Ovo je Đuka, tamo je Snježa, tu je Aron, on je bio udomljen pa je vraćen u azil jer mu je skrbnica preminula. Poprilično je star, jedanaest mu je godina. Slično je i s Đukom koji je dva tjedna ležao kraj mrtve skrbnice dok susjedi nisu osjetili da nešto nije u redu i zvali policiju pa je on tako završio kod nas. Snježa nema tako tužnu priču, ona je samo izbačena na ulicu i pronađena u Tenji. Govori nam to Ena Kolar dok nas provodi kroz azil za pse u osječkom prigradskom naselju Nemetin. Lavež ukupno 180 pasa prati nas u stopu, no u azilu nema nikakve nervoze – čini se kao da je sve na svome mjestu, uredno je, čisto, ograde su pune cvijeća, ukrasnih detalja... I nije to jedini razlog zašto će mnogi reći kako je baš osječki azil, o kojemu skrbi Udruga Pobjede, najljepši i najbolji u Hrvatskoj. Jedino, ostaje onaj osjećaj koji vas preplavi dok koračate između mnoštva njuškica, kada se srce stisne, a u grlu zastane knedla...
– Nera ima rak kostiju. Nitko je u Hrvatskoj nije htio liječiti, svi su savjetovali da ju uspavamo pa smo je vodili na zračenje u Sloveniju, gdje su odradili sjajan posao. Ona se dobro oporavlja, rak se ne vraća. Inače, vlasnici su je htjeli uspavati jer je iznenada postala agresivna prema njima, a da je nisu odveli na pregled i provjerili zašto se tako naglo promijenila. Veterinari su pozvali nas, a kada su je potom pregledali, otkrili su karcinom. Nera zapravo nije uopće postala agresivna, nego ju je boljelo kada bi je djeca dirala po bolesnom području – govori nam Ena.
U azilskim su boksovima po dva, tri, četiri, do najviše sedam pasa, ovisno o veličini boksa. Stalone i Rambo stigli su u azil nakon što je njihov vlasnik završio u zatvoru, a njegova je supruga alarmirala veterinarsku ambulantu jer se plašila za sigurnost djece.
– Obojica su uistinu divna i baš su maze, najveće na svijetu! Nikakve znakove agresije nisu pokazali – kaže pak naša sugovornica. Stalone je njemački ovčar, no u azilu će reći da su svi oni mješanci, čime ističu kako "ni kod pasa nije bitna rasa". Ta je rečenica završila otisnuta i na majicama Udruge Pobjede.
Miladin je starac, spašen je iz Gunje za velike poplave prije ravno deset godina, gdje je ostavljen sam, na lancu... Nedavno ga je, uz sve to, na šetnici kod azila udario automobil. Joško je pak oduzet jer ga je vlasnik držao na lancu, baš kao i Sven, kojemu je rana od vezivanja oko vrata tek zarasla. Marica je pronađena s grudima koje su visjele doslovno do poda, što sugerira da je netom prije postala majka, ali njezine štence nikada nisu pronašli... No zato su prije desetak dana pred azilskim vratima zatekli kutiju sa sedam psećih beba. Troje je, srećom, već pronašlo dom, a četvero se, za vrijeme našeg posjeta, zabavljalo grickajući vezice na našim tenisicama. Tipični razigrani mališani, čije okice rastapaju led...
Ena Kolar šest mjeseci skrbi o azilskim psima, baš svima im zna ime, baš kao i ostali njezini kolege koji su svaki dan u azilu, i za svakoga se emocionalno veže.
Kada obiđemo cijeli azil pa se vratimo u tzv. prednje dvorište, dočekat će nas Zen, ležeći na madracu uz azilsku zgradu. Nepokretan je, teško bolestan, na leđima mu je 16 godina i najstariji je stanar osječkog azila. Brižni volonteri presvlače ga svakih pola sata, pomažu mu da obavi nuždu, malo ustane... No "skoči" on i sam – kada ugleda pseću grickalicu, oči mu se zacakle, a osmijeh razvuče od uha do uha pa negdje izvuče posljednji atom snage i nagne se prema ruci s poslasticom. Trči oko njega Timoti. Da, Timoti nema jednu stražnju nogu jer je kamion prešao preko cijelog legla štenaca ostavljenog na gradilištu prije nekoliko godina, a on je jedini izvukao živu glavu. Ostao je bez jedne stražnje noge, dok je druga zakržljala. Ipak, zahvaljujući posebnim invalidskim kolicima, juri dvorištem kao da sutra ne postoji... I Franko ima kolica kojima može u šetnju, dok Kseniju ipak voze u dječjim kolicima jer sama se ne može pomaknuti. Leži inače u krevetiću za bebe, gdje skakuće na stražnjici čim ugleda goste, a laje, doslovno, "av, av, av", kao u crtiću...
