Na plaži u Krku kupa se tek jedna osoba. Blagajnica Vesna, prije smjene u dućanu. I nitko više...

Blagajnica u – moru. Na gradskoj plaži u Krku, na mjestu koje je ljeti poznato kao “mravinjak” samo je jedan ručnik. Tek jedan šešir, torba za plažu i – sunčane naočale. I japanke. Ali sve po jedan... Komplet za plažu blagajnice Vesne, ona je u moru.

– Moje su – smije se 45-godišnja blagajnica iz Krka izlazeći iz mora na šljunčanu plažu.

Bablje je ljeto, turista više nema, no što će sad domaći? Proveli smo dan s njima...

– Svi su otišli, no ja sam na plaži i dalje svaki dan. Radim u trgovini, dvokratno. I čim sam jutros završila sa smjenom, došla sam tu na plažu. Tako je svaki dan, ne mogu bez mora. Sad sam se okupala, i idem brzo kući napraviti ručak. Radim opet od 15 sati... – govori oko podneva.

Motika liječi depresiju

Kakvo je more? Vani je sunce, ugodno, no je li za kupanje? Treba li stisnuti zube?

– Hladno. Volim kad je hladnije, ljepše je, bistrije. Ali, ne smeta meni ni kad je ovdje gužva, kad su turisti kao sardine poredani jedan do drugog, kad je ručnik do ručnika, a rame do ramena. Jer, rekla sam, volim more...

Kad ste se najkasnije kupali?

– Još nekoliko dana i to je to. Za Dan svih svetih, 1. studenog, ipak nikad nisam ušla u more. Jer, onda je tu na Kvarneru ipak prehladno...

Na plažu dolaze i dvoje mladih s kajakom.

– Vidi ovo – kaže Karlo Schneider (33).

– Ovaj kajak možeš sklopiti u kutiju veličine kofera, staviti u prtljažnik automobila i baš te briga, možeš s njime kud hoćeš. To je hit, toga još kod nas nema – kaže Karlo, dečko s Cresa.

Kako je na Cresu?

– Tu na Krku još ima nešto turista, no na mom otoku više nema nikog. Gotovo je sa sezonom.

A zima na otoku? Turisti su otišli, a što vi radite?

– Vidi, ako nemaš nič’ za delat, ako buljiš u buru, onda ćeš dobiti depresiju. Znači, treba ti hobi. Sport je taj koji nas mlađe izvlači. Čak vježbamo i džiju-džicu, igramo nogomet... A mnogi mladi s otoka, kad završi sezona, idu na – Kanarske otoke. Eto, i sam sam bio lani na Tenerifeu mjesec dana. Odmarao se nakon sezone. Prekrasno je, 30 stupnjeva, a cijene padaju. Kartu za Ryan Air platio sam stotinu eura, a noćio sam u hostelu, u kojem sam i pomagao raditi nekoliko sati na dan, pa sam imao besplatan stan i hranu. A i da čovjek želi unajmiti kakav apartman, može se naći za 400 eura, ali za cijeli mjesec. Nama je to spas. Preko ljeta teško radimo u sezoni, nema predaha, no onda zimi i mi, kao turisti guštamo... – kaže Karlo pa dodaje:

– Mi na Cresu i – skijamo! Ima ekipa iz Belog koja svake godine za nas organizira skijanje, ide se u Austriju... No, moja je strast planinarenje. Radio sam nekoliko sezona u hotelu u Lošinju, ali planina me vukla. Bio sam čak jednu sezonu radio i u Berlinu. No, doma je doma. I sad vodim outdoor ture, imam i agenciju Origami Travel, pa radimo višednevne ture Velebitom.

S njime je u društvu i Tamara Zeba (34), Riječanka koja na ručniku na molu izvodi stoj na glavi.

– I ja sam planinarski vodič. Prošla sam s turistima cijeli Velebit, u jednom smo tjednu prehodali 118 kilometara. Prošli bismo i cijelu dužinu od 140 kilometara, da nas nije zaustavila bura – kaže Tamara.

