Koliko će još majki male djece, volonterki inicijative “U ime obitelji”, doživjeti moje iskustvo, a misle da se to njima ne može dogoditi? Koliko će djece to teško i bolno iskustvo držati duboko u sebi, praveći se da su nešto što nisu, samo da bi bili prihvaćeni od okoline i svojih neinformiranih roditelja? Pita se to majka jednog gay mladića u potresnom pismu upućenom javnosti koja nerijetko na život gleda kroz crno-bijele naočale.
Plač u sobi
Majka dvoje odrasle djece, koja se svako jutro i večer pomoli za njihovo zdravlje, prisjeća se kako se njen sin, odlikaš, omiljen u školi, susjedstvu i društvu, već oko desete godine svog života sve češće počeo zatvarati u sebe i plakati u sobi.
– Srce mi se kidalo, a on je govorio da će to sam riješiti – kaže majka. Počeli su i bolovi u trbuhu, dolazio bi iz škole s jakim grčevima.
– Jednoga od tih dana ušla sam u sobu i rekla da neću izaći iz nje dok mi se konačno ne povjeri, jer ću izludjeti od brige. Krenuo je govoriti, ali od jecanja i plača nije mogao izgovarati rečenice, već je to radio u prekidima. Bila sam prestrašena, zanijemila sam kad sam shvatila o čemu je riječ. Cijeli svijet srušio mi se u nekoliko sekundi. Do tada sam bila uvjerena da se to događa drugima. Odzvanjalo mi je u ušima: “Ali ne smiješ reći tati, znaš što on misli o tome, mama, molim te!” Nije to mogla zatajiti suprugu i od toga dana za njihovu obitelj počeli su teški dani.
– Pogađate, moj sin je gay. Da, ali je on još uvijek moje pošteno, dobro, drago, kulturno, a nadasve voljeno dijete. I ne, to nije bio njegov izbor, kako neupućeni misle. To je bio njegov golem križ. Pa kako se to može dogoditi djetetu katolika, iz jedne konzervativne obitelji? Baka je imala crkvu u malom u svojoj kući, muževa obitelj također je katolička, sve ljudi sa sela, teški konzervativci – nabraja.
Pucalo im je srce dok je dječak molio: “Ja ne želim biti takav, pomozite mi, napravit ću sve samo da ne budem takav!” Tako je govorio mali dečkić pred kojim je trebao biti cijeli svijet, koji je trebao uživati u svakom trenutku svog djetinjstva, piše majka. Odveli su ga, kaže, poznatom psihologu, koji im je kazao da nije riječ o bolesti.
– Rekao nam je što smo znali: Imate preinteligentno, darovito, dobro odgojeno dijete, na koje trebate biti samo ponosni. Kada bi barem ostali roditelji koji dolaze k meni s djecom s pravim problemima mogli tako nešto imati! Djeca se s tim rađaju. Koliko je samo jadnih adolescenata izvršilo samoubojstvo jer se nisu znali s tim nositi, koliko je roditelja ne znajući pravu istinu izbacilo svoje jadno, izmučeno, neshvaćeno dijete na ulicu! Pita se i koliko će mladih ljudi zbog okoline i predrasuda živjeti dvostruki život, “kako kod nas živi mnogo homoseksualnih osoba, mnogi u nesretnom braku, a da samo znate koliko takvih ima u Splitu, gradu koji je tako glasan glede ove teme, ali kriju svoju spolnost kao zmija noge”. I njen je sin imao mnogo djevojaka, trudio se da to uspije, ali nije. Na trećoj godini fakulteta nešto se dogodilo, misli da je on djevojci kazao istinu. Nakon toga imao je problema na faksu, napustio ga je i krenuo na novi fakultet nakon velike krize koja ga je držala gotovo dvije godine, kada je utjehu pronalazio i u alkoholu.
S razlogom strepi
– Zadnje dvije godine događaju se pozitivne stvari u životu mog sina. Priznao je najboljim prijateljima i nakon prvotnog šoka, jer s njim su od vrtića i mislili su da se zeza s njima, prihvatili su to. Upoznao je osobu s kojom je sretan. Ta osoba nikada neće biti iskrena prema svojim roditeljima jer oni žive u uvjerenju da, ako su veliki katolici, to se njima ne može dogoditi – kaže majka.
Kad se naživcira slušajući ljude koji s gnušanjem govore o istospolnim vezama, nastavlja, sin je smiruje i tješi. I sve bi nekako išlo da se nije opet digla prašina, udruge koje ništa ne znaju o njihovim životima, a toliko se u njih miješaju. Zar je bolja obitelj koja zlostavlja svoju djecu, zanemaruje ih i zapušta, dok netko tko je pun ljubavi, nema je pravo dati?! Kako da mirno spavam kada znam koliko homofoba šeće ulicama i da s razlogom strepim za svoje dijete?! – pita se nesretna majka.