Hrvatska je predsjednica u samo dva dana pokazala da ima smisla za pokretanje javne pozornosti. Kolinda Grabar-Kitarović najprije je neočekivanim i gotovo samozatajnim posjetom spomen-području Jasenovac, tome traumatičnom nacionalnom simbolu, polučila mrgođenje i gunđanje ideološki paleolitske desnice. Nedolaskom pak u Jasenovac na službenu manifestaciju predsjednica je izazvala ljutnju i zlovolju iste takve ljevice. Te netolerantne reakcije hrvatskih ideoloških i političkih krajnosti možda su i najuvjerljivija potvrda da je predsjednica dobro postupila. Da nije otišla u Jasenovac, njezin bi proklamirani humanizam bio neuvjerljiv kao i veliko hrvatstvo onih koji su joj taj posjet zamjerili. U Jasenovcu bi pak naišla na mrzovolju onih koji je ne mogu smisliti i koji su joj nedavno zbog uklanjanja Titove biste iz predsjedničkog ureda oduzeli pokroviteljstvo nad Danom pobjede. Moguće da bi joj takvi u Jasenovcu zviždali kao što su to činili i njezinu izaslaniku, glasovitome svjetskome producentu i logorašu iz Auschwitza Branku Lustigu. Ove se godine, naime, u Jasenovcu sa službene pozornice više spominjao fašizam nego u Titovo vrijeme. Kao da su neki novi fašisti još uvijek svuda oko nas, kao da su spremni na historijski povratak! Istovremeno se s jasenovačke svečane pozornice odavala počast ne samo istinskim antifašistima i nevinim žrtvama ustaškoga režima nego i javno politički tepalo komunizmu, Jugoslaviji i titoizmu.
Da je Kolinda Grabar-Kitarović u nedjelju došla na poljanu ispod Kamenoga cvijeta, tamo bi susrela i gotovo cijeli SDP-ov politbiro predvođen Zoranom Milanovićem i podupirućim članom – Miloradom Pupovcem. Dok je premijer Milanović okupljenima medio govoreći im ono što žele čuti, Pupovac je prigovarao predsjednici. Zamjerio joj je da izbjegava imenovati nosioce ideje zla i da odgovornost za njihove zločine prebacuje na sile Osovine. Premijerova jasenovačka priča o partizanima odgovara ondje okupljenima, ali ne i činjenicama i potpunoj istini. Treba još jednom reći da su svi hrvatski komunisti bili antifašisti, ali svi antifašisti nisu bili komunisti. Među našim komunistima bilo je i hrvatskih idealista koji su vjerovali da se partizani bore za slobodnu, samostalnu hrvatsku državu. Jedan od takvih bio je karizmatični sekretar Komunističke partije Hrvatske Andrija Hebrang. No jugoboljševici unutar KP-a nisu mislili kao on. Njegovo inzistiranje da Hrvatska bude državom komunistički boljševici su doživjeli kao drsku političku provokaciju pa su ga uime komunističke Jugoslavije umorili. Jugonostalgičari ni danas zbog toga ne žele spominjati njegovo ime. Nasuprot tome, i današnjoj demokratskoj Hrvatskoj se spočitava "atmosfera fašizacije i nacizacije". Pupovac s pravom ukazuje na stadionsko uzvikivanje "za dom spremni" kao verbalni zaostatak ustaštva. Zaista bi trebalo već jednom saznati tko su ti stadionski bukači! Bilo bi za očekivati da se kod tolikih čuda tehnike već jednom sazna tko su ta lica. Zanimljivo bi bilo saznati njihov identitet te napokon utvrditi jesu li to zaista "ustaše" ili provokatori.
U Jasenovcu se sa službene govornice toliko spominjalo fašiste i "narastanje atmosfere fašizacije i nacizacije" da je dojam da ih ima posvuda te da je sreća Hrvatske da postoje sve brojniji antifašisti. Jedan od njih rođen je davne 1957. godine!!! Dakle, puno kasnije nego se vratio iz partizana! U Jasenovcu se toliko sirovo politiziralo, spominjao komunizam, vrijeme nekadašnje Jugoslavije te Tita i titoizma, kao da je to bilo vrijeme nekih sloboda i demokracije. Što netko od tadašnjih brojnih antifašista nije iznio "drugarsku kritiku" i ovih dana u Jasenovcu hvaljenome Titu i ga upitao zašto nikada nije posjetio bivši logor Jasenovac?!? Na taj misterij nitko nije još uvijek odgovorio! U Jasenovcu se još jednom jasno čulo i vidjelo da idolatrija Josipa Broza Tita još traje, da i dalje postoji kult njegove ličnosti. Predsjedničin nedolazak na službeni jasenovački ceremonijal možda je samo upozorenje da se o velikim i bolnim nacionalnim temama ne može govoriti politikanski i uzgredno, da se moderna politika ne može voditi logikom ideološke špilje.
>> Bi li A. Zlatar Violić podnijela ostavku da je revizori nisu uhvatili
>> Je li koncert Nives Celzijus u Lisinskom paradigma rastakanja hrvatskog društva?
Zviždati Branku Lustigu mogu samo oni koji zagovaraju zločin , Sramota od takozvanih antifašista .