Ima li medvjeda gore?

– Jednog smo vidjeli. I jednog poskoka. Sjećam se da je s nama išla jedna vremešna gospođa, bakica iz Nizozemske. Bilo me na početku strah, hoće li gospođa moći pratiti naš tempo, no ispalo je da je ona išla prva u grupi – kaže Tamara, a Karlo dodaje:

– Imao sam ja jednog turista, 84-godišnjaka, koji je doslovce trčao po Velebitu, gore iznad Paklenice. Svaka mu čast...

Pričaju njih dvoje to dok slažu kajak, zanimljivi su. I oni guštaju, sezona je prošla, imaju malo vremena za odmor.

– Nema vremena... Sudski sam tumač za engleski i talijanski. Radim u Rijeci. Studirala sam i u Trstu, radila u banci, računovodstvu, čak neko vrijeme i u Europskom parlamentu u Luxemburgu bila prevoditeljica... – govori Tamara.

Kakav je plan za danas?

– Danas još veslamo, otići ćemo i do Stare Baške, tamo je najljepši zalazak sunca. I to je to...

Na autobusnom kolodvoru u Krku srećemo čovjeka koji je recepcionar. Ne otkriva ime hotela u kojem je odradio sezonu, ali kaže glavni štos ove sezone. Od nekidan. – Zvoni telefon u hotelu, i glas kaže “Gdje je gosp. taj i taj, u kojoj je on sobi?” I ja, provjerim, no soba prazna. I kažem “Ostavite poruku, sad je sa suprugom na večeri.” A glas s druge strane odgovara “Molim?! Pa ja sam mu supruga!” Ima svega...

A što je s galebovima?

– Turistica više nema, sad će se okrenuti domaćima – smije se recepcionar.

I što dalje? Zima stiže...

– Krčki drevni lijek je – motika. I ona liječi depresiju, pretilost, dobra je za preplanuti, ali i liječi dosadnu – smije se.

Skuplja se tu na rivi domaće društvo, a jedan kaže:

– Jedva smo dočekali da turisti odu, da sezonu privedemo kraju. I taman sjednemo, odmaramo se, a evo naših gospođa i kažu: “Treba opiturati ovo, treba popravi ono, očistiti detaljno...” I eto ti opet posla. Nema stajanja, bila je sad berba, sad kreću masline. Pa drva za zimu. Nema stajanja. Na kraju, opet se veselimo, dva-tri mjeseca prije nego krenu turisti opet, čekamo ih, kad će doći... Svako jutro gledamo zimi ista lica. Dosadimo jedni drugima, lijepo je kad dođu gosti. A i mnogi sezonci brzo ostanu bez love, potroše ono što su naporno zaradili za dva-tri mjeseca, pa čekaju kad će opet biti posla.

Riba je najbolja i najeftinija u – Konzumu

Krk je, srećom, ipak blizu. Na njega se brzo može stići.

– Ako nam dosadi, možemo biti u Rijeci za 30 minuta. Za 1,5 sat smo u Trstu, a za dva u Zagrebu. I naša je sreća, osim te povezanosti i – most. Tito je možda i najzaslužniji za naš turizam. Jer, ovi današnji političari nikad ga ne bi napravili. On nas je spasio... – govore domaći.

A anegdote ove sezone?

– Puno je prošlo ljudi, bilo je svega. Tko će se sad svega sjetiti... Evo, bio jedan nautičar, unajmio je brod i vidio plutaču. Zavezao se za nju, a ispod – ronilac! To je bila plutača kao znak da se zaobiđe, jer je netko dolje. No, turisti te znakove ne prate.

Ima li ribe?

