Na nadgrobnom spomeniku EU će stajati: ‘Bit će kako kaže predsjednik Eurogrupe!’

Tragedija je s Varoufakisom što je bio – i još je uvijek – u pravu. Glavninu grčkog duga trebalo je otpisati”, napisao je Martin Wolf, glavni ekonomski komentator uglednog Financial Timesa u svojoj recenziji najnovije knjige bivšeg grčkog ministra financija Yanisa Varoufakisa “Ima li ovdje odraslih?” koju je u Hrvatskoj upravo objavio agilni Sandorf pod uredničkom palicom Dore Levačić i Ivana Sršena i u prijevodu Karmele Cindrić.

“Varoufakis je napisao jedne od najvećih političkih memoara svih vremena”, ustvrdio je Paul Mason, novinar Guardiana koji se posebno bavi temama ekonomske i socijalne pravde, nakon što je u uvodu recenzije, ironizirajući, nabrojio sve svoje “transakcije” u vidu džin-tonika ili šalice čaja s bivšim grčkim ministrom financija kako bi dao do znanja da njegova recenzija nije posljedica kakvih prikrivenih motiva.

Kao što je dao naslutiti iskusni britanski novinar Mason, sa stavovima o Yanisu Varoufakisu mora se biti pažljiv jer taj markantni Grk antagonizira; njega se ili voli ili mrzi. I zato, napišete li kakav pozitivan sud o tom “amateru”, “kockaru”, “narcisu” ili čak “pubertetliji”, kako su ga već sve nazivali, može vam se dogoditi da vas kakav ekonomski liberal zabrinut za interese slobodnog tržišta otpiše kao nekoga tko se dao zavesti ispraznom pozom seksi ljevičara na motociklu.

No, sad je pred nama njegova politička autobiografija, napisana iznimno pažljivo i racionalno, koju moraju uzeti u obzir i oni koji mu nisu skloni. I oni koji polemiziraju o njegovim ekonomskim rješenjima ili pregovaračkoj strategiji, ipak ne spore da je riječ o uvjerljivom prikazu Europske unije, prikazu iznutra, s insajderske strane, kamo samo rijetki imaju pristup, a vrlo rijetki ili gotovo nitko o tom skrivenom sustavu moći govore ili pišu javno.

Yanis Varoufakis učinio je upravo to, napisao je insajdersku knjigu o svoja 162 burna dana na poziciji grčkog ministra financija u prvoj polovici 2015. godine, o danima kad je vodio tvrde pregovore s grčkim kreditorima; Europskom centralnom bankom (ECB), Međunarodnim monetarnim fondom (MMF) i Europskom komisijom, tzv. Trojkom, kao i o danima koji su prethodili njegovu ulasku u vladu koji pokazuju da se na poziciji ministra financija nije našao slučajno.

“Ima li ovdje odraslih?” nova je vrsta političkih memoara koji se ne temelje na autorovim sjećanjima nego na snimkama s mobitela i bilješkama sa službenih sastanaka, kao i potvrdama svjedoka, ravno iz bruxelleskih bunkera i ratnih kabineta ljevičarske Syrize. Osim službenih sastanaka, Varoufakis je zabilježio i pokoje opuštenije druženje, u sunčanoj Ateni, poput pokušaja da se večerom uz tradicionalno kretsko piće raki omekša Thomas Wieser, predsjednik Radne grupe Eurogrupe, jednog od dva savjetodavna tijela Eurogrupe, slabo poznati europski birokrat o kojem Varoufakis otkriva da je uz šefa Eurogrupe Jeroena Dijsselbloema najmoćniji čovjek Europe.

Zabilježio je autor i napad mladih grčkih anarho-fašističkih huligana na uzavrelim atenskim ulicama od kojeg ga je obranila njegova požrtvovna supruga Danaja, kao i prijetnje njezinu sinu, kad je Varoufakisu anonimni muški glas poručio da je “zabunom u svoja zapažanja i članke uključio određene banke”.

Karta za dužnički zatvor

“Postoje dvije vrste političara, insajderi i autsajderi. Autsajderi daju prednost slobodi da iznesu svoju verziju istine. Cijena njihove slobode je to da ih insajderi, koji donose bitne odluke, ignoriraju. Što se tiče insajdera, oni se drže svetog pravila: nikad se ne okreći protiv drugih insajdera i nikad ne odaj autsajderima što insajderi govore ili rade. Njihova nagrada? Pristup insajderskim informacijama i prilika, doduše bez jamstva, za utjecaj na moćne ljude i na ishode”, riječi su Larryja Summersa, 71. ministra financija SAD-a i 27. predsjednika Harvarda, kojima Varoufakis otvara svoje političke memoare i kojima savršeno objašnjava svoju poziciju na europskoj političkoj sceni.

