Može li se u Europu s Titom kao starim komunističkim fetišom?

Netko od partijskih propagandista, koji je smislio parolu "I poslije Tita, Tito!", bio je i pronicljiv i proročanski vidovit. Jer, i 35 godina poslije njegove smrti, Josip Broz Tito kao da još nije umro. Primjetno je to svako malo, pa je tako bilo vidljivo i na jasenovačkoj komemoraciji koja se umjesto smjernoga i sućutnoga sjećanja odlukom političkih nasljednika Titove partije pretvorila u politikantstvo. Uz nesuzbijenu želju za omalovažanjem političkih suparnika, i u Jasenovcu se nastojalo divinizirati Tita. Umjesto da je samo dio hrvatske prošlosti, on je još uvijek, usprkos tolikim godinama od njegove smrti, prisutan i u hrvatskoj sadašnjosti. Tito i titoizam kao da su trajni stereotip ovdašnjega načina mišljenja. Nekadašnji kult ličnosti zamijenjen je nostalgičnim sjećanjima. Pokazalo se to i nakon odluke predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović da mramornoga Tita i njegovu zaostavštinu s Pantovčaka preseli u Hrvatsko zagorje.

Umjesto da napokon završi u povijesti, Tito se opet poput prikaze vratio u suvremenost. Narod ga se istovremeno i bojao i volio ga. Bila je to kunderijanska "nepodnošljiva lakoća postojanja". Nekada je vladalo ne samo njegovo političko nego i općenarodno idolopoklonstvo. Pjesnici su mu pisali ode, a skladatelji simfonije. Opće divljenje desetljećima je bilo gotovo obavezni način mišljenja. To je javno obožavanje nadilazilo i potiskivalo čak i zdravu pamet. Na javnim manifestacijama njegova kulta umilno se i dodvornički bučno orilo: "Tito je maršal, Tito je genije, Tito je komandant slavne Armije!" Mladi se danas čude i podsmjehuju pitajući se jesu li ti ljudi normalni kada gledaju sjevernokorejske sletove posvećene "dragome vođi". Svake godine na Titov rođendan i mi smo imali takve državne priredbe. Titova štafeta, koja mu je svečano predavana, trebala je simbolizirati trajnu odanost njegovoj ateističkoj svetosti. U svakoj jugoslavenskoj republici i pokrajini neki je grad imao njegovo ime: Titovo Velenje, Titova Korenica, Titov Drvar, Titograd, Titov Vrbas, Titova Mitrovica, Titov Veles. Njegovim su se imenom zvale tisuće škola, tvornica, zavoda, instituta, ulica i trgova.

Tito je neizrečeno gotovo proglašen besmrtnim. Zato je vijest o Titovoj smrti, koju je 4. svibnja 1980. na tadašnjoj Televiziji Zagreb pročitao Miroslav Lilić, izazvala opću kuknjavu, očaj gotovo biblijskih razmjera. Neki se danas nerado sjećaju toga vremena, stide se samih sebe i svojih tadašnjih misli i jadikovki. Titoisti su u tome barem iskreniji od nekadašnjih i današnjih pokajnika. S dolaskom na vlast 2000. političkih nasljednika Titove Partije, oživjela je i titoistička ostavština. Za to oživljavanje najzaslužniji su bili Ivica Račan i Stipe Mesić. Opet se nastavilo s Titovim veličanjem. Titoisti su se pri tome vraćanju (kao i danas) služili čak i mrskim im pokojnim predsjednikom Franjom Tuđmanom. Izgovor su (kao i danas) nalazili u Tuđmanovu benevolentnom odnosu prema Maršalu. Kompleksnost Tuđmanova odnosa prema Titu nisu posebno raščlanjivali.

Tuđmanov odnos prema Titu i antifašizmu bio je kudikamo suptilniji od njihova. I Tito i Tuđman bili su Zagorci i partizani, a Tuđman dugo i najmlađi Titov general. Titoisti još uvijek kao činjenicu koriste neprovjerenu i neprovjerljivu "povijesnu istinu" da je Tito nakon '71. zaštitio Tuđmana od robije. Sve je, pak, zasnovano na zagonetnoj tvrdnji Miroslava Krleže. Nakon što se Krleža vratio iz Beograda kamo je išao intervenirati za svoga prijatelja Tuđmana, partijskoj je vrhuški Hrvatske saopćio da je Tito poručio: "Tuđmanu, ne pakovati!" Je li doista bilo tako ili je mudri književni bard i režimski miljenik sve to sam smislio ostat će valjda vječna zagonetka. Nostalgični titoisti koji inače Tuđmana ne mogu ni smisliti eto koriste čak i njega za svoju i dalje ustrajnu idolatriju Josipa Broza Tita. I u Jasenovcu se vidjelo da takav odnos prema Titu ne prestaje. Kao da je demokracija spojiva s titoizmom, kao da se u suvremenu Europu može doći sa starom komunističkom i udbaškom naprtnjačom nerazvrstane prošlosti. Kao da se u modernu demokratsku suvremenost može ići sa starim totalitarnim fetišom.