– Ima, najbolja je u Konzumu. I najbolja i najjeftinija. Eto, nekad je bilo inćuna koje možeš kupiti od ribara. Kupio bih za 20 kuna, a on bi dao, ne bi ni vagao. Danas je to sve rjeđe. Izlovili smo. Sve se mijenja. Nekad je hobotnica bila škart roba. A danas je luksuz. I to košta. Kad je kupiš, pa kad je skuhaš ostane ti vrlo malo. Pa jedan se od kilograma teško može najesti... Pa ista je priča i s apartmanima. Eto, možda je ove godine porastao broj vlasnika apartmana za 20 posto! A turista je, ako je vjerovati, bilo tri posto više. I što sad? Netko neće proći, ili će pasti cijene, ili će biti prazni apartmani...

Kako je danas, kad nema više turista?

– Mirnije. U kolovozu ih je na otoku možda bilo i 100.000 u danu. Danas ih je, sad u listopadu, na otoku možda još 2000. No, sad nam dolaze kvalitetniji gosti. Ovi koji su u kolovozu, oni vole pizze, kebabe, patagonijske lignje i pomfrit. A ovi sada, u podsezoni naručit će i brancina, šanpjera, škampe... Manje ih je, ali su kvalitetni, imaju novca – priča društvo domaćih na Krku tu na Obali hrvatske mornarice.

A vino, koja je najbolja žlahtina na Krku?

– Kako koja, pa Katunarova. I to ona iz vinograda kod Baške.

Kako se vi družite?

– Nekad, zimi, nalazili bi se kod brijača. Ili kod postolara. Tamo su se družili naši očevi. A danas, znaš i sam kako je. Obitelji su kod kuće. Sjede ispred televizora. Muž, žena i djeca, svaki u svojoj fotelji. Gledaju u mobitel, to je danas društveni život, haha... Tužno, no tako je. A mi, mi se nalazimo. Tu smo svi, na okupu.

Nastavljamo dalje.

Na terasi kafića na rivi, u samom centru, kavu piju Boris Dujmović (45), jedini proizvođač tjestenina na otoku i Željko Skomeršić (68) krčki brodomaketar i kolekcionar. Dujmovićevih šurlica turisti su u sezoni jeli i 1500 porcija dnevno, a kroz Skomeršićev Interpretacijski centar pomorske baštine otoka Krk prošlo je više od 5500 turista. Razgledavali su kod njega stare nautičke karte, instrumente, makete koje je rukom izrađivao mjesecima, stare uniforme, kape, brodski kronometri... Impresivna kolekcija u novootvorenom centru. Veseli su.

Braco puhao alkotest

– Naš Braco, Ivan Braut – neki dan se prevrnuo s pasarom. To je anegdota koju ćemo cijelo ljeto prepričavati... – govore.

Što je bilo?

– Ništa strašno, mnogi smo se prevrnuli, no on je posljednji. Izašao je s pasarom starom 60 godina, a njemu je preko 70 godina. Znači iskusan je. I prehitilo ga. Spašavali smo ga tu ispred Krka, a kad smo ga vratili na obalu, skupili se turisti i svi zajedno – zapljeskali. On se dočepao rive, jedva živ, a kad ono – dočekala ga policija. I to s alkotestom.

Koliko je napuhao?

– 0,0

I što je dalje bilo?

– Odmah ga je u ruke uzela naša omiljena frizerka Karmen. Ona ga je, onako slanog od mora, odmah ošišala i uredila. Iako je to bila nemoguća misija, haha – šale se.

Hoće li se Braco ljutiti?

– Ma kakvi. To ćemo prepričavati cijelu zimu, pa naši smo, znamo se oduvijek. Uostalom, grad Krk ima najstariju regatu tradicionalnih barki, a na njima plovimo jedino mi, stariji, koje već vrijeme sustiže. Uživamo i vraćamo se u mladost.

Vraćamo se i mi na – šurlice. U Istri ih zovu pljukanci, tu su šurlice – valcići, krčka tradicionalna tjestenina.

– Nema turista koji je bio na Krku, a da nije probao naše šurlice. OK, možda ima, ali taj je rijedak. Mnogi ih, uz žlahtinu, nose kući kao suvenir, kupe i po 20 kilograma, pa nose – kaže Dujmović.