Varoufakis je na kasnovečernjem susretu u jednom vašingtonskom baru sredinom svog mandata, nakon jednog od brojnih zamornih sastanaka u MMF-u i uz pokoju čašu viskija, obećao Summersu da će dati sve od sebe da bude insajder, ali ako ne uspije osloboditi Grčku dužničkog ropstva, neće se ustručavati postati zviždač. Summers je jedno od zvučnih imena iz Varoufakisova tima financijskih savjetnika, no kao što je poznato ni sve znanje njegova impresivnog tima pomagača (američki ekonomisti Jeff Sachs i James Galbraith, bivši britanski ministar financija lord Norman Lamont, Thomas Mayer iz Deutsche Bank itd.) nije moglo pomoći grčkom ministru u njegovoj misiji oslobađanja Grčke iz zamke dužničkog ropstva. Kako se i zašto dogodio taj neuspjeh, je li Varoufakis doista bio toliko naivan ili bahat koliko su tvrdili neki mediji, ili je nemoćna Grčka jednostavno bila žrtva koju su centri europske moći odlučili podnijeti na žrtvenik opstanka eurozone unatoč svim argumentima i unatoč patnji jednog naroda? Varoufakis donosi svoju priču, napetu poput trilera i protkanu asocijacijama na grčke i šekspirijanske tragedije, a na čitatelju je, kao i uvijek, da odluči hoće li mu vjerovati.

Ukratko, Varoufakisova je ideja bila postići u pregovorima s Trojkom otpis glavnine grčkog duga, čime bi se zemlji koja je bankrotirala još 2010. omogućilo da ponovno prodiše, da provede revitalizirajuće reforme, savlada svoje endemske boljke kao što su korupcija ili utaja poreza (koje on ne osporava, kao ni neodgovornost grčke države i prijašnjih grčkih vlada, čak naprotiv!) pa nastavi otplaćivati kredite i živjeti normalno. Šef ljevičarske Syrize Alexis Tsipras i dobio je izbore na agendi da Grčka, u kojoj 40 posto stanovnika te godine nije moglo podmiriti svoje financijske obveze, treba odbiti “bailout”, taj famozni europski “paket spasa” u kojem zajedno s novim ogromnim kreditom idu i zloglasne Trojkine mjere štednje koje Grčku guraju još dublje u spiralu dužničkog ropstva.

“Bankrot i otpis dugova u kapitalizmu su počeli značiti ono što je u kršćanskoj dogmi oduvijek značio pakao – nešto neugodno, ali i neizbježno – no, začudo, u 21. stoljeću, prilikom rješavanja problema nesolventnosti grčke države, odbijanje suočavanja s činjenicom bankrota ponovno je uskrsnulo. Zašto? Zar EU i MMF nisu znali što rade?” – pita Varoufakis nudeći odgovor: “Znali su da slavni ‘spasilački’ paket, odnosno “bailout”, nije ništa drugo do jednosmjerna karta za dužnički zatvor. Kako znam da su znali? Jer su mi rekli.”

Prva mu je to potvrdila Christine Lagarde, izvršna direktorica MMF-a i bivša francuska ministrica financija s kojom se susreo 11. veljače 2015., manje od mjesec dana nakon što je izabran, na sastanku u Bruxellesu. Varoufakis već od prvog susreta doživljava Lagarde kao inteligentnu, srdačnu i uljudnu osobu za koju se “ne bi previše iznenadio ni da se pokazalo da je ona zapravo bila sklona humanom sporazumu s Grčkom” i od koje je za naslov knjige posudio izraz “odrasli za stolom” (šefica MMF-a u jednom je trenutku ogorčenja primijetila da su za rješavanje grčke drame potrebni “odrasli za stolom”).

Pregovora neće biti

Ali, kao što i piše, to nije bitno. Bitno je sljedeće: nakon završetka sastanka, dok su hodali prema vratima sive bruxelleske zgrade, Lagarde i Varoufakis vodili su kratak razgovor u četiri oka. Šefica MMF-a poduprla je Varoufakisovo zalaganje za otpis dugova i niže porezne stope kao preduvjete za oporavak Grčke. “Janis, ti, naravno, imaš pravo. Ciljevi na kojima oni inzistiraju ne mogu se ispuniti. No, moraš shvatiti da smo previše uložili u ovaj program. Ne možemo sada odustati. Tvoja vjerodostojnost ovisi o tome hoćeš li prihvatiti ovaj program i hoćeš li raditi unutar njegovih okvira.”

Kasnije, tijekom pregovora, Varoufakis je puno puta imao prilike uvjeriti se koliko je Lagarde bila u pravu. Unatoč svim pokušajima, prijedlozima i argumentima, Trojka nije željela odustati.

