Moja generacija samo čeka otkaz, naoružana do zuba pištoljima iz srca

Zatvaram oči. Okrećem leđa godini iza sebe i pitam se koliko sam zaboravio, potisnuo. Bila je ovo godina pakiranja, novih prioriteta i napuštanja starih ambicija. I svijet trenutačno titra negdje između novih aspiracija i starih razočaranja, zatočen između dvije generacije. Mlađi su svojim palcem već ukačeni u budućnost, a starci s dvije noge u grobu premeću po kostima i davno zakopanim minama. YouTube mi niže videe koji sumiraju prošlu godinu, pretprošlu i onu prije toga. Čujem grlene glasove prosvjeda i uplakanih majki propucanih sinova, od rata, od terorizma, od policajaca. Vidim godine ujedinjenje u patnji sabijenih u nekoliko sekundi jedne videouspomene. Pjevačica Ariana Grande prošle godine oplakivala je svoje fanove ubijene u terorističkom napadu u Manchesteru. Već ove, svi slavimo njezin prvi no. 1 hit “Thank you, next, next”. I zaista, kada dođu vremena katastrofe, političkih kriza, fašizama, napada i prirodnih nepogoda, mi sve lakše i lakše uzdahnemo “next”, idući! To možemo nazvati krizom humanizma.

Pomislio sam kako predviđati budućnost mogu samo oni koji poznaju povijest. Tako sam jednom rekao i svome ocu dok me vozio u školu. Mi učimo povijest kao gvalju, brdo događaja, a ne kao kontinuirana, paralelna i višestruka društvena i politička gibanja koja sada živimo. On mi je rekao da ne serem i da ispravim tu kulju do idućeg tjedna. Budućnost je ono što se opire zaboravu povijesti. Budućnost je sve ono što se događa između dva datuma, dva rata, dva potpisa. Budućnost je trauma koja se opire potiskivanju. Stoga budućnost, kao i vuk iz bajke, uvijek može postati netko drugi, nešto novo. Dovoljno se samo malo zamaskirati. Jer smo na tren zaboravili vuka od prije, iz šume. Vuk uvijek pojede i baku i djevojčicu, i lovca i svih 11 kozlića. Vuk nikada ne umire. Obično ga bace u bunar, u raku, psihoanalitičari bi rekli u podsvijest, id. I uvijek se može vratiti, svaku večer prije spavanja, kada mama i tata djetetu ponavljaju jednu te istu priču.

Nobelovka Svjetlana Aleksijevič u svojoj knjizi “Rabljeno doba: Kraj crvenog čovjeka” tematizira tzv. komunističku kuhinju. To je bio prostor gdje se uz malo hrane potiho razgovaralo o zabranjenim temama, sanjalo i kunjalo neku ljepšu i topliju budućnost. Mi živimo u kapitalističkim kuhinjama. Sada na ulicama ima svega: kobasica, sarmi, jaslica od Swarovski kristala, satova Rolex, sushi restorana sveg u staklu (ako dovedete ljubavnicu, mogu se navući zastori), Balenciaga šalova i lampa švedskog dizajnera za kojeg ću se praviti da mu prepoznajem ime. A mi se sakrijemo u nečiju kuhinju i maštamo neku pravedniju budućnost. I sada govorimo ispod glasa, ne zato što se bojimo tajne policije, nego poduzetničkih ideja naših stanodavaca. Kuc kuc? Tko je? Stanodavka! Što želite? Rentamo stan za Airbnb. Sorry. (Treba provjeriti je li porasla prodaja sjekira zadnjih godina.)

Stefan Zweig jednom je tako luckasto zapisao kako se u Beču tik prije Prvog svjetskog rata razgovaralo o jelu, ručkovima i vremenskoj prognozi. Tako ja i moja generacija prebiremo po avokado tostu, slikamo ga i uspoređujemo cijene od Berlina do Barcelona, od Zagreba do Zaragoze. Kad nas budu pitali kako je moguće da smo bili takvi nesenzibilni ignoranti, reći ćemo da smo živjeli jako teško. Ne izuzimam se od toga. Živim u svijetu gdje svaki grad daje prednost vikend-turistu i brzoj zaradi, a ne svome građaninu. Mi živimo svijet potplaćene freelance klase u strahu od digitalne revolucije. Moja generacija samo čeka otkaz. Stoga, nemojte nas osuđivati ako skupo doručkujemo, ako to slikamo i stavljamo na Instagram. Vjerojatno to isto popodne plaćamo preskupu stanarinu i šaljemo mailove gdje molimo da nam se isplate honorari od prije tri mjeseca. Stoga danas poručujemo, i mi smijemo uživati.

I fašizam se stalno vraća. On je kao pjevačica Madonna. Svakih se deset godina fašizam nešto redefinira, ukrade i implementira nečije tuđe ideje, malo aproprijacije, što god vremenu treba, možda više , ili više feminizma, ili više pronatalitetne politike. Nije važno. Onda se svi mi čudimo kako je ona još uvijek živa i kako još uvijek prodaje toliko albuma. Tako i fašizam. Svako malo ima novo lice, novu poruku i vizualni identitet, ali je to ista žudnja za uništenjem pluralizma, različitosti pa time i slobode. Socijalizam je kao pjevačica Amy Winehouse. Grandiozna ideja, talent, približila jazz širem pučanstvu, diva radničke klase. No, nije podnijela teret slave. Mrtva je. Sada se sluša i za njom kuka nakon prekida, otkaza i vikenda, kada se seli na otok, sve napušta, ostavlja iza sebe, okreću nove stranice i poglavlja, duboko diše i plitko jeca. No, svijet čeka njezinu nasljednicu.