Kako se valjaju šurlice? Je l’ kao i kubanske cigare, na boku?

– Nekad, ako bi muž to zaslužio, možda bi mu naše bake i to učinile. Ali, ni kubanke se ne motaju na boku, to je marketing. No, da se vratimo na šurlice, one savršeno pašu uz janjeći žgvacet, uz škampe, pa i svježi ovčji sir. I turisti znaju što su šurlice, a uskoro će se moći kupiti i u cijeloj Hrvatskoj, nakon 25 godina što ih proizvodimo, moj otac Mladen, brat Vinko i ja, uskoro će se moći kupiti i u Sparu.

Što je s turistiama?

– Malo ih ima. Hoteli rade još ovdje sljedeći tjedan, u Baški su zatvoreni. U kampu je parstotinjak ljudi, a sad često dolaze na izlete. Njih je još dosta. No, sve će stati u 12 mjesecu.

Jesu li cijene pale?

– Ne, kafići drže i to.

A cijene apartmana?

– Pale su. Eto, i ja sam iznajmljivač, imam apartman s pet zvjezdica u starom gradu. Ima dvije sobe, tri kupaonice, terasu, roštilj, mali fitness, stiže i jacuzzi. I cijena je sad oko 100 eura. A u sezoni je bila i 230 eura po danu...

Pričaju dečki i o – životinjama. One su na Krku i zimi i ljeti. No, kad turisti odu, češće ih sretnu.

– Veprovi, njih je puno. Ma jedino što nismo vidjeli na Krku je medvjed! Sve smo druge životinje sreli. Eto, neki dan sam, vozeći tjesteninu po restoranima na otoku, vidio dvije zmije kako se pare.

Zmije se pare na cesti

Kako se pare zmije?

– Omotaju se jedna oko druge, u klupko, pa u zrak. Kao kobra.

Izlazimo iz – Krka. Na autobusnoj stanici, cijena parkinga – 7 kuna sat. U kućici naplaćuje umirovljenik.

– Ista je cijena cijele sezone. Sedam kuna, nije se mnogo mijenjalo.

Stižemo u Punat. Na plažu. Ondje opet nigdje nikog. Zatvoreni lokali, terase, tobogan ne radi, ni centar za ronjenje. Pusto. Tek tu i tamo, netko leži na plaži. Sunča se. Možda deset ljudi sve skupa. No, u masliniku nešto dalje je itekako živahno. Grupa umirovljenika iz Austrije bere masline. Na izletu su, stali su tu nedaleko od marine.

– Pečem roštilj za Austrijance. Dosad smo brali masline, upoznali su sve vrste masline i debelu i našku i slatku i rošulju. Grupa je iz Koruške. Obiđu cijeli otok Krk, bili smo i u Vrbniku na žlahtini, vozili se brodom, i eto sad smo na ručku u masliniku – kaže Toni Karabaić (59) koji im je vodič.

Bablje ljeto?

– Izvrsno!

Među gostima i Brunhilda Sommerauer-Grasser, umirovljenica iz Salzburga. Prvi je put u Hrvatskoj.

– Nikad nisam bila u vašoj zemlji, a tako smo blizu! Bila sam kao turist i u Italiji, i Engleskoj, Francuskoj, pa i na Kubi i u Sjedinjenim Američkim Državama. No, ovdje je tako lijepo. Nije hladno. Pravo kasno ljeto. I vratit ću se, dogodine, svakako! – kaže gospođa Brunhilda.

Među pedesetak je umirovljenika. Koliko ste platili aranžman?

– Spavanje i put autobusom oko 200 eura. Tri dana smo tu...

Umirovljenici s kotletima, paradajzom i pivom nastavljaju uživati pod maslinama, a u centru Punta opet – pustoš. Terase su prazne.

Konobarica Antonela, u ranim dvadesetim godina, a na jednoj od terasa sjedi – sama.