“Ja s tobom neću pregovarati. Kao što sam ti rekao i prošli put, moraš se obratiti institucijama”, rekao je Wolfgang Schäuble, tadašnji njemački ministar financija, a današnji predsjednik Bundestaga, ravno u lice Varoufakisu na jednom od sastanaka Eurogrupe na kojem je on, pokušavajući dobiti četiri tjedna bez smrtonosnog manjka likvidnosti, predložio Schäubleu da sam izabere tri do četiri glavne reforme koje bi po njegovu mišljenju trebali provesti u Grčkoj. Donošenje zakona o tim reformama bio bi Varoufakisov zalog povjerenja kod nepovjerljivog njemačkog ministra koji bi omogućio jedan korak prema kompromisu u pregovorima.

“To će biti standardna taktika Berlina cijelo vrijeme. Svaki put kad sastavimo prijedlog za kancelarku Merkel ili ministra Schäublea – o dugu, privatizacijama, mirovinama, utajama poreza itd. – oni će nas jednostavno uputiti na ‘institucije’. To je značilo da neće biti nikakvih pregovora između Berlina i Atene; to jednostavno nije bio njihov posao”, piše Varoufakis.

“Ne može se dopustiti izborima da mijenjaju ekonomsku politiku. Grčka ima obveze koje se ne mogu dovoditi u pitanje dok se grčki program ne dovrši u skladu sa sporazumima između mojih prethodnika i Trojke”, također su Schäubleove riječi – šokantno otvoreno priznanje jednog visokog njemačkog političara da demokracija nije važna. Njegova je logika jasna: izbori mogu poremetiti ekonomske politike dogovorene u Eurogrupi, a ekonomska politika je sveta i nedodirljiva.

“Demokracija je uistinu umrla onog trenutka kad je Eurogrupa dobila ovlasti da diktira ekonomsku politiku državama članicama koje ne veže ništa nalik saveznom demokratskom suverenitetu”, piše Varoufakis otkrivajući neslućene moći tog tijela, “čudne zvjerke”, koja nema pravno uporište ni u jednom od ugovora EU, donosi najvažnije odluke za Europu, a većina Europljana o njoj ne zna gotovo ništa. “Razuman i nepristran promatrač lako bi mogao zaključiti da je svrha Eurogrupe u tome da ministri odobre i legitimiziraju odluke koje su tri institucije već unaprijed donijele”, upozorava autor. O silnoj moći Eurogrupe Varoufakis se imao priliku uvjeriti i u trenutku kad je njezin šef Jeroen Dijsselbloem odbio čak i vrlo blage modifikacije Trojkina programa u korist Grčke, a povjerenik za ekonomiju Europske komisije, Francuz Pierre Moscovici na to poraženo priznao: “Bit će kako kaže predsjednik Eurogrupe!”, kršeći tim riječima vlastito obećanje koje je već dao Grčkoj u ime EU da će ta modifikacija sporazuma biti prihvaćena. “‘Bit će kako kaže predsjednik Eurogrupe!’, rečenica je koja bi jednog dana mogla stajati na nadgrobnom spomeniku Europske unije”, zaključuje Varoufakis.

Kao profesor s međunarodnom karijerom koji je na izbore u Atenu stigao iz teksaškog grada Austina, dakle kao autsajder i nepolitičar, Varoufakis je bio svjestan brojnih zamki koje su ga čekale i u pregovorima s Trojkom, i na domaćem terenu, u Syrizi. Od prve sekunde očekivao je da će Trojka biti neprijateljski nastrojena prema Grcima, i bio je svjestan toga da ovisi o Tsiprasovoj podršci i čvrstoći. Zato je i prije nego što je prihvatio postati ministar dogovorio s Tsiprasom i “drugovima” strategiju koju je smatrao ključnom za uspjeh pregovora: u slučaju da se s kreditorima ne može postići razuman kompromis o otpisu duga, grčka vlada mora biti spremna na najcrnji scenarij koji uključuje zatvaranje banaka; mora imati plan B koji će Grčkoj omogućiti da funkcionira i uz zaključane banke, a Trojci dokazati da Grci nisu bleferi koji samo brbljaju da neće potpisati još jedan “bailout”. Varoufakis je bio siguran da je spremnost grčke vlade da pokaže Europljanima da ne blefira, nego da je doista – pa i pod nimalo bezazlenim pritiscima – spremna odbaciti novi “paket spasa”, jedina šansa da pregovori uspiju. Bio je uvjeren da bi Trojka u tom slučaju popustila i da ne bi došlo do Grexita ponajprije zato jer njemačka kancelarka radi vlastite političke koristi želi održati eurozonu na okupu.

