DJ Marshmallow održao desetominutni DJ set unutar (?) igrice Fortnite. Svakojaki su animirani likovi skakali, dizali se i vrtjeli na elektroničke pjesme s tekstovima poput “I Feel Alone” i “I Can Fly”.
Članak zaključuje da je na koncertu bilo nekoliko tisuća ljudi i da je oružje bilo zabranjeno. Ne bi me čudilo da, za koju godinu, Berghain, koji ne može biti siguran da je svoje oružje ostavljeno na ulazu, postane muzej. I u tom muzeju neki će vodič šokiranim učenicima i još više šokiranoj učiteljici objašnjavati što je plesni podij, kako su se ljudi na njemu trljali, kako su morali razgovarati jedni s drugima i onda skupa nestati u noći.
U tom bi se muzeju mogao naći i eksponat nove dvadesete. Kad sam bio mali, tridesete su postale nove dvadesete. Kada sam gotovo uhvatio svoje dvadesete, četrdesete su postale nove dvadesete. Više ne pratim gdje su nove dvadesete. Ne bih me iznenadilo da već sutra na naslovnici Cosmopolitana ne osvane Osamdesete su nove dvadesete. Deset načina kako da ga namamite da baš s vama provede život vječni. No, fetiš novih dvadesetih nije samo žudnja za vječnom mladošću. Ono je izravna posljedica ekonomske politike koju su zastupali Bill Clinton i Tony Blair, tzv. third way devedesetih. Tako su simbolični dvadesetogodišnjaci onemogućili ulazak realnih dvadesetogodišnjaka na tržište.
Stoga smo mi zapeli na entry level poslovima ili potplaćenom “freelancanju” (Book!). Mi smo burnout generacija koja je izgubila svoje dvadesete. Na tržištu, mi smo kao Jennifer Hudson, multitalentirana oskarovka koja glumi osobnu asistenticu Carrie Bradshaw, kraljice novih dvadesetih. Čujem se s prijateljem M. Kažem mu da se plašim za sebe jer ostajem doma, gledam filmove i čitam. On mi odgovara: “Što se čudiš? Kasne dvadesete su nove pedesete”.
Stalno govorim(o) da živimo u vremenima krize. Bertolt Brecht rekao je da kriza nastaje kada staro odbija umrijeti, a novo se još nije rodilo. Uviđam da moje frustracije nisu usamljene u povijesti (dobro je vrijeme za čitanje Stefana Zweiga). Ponovno smo omogućili starim idejama duboku starost. Stoga, ako nismo uspjeli s inovacijama, krajnje je vrijeme da ih počnemo živcirati starim provokacijama: svršavanje, jeba**, gubljenje vremena, manjak poštovanja, krivi prioriteti i generalna bezobraština. Možda poput Alexandre Ocasio Cortez koja provocira po američkom Kongresu utopijskim Green New Dealom. Ili poput posjetitelja kluba “Bassiani” u Tbilisiju koji su nakon brutalnog policijskog nasilja izašli na ulice i “rejvali” tjedan dana ispred parlamenta pod sloganom “We dance together, we fight together”.
A možemo ići tragovima Nine Hagen i izraziti važnost, revolucionarnost svršavanja i citirati film nedavno preminulog Makavejeva. Ako se omladini zapečati seks, ona srlja u ostala uzbuđenja, a to su krađe i provale, kriminal razni, tučnjave s noževima, alkoholizam i političke pobune s lepršavim zastavama i sukobima s policijom kao komunisti prije rata. Nama treba slobodna omladina, društvo bez kriminala. Stoga, ako nam političari, paranoidni komentatori društvenih mreža i neostvareni autokrati daju do znanja na koje sve načine možemo umrijeti, izgleda da je dobro svršavanje prvi korak u borbi za preživljavanje. I besplatno je! Stoga, ovom prigodom svim ženama želim čestitati 8. ožujka u želji da uvide revolucionarne potencijale svojih orgazama.