Predgrupa fašizmu uvijek je neka ekonomska kriza. Prošlo je deset godina otkako je otpočela globalna ekonomska kriza. Prije deset godina, države su odabrale banke, a ne ljude. Bijes se razlio svijetom. Za tu nepravdu osuđen je samo jedan čovjek. Ljutnja je iznijela svoja jaja po cijelom svijetu. Iz jaja su se izlegli neki novi vođe, paranoidni, bijesni i destruktivni. Idealni za udžbenike. Svjedočimo padu starog svijeta koji odbija pasti dostojanstveno. Velike svjetske sile čekaju promjenu odnosa moći. Amerika je za predsjednika izglasala zvijezdu reality televizije i time jasno poručila svijetu da više ne želi biti svjetska supersila. Na njezino mjesto pretendiraju Rusija i Kina. Svijet u krizi proizvodi paradokse. Komunistička Kina najuspješnija je u globalnom kapitalizmu. Rusija koristi socijalne mreže koje zabranjuje na svom teritoriju kako bi se upletala u izbore drugih država i polarizirala društva na Zapadu. Facebook, nastao kako bi studenti ocjenjivali fizički izgled svojih kolegica, sada para društvo nagrađujući ekstremna ponašanja, rasizam, šovinizam i homofobiju, a cenzurirajući ženske bradavice i erotiku. Ljudi postaju proizvodi društvenih mreža. Oni služe kako bi se prikupili podaci o ljudskom ponašanju. Big data, nafta iduće generacije, već sada pripada samo šačici tvrtki. Digitalna revolucija i automatizacija rada već sada preuzimaju tržište i ostavljaju iza sebe tisuće i tisuće nezaposlenih, osobito u zemljama razvijajućih ekonomija. Nezaposlenost vodi u bijes, glad i konačno rat. Vrijeme je krize. Vođe samo čekaju da ispišu nove, krvave stranice povijesti. Nebrojene žrtve gladi, nepravdi, ugrožavanja ljudskih prava, samospaljivanja i rata, postat će samo podatak koji prepisuje neki učenik budućnosti u šalabahter.

Povijest neumorno upisuje datume u lente vremena. Uviđam da je povijest podatak, a budućnost svakodnevno življenje. Eva i Adele živopisni su umjetnički duo koji djeluje u Njemačkoj od 1989. godine. Tada su, tako tvrde, došli/e svemirskim brodom, iz budućnosti, taman nakon pada Zida. Uvijek odjeveni/e isto, u luckaste kompletiće, obrijane glave i uvijek sa širokim osmijesima, Eva i Adele su izmislili svoj rod, svoju biografiju, ali i svoju budućnost. Od 1989. godine do danas svijet se toliko promijenio da kao da su cijelo vrijeme bili/e u pravu. Eva i Adele su pokretni muzej budućnosti, a biti ispred svog vremena je uvijek opasno. I dok muzej ima svoje zaštitare, Eva i Adele imaju samo sebe i jedno tajno oružje. Zovu ga pištolj iz srca. One ubijaju osmijehom. I srećom. Eva i Adele svoj rad opisuju kao futuring, stvaranje prostora budućnosti unutar kojih je njihov rad i život moguć. Gdje god se pojave Eva i Adele, ljudi oko njih osjećaju se kao na otvorenju izložbe, na portalu budućnosti.

Otvaram oči. Uviđam da zaboravljamo povijest kako bismo se mogli samo na tren praviti glupima, nadati se nekoj boljoj budućnosti i preživjeti. I ja sam zaboravio i Berlin i povratak, potisnuo neke crtice svog CV-a i zataškao poneka slomljena srca. Na vijestima čujem prosvjede u Beču, Parizu, Beogradu, Bukureštu, Bruxellesu i Budimpešti. To titraju male budućnosti pod prozorima. Žena puši na balkonu, ispod nje se mladi par ševi, ispod njih ljudi prosvjeduju i iz dima – ponovno male budućnosti. Učim od Eve i Adele, stvaram svoj futuring, prostor revolucije gdje je moj rad i moj život moguć. Pozivam ljude u futuring kao i na svoje premijere. Vodim svoje najbolje prijatelje, Adriana, Keti i Mirnu. Vodim mentoricu Ladu Kaštelan. I muzu Ninu Violić. Vodim talente, drag kraljice iz “House of Flamingo”. Vidim nešto zgodnih dečki, možda čak i mali flert nakon izvedbe. I vidim ljude, goste, uzvanike koji su u borbi protiv samoće spremni pridružiti se jednoj takvoj intimnoj revoluciji, stvaranju svijeta koji se povezuje u nepravdi, tuzi i ranjivosti. Moja budućnost mora izgledati kao premijera, revolucija. Revolucija bez simpatija, flerta, intime i prijateljstva suha je politička propaganda. Revolucija budućnosti bit će intimna revolucija. Jedini recept za borbu protiv rata, fašizma, cinizma, smrti i drugih nedaća povijesti je živjeti budućnost i pritom se vraški dobro zajebavati, smijati, voljeti i maziti se, naoružani do zuba samo pištoljima iz srca.

VIDEO Najjeftiniji i najskuplji kvadrati u većim hrvatskim gradovima