Tsiprasova izdaja

Varoufakis je isto tako smatrao da Angela Merkel neće napraviti nikakav ustupak Grčkoj ako to neće morati, ali ostvarili su se njegovi najcrnji strahovi – umorivši se, Tsipras je podlegao “Angelinoj čaroliji”, kako je vještinu te vrhunske političarke prozvao Varoufakis.

“Neka Varoufakis sredi Schäublea, a Schäublea neka sredi Varoufakis”, Merkeličin je izraz koji opisuje kako se ona, kao da igra partiju šaha, odlučila riješiti najjače protivničke figure – grčkog ministra financija, dok bi se ona iza kulisa dogovorila s Tsiprasom.

“Neumorna Angela odvela ga je u susjednu prostoriju i s njim još satima analizirala rečenicu po rečenicu, riječ po riječ, pojedinost po pojedinost dokumenta. Kad su napokon završili, čestitala mu je na tekstu koji je donio – štoviše, dvaput, kako mi je ozarenog lica rekao Alexis. Njezine čestitke, marljivost i poznavanje grčkog programa do najsitnijih pojedinosti na Alexisa su ostavili vrlo snažan dojam”, zabilježio je njegov ministar kojeg će Tsipras izdati – baš kao i grčki narod koji je na referendumu visoke izlaznosti sa 61,3 posto glasova rekao “ne” omraženom Trojkinu “programu spasa”.

“Slušaj, Jani, samo tvoja predviđanja su se ostvarila. Ali evo u čemu je problem: da im je bilo koja druga vlada ponudila ono što sam ja, Trojka bi dosad već potpisala sporazum. Dao sam im više nego što im je Samaras ikad dao, ali i dalje su me htjeli kazniti, kao što si ti i govorio. Ali – nemojmo bježati od toga – oni ne žele ponuditi sporazum ni tebi ni meni. Budimo iskreni. Žele nas zbaciti. Međutim, s ovih 61,3 posto, meni ne mogu ništa. Ali, mogu uništiti tebe”, najavio je Tsipras svoju izdaju Varoufakisu u noći nakon referenduma koju je on kasnije svojoj supruzi komentirao riječima: “Danas smo doživjeli neobičan fenomen: vladu koja zbacuje svoj narod”. Varoufakis priznaje da nije vidio frivolnost svog druga Alexisa, ali i da mu je jasno da on nije želio biti meteor koji će brzo izgorjeti.

Predavanje o nacizmu

Tsipras je ignorirao demokratski izraženu volju većine Grka i stavio svoj potpis na ugovor o “bailoutu”, a tri godine kasnije, upravo ovaj tjedan, protekli utorak kad je Grčka izašla iz sporazuma o “bailoutu”, izgovorio: “Ovo je dan oslobođenja!” Grčka će se sad moći zaduživati na slobodnim financijskim tržištima, ali unatoč najvećoj pomoći u globalnoj financijskoj povijesti od 289 milijardi eura i unatoč nekim pozitivnim ekonomskim pokazateljima, grčka je ekonomija i dalje u krizi i još uvijek 25 posto slabija nego prije 2008. godine. I kad je riječ o pregovaračkoj strategiji, čini se da je Varoufakis bio u pravu: EU u slučaju Brexita primjenjuje istu podmuklu dvodijelnu strategiju kao Trojka s Grčkom: potpišite najprije paket naših zahtjeva pa onda možemo pregovarati i o vašim željama...

U vrijeme pregovora Varoufakisu se zamjeralo da nije za kompromis, a danas je jasno da ako je itko bio spreman na kompromis, to je bio Varufakis. Pokazalo se da su njegovi ekonomski prijedlozi doista bili “skromni”, kako ih je i nazivao, čak na tragu liberalnih ekonomskih ideja te da – ako je nešto iritiralo Trojku, a očito jest – to je prije bio njegov nastup kojim je davao do znanja da svoje sunarodnjake smatra ravnopravnima Nijemcima ili bilo kojem drugom europskom narodu. Nije teško zamisliti kako su se osjećali njegovi moćni sugovornici u Berlinu kad im je održao predavanje o tome kako nitko bolje od Nijemaca ne može razumjeti koliko je opasno to što je treća najjača stranka u grčkom parlamentu nacistička, “zmijsko jaje u vlastitom društvu”. U potki sukoba zapravo se krilo uvjerenje europskih centara moći – tog “neliberalnog establišmenta” koji zbog svoje netransparentne i nelegitimne moći “postaje opak” – da Grčka ne pripada u eurozonu i da nije sposobna samostalno provesti reforme, što je u maniri zločestog policajca jedini otvoreno priznao Schäuble zapanjivši Varoufakisa i priznanjem: “Kao patriot, ne bih potpisao (sporazum o “bailoutu”). To je loše za tvoj narod.”