– Sezonu sam radila u Krku, a sad sam ovdje. I da, nema nikog. No, poslije, navečer, stižu gosti. Lijepo je, i nama paše malo odmoriti.

Nešto dalje, na rivi u Puntu, prodavač sladoleda. Škrinja puna sladoleda, barem 30 vrsta, no gostiju nema.

– Cijena kuglice je ista, osam kuna. Ali, častim jednom kuglicom, nema problema, ne treba ništa platiti – veselo će sladoledar.

Na povratku prema metropoli, srećemo – konobara koji ide u smjenu. I koji “broji sitno”, jer za koji će dan kući sa sezone.

– Od 6. travnja sam na Krku. Eto, bit će sedam mjeseci i 20 dana koliko je sezona trajala. I napokon, sad idem kući – kaže Denis Kozumplik (26), sezonac iz Dubrave kraj Vrbovca pa dodaje:

– Navikao sam ja na Krk, ovdje sam gotovo pola života! U školu sam išao u Bjelovar, pa sam bio među najboljima i zaradio s 14 godina nagradni odlazak na praksu u Hotele u Bašku. I tako sam ostao. Kad sam završio školu, radio sam tri godine u Baški u hotelu, pa čak otišao i u Njemačku. No, ljepše mi je raditi sezone doma, kod nas, tu na Krku.

Zašto vam se Njemačka zamjerila?

– Nije mi se zamjerila, naučio sam jezik, dobio iskustvo, no kad bih sve izbrojio, nije to bilo isplativo. Radio sam kao barmen u jednom hotelu kod Hamburga, no kad sam sve platio, ostalo bi mi 400 ili 500 eura za život. To je novac koji mogu zaraditi ovdje bez problema. A tu imam plaćen smještaj i hranu. A i doma sam. I šef je super, zna me pustiti kući na koji dan. Bio sam nekoliko puta ove godine u Dubravi kod Vrbovca, u takvom smo dobu da se mnogi moji prijatelji žene, pa sam išao i na svadbe.

Koliko je još ostalo od sezone?

– Sljedeće nedjelje, za tjedan dana, bit ću gotov. Hotel se zatvara, ja ću poslužiti posljednji desert, spustit ću posljednji tanjuri s tiramisoum, i to će biti kraj sezone 2019. S dečkima s posla ću otići na pivo, a zatim radimo roštilj. Da proslavimo. A u ponedjeljak ujutro, svi na bus, ili auto tko ima, i prema doma... Kako ste se družili?

– Sjajno, mi sezonci imali smo vremena za sebe. Igrali smo nogomet, košarku tri na tri, tenis, čak i golf! Otišli smo u hotel koji ima golf teren, platili na recepciju pa smo i to probali – priča Denis.

A ljubav među sezoncima, ima li parova?

– Kako da ne, pa svi smo mladi, ljudi između 18 i 40 godina. Kuhar i konobarica u restoranu u kojem radim već su godinama skupa, čekamo uskoro i svadbu!

A što ćete raditi preko zime?

– Biti kod kuće. Ići na utakmice Dinama. Na koncerte. Lani sam bio na koncertu Paula McCartneya u Beču, pa i na koncertu Erica Claptona.

Lijepa je bila ova posezona. Manje je ljudi, i nas je manje sezonaca, i tek sad vidimo koliko smo se naradili preko ljeta, kad je bila špica. Ja se ravnam onom Dawida Bowieja: “Ako se osjećaš sigurno na poslu koji radiš, ne radiš na pravom mjestu. Uvijek uđi malo dublje u vodu nego što misliš da možeš. Pomakni granice. I kad osjetiš da ne možeš s nogama do dna, na mjestu si gdje možeš učiniti nešto...” I tako i ja pokušavam. Napraviti više, pa tek onda vidjeti što mogu.

A natrag?

– Za Uskrs. Nekoliko dana prije Uskrsa, onda opet kreće.