Razgovori i pregovori naše predsjednice i našega premijera o ovogodišnjem obilježavanju Oluje nisu samo prigodna razmjena mišljenja o nekoj običnoj proslavi i načinu njezina obilježavanja. Takav razgovor na toj političkoj razini uvijek ima patriotsko, nacionalno i simboličko značenje. U Hrvatskoj, u kojoj je od Oluje prošlo već dvadeset godina, zamišljeno je da bi svaki godišnji spomendan Oluje trebao biti državni i narodni blagdan. No u Hrvatskoj, koje bez pobjedonosne Oluje ne bi ni bilo, ni danas se ne zna kako bi je se i gdje slavilo! Nakon što ju se je barem desetak godina spominjalo i obilježavalo samo bljedunjavo, politički dosadno i ritualno, tek uzgredice, ove godine kao da se kani uvesti i službeni ceremonijal u tu državnu proslavu. U ceremoniji proslavljanja toga dana država kao da konačno kani uvesti slavljenička pravila. Knin treba biti domoljubni stožer te proslave, sviđalo se to nekome ili ne.
On je godinama bio centar srpske pobune, u njemu je rat počeo, a u njemu je i završio. Tadašnji je kninski vođa Milan Babić i službeno 1991. iz Knina Hrvatskoj objavio rat. Ulaskom Hrvatske vojske u taj grad rat protiv Hrvatske bio je završen. Zato trijumfalno podizanje barjaka na kninskoj tvrđavi ima osobito mjesto i značenje u hrvatskom kolektivnom pamćenju. Prvi je hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman očito bio svjestan simboličkoga značenja Knina i te svoje geste. Da nije, onda je hrvatsku zastavu mogao podići i u nekoj sljemenskoj lugarnici. Trijumfalni prizor s kninske tvrđave postao je istoznačnicom hrvatske ratne pobjede. Zanemariti Knin u kolovoškim danima pobjede značilo bi, ne samo nanijeti nepravdu tome gradu, nego i povlađivati onima koji ustrajno rade na strategiji zaborava i na “ravnoteži krivnje”. Na ustrajno perfidni način nekadašnjega se vještog vođu i opsjenara dr. Jovana Raškovića, gotovo pretvorilo u srpskoga Gandhija. Već se gotovo sasvim zaboravilo da je u Primoštenu, u kući toga mahera masovne psihologije, napisan čuveni memorandum SANU koji je bio predložak i naputak za rat protiv Hrvatske. Raškovićev sljedbenik Milan Babić u Haagu se, nakon što se pokajao i ispričao “braći Hrvatima”, objesio. Osim njega, nitko od velikosrpskih vođa nije pokazao nikakvo kajanje.
Kada su hrvatski generali Ante Gotovina i Mladen Markač dospjeli u haaški pritvor, po istom obrascu “ravnoteže krivnje” počeo se stvarati programirani dojam da su oni krivi zbog “prekomjernog granatiranja Knina”. Da je časni haaški sudac Theodor Meron uvažio tu vojnu besmislicu i zbog toga osudio naše generale i Oluju, sigurno ne bi bilo ni današnje rasprave kako slaviti Oluju. Srbi njezinu zabranu ionako već godinama traže, a osuđujućom presudom imali bi na to i formalno pravo. Usprkos njihovoj svakogodišnjoj graji na hrvatsko slavlje, naš se tadašnji predsjednik Ivo Josipović ipak srdačno susretao s tadašnjim srpskim predsjednikom Borisom Tadićem. Nije mu smetalo što je Tadić govorio protiv Oluje. Njihovi su se susreti pretvorili u stalni politički ritual s grljenjem. Čak mu je Tadić darovao i reprint beogradskog izdanja časopisa Zenit velikosrpskoga nadrealističkog šovena Ljubomira Micića. Sam to očito nije smatrao ni provokacijom ni nečim odioznim, kao ni njegovi, kasnije odlikovani, bajni savjetnici.
Nečim takvim nije smatrao ni dolazak ni pozivanje 2012. na obljetnicu Oluje prononsiranoga Veljka Džakule! Džakulin dolazak u Knin sigurno je u Čavoglave odveo još više zapanjenih i uvrijeđenih hrvatskih branitelja.
Kao što su ih prije toga u Čavoglave odvodile kninske prigodne, dosadne i domoljubno prazne predstave. Vlast je javno nastojala pokazati da u rodno selo Marka Perkovića Thompsona odlaze samo “hrvatski primitivci”.
Istovremeno su valjda učeni i fini Hrvati odlazili na koncerte ozbiljne glazbe. No istina je da je u Čavoglavama svake godine bilo sve više kninskom ispraznošću razočaranih i revoltiranih običnih ljudi i hrvatskih branitelja. Tradicijsko i pomodno sitnohrvatstvo zazire i od Thompsona i od Čavoglava. Takvo sitnohrvatstvo najvjerojatnije i ne slavi Oluju i svejedno mu je hoće li proslave uopće biti. A trebalo bi je biti. Ponajprije u Kninu!
Knin! I samo Knin! Pa nećemo slaviti dan grada Zagreba u Dubrovniku, ljudi što se događa?!