– To je moj leteći odred – smješka se Ivana Crnoja, osnivačica Udruge Pobjede, dok grli i okuplja Kseniju, Timotija i Franka oko sebe.
POVEZANI ČLANCI:
– Kada kažemo: "Pozdrav iz najljepšeg azila na svijetu!" uvijek postoji mogućnost da će netko pomisliti kako smo uobraženi. Ljepota je, naravano, subjektivna, no postoje objektivni pokazatelji da je to uistinu tako. Činjenica je, naime, da smo mi jedini azil u Hrvatskoj koji je svakodnevno otvoren za posjetitelje. Velika je to stvar jer govorimo tu i o transparentnosti – s nemetinske se ceste vidi što se sve napravilo u ovih naših 17 godina u azilu, nema skrivanja. Mi smo tu i "svetkom i petkom", bez izuzetka. Isto tako, svaki dan, bez izuzetka, i građani nam mogu doći, i to od 10 do 18 sati pa nas mogu posjetiti bez obzira na njihovo radno vrijeme. Ovim psima su jedina izlaznica iz azila ljudi, tako da smo širom otvorili svoja vrata – priča nam Crnoja.
I tako su, zapravo, cijeli grad učinili svojim volonterima. Svakoga ih tjedna posjete djeca iz barem jednog vrtića ili škole, dolaze im i studenti u sklopu Erasmus razmjene. Baš cijeli Osijek može se sresti u azilu, posebice za vrijeme sad već tradicionalnih događanja kao što su "Božićni ručak u azilu", kada građani na Štefanje donesu hranu i prošetaju azilske pse, ili baš nedavno održan, deveti po redu "Povratak otpisanih", gdje se druže udomljeni bivši stanari azila sa svojim obiteljima, na pikniku na lijevoj obali Drave. Azilski kalendar sa psećim manekenima odavno je pak najpopularniji kalendar u Slavoniji i Baranji, ali i šire...
Kapacitet je osječkog azila 180 pasa i uvijek je pun.
– Kad udomimo jednog psa, spašavamo dva života, jer ni jedan pas ne može ući u azil dok netko drugi ne izađe. Najteže nam se pomiriti upravo s činjenicom da ne možemo spasiti čitav svijet, ali prihvatili smo se toga da za njih 180 koji su pod azilskim krovom omogućimo zaista sve što je u našoj moći, a naši sugrađani, pa i šire, zaista se trude da nam u tome pomognu. Naši psi imaju kućice od termopanela. Nije to hotel A kategorije, ali trudimo se da psima bude što ljepše u azilu. Često nas ljudi pitaju koje kriterije moraju ispuniti kako bi bili dobri udomitelji, a najlakše je to objasniti ovako: potrudite se da im bude ljepše nego u azilu. Ako voliš psa, onda je to vrlo jednostavno – naglašava Ivana Crnoja.
Kada im pokucaju na vrata, potencijalni udomitelji prolaze poseban protokol. Prvo ispunjavaju upitnik koji volonterima daje sliku o njihovim navikama i životu, a sve kako bi im se olakšala potraga za savršenim psom. Primjerice, ako trebaju društvo na kauču, neće im, naravno, preporučiti hiperaktivno štene.
– Prođemo kroz azil i zajedno odaberemo psa, a potom im damo da prespavaju jednu noć pa, kada im se smire dojmovi, donesu promišljenu odluku, umjesto da prenagle pa se predomisle za mjesec dana. Kada se sutradan jave, još jednom ih upoznamo s odabranim psom, na raspolaganju im je čitav njegov medicinski karton, sve što znamo o njemu otkako nam je stigao. Kada sve to riješimo, potpisuju ugovor o udomljenju, fotografiramo ih sa psom pred vratima na izlazu iz azila, a imamo i zvono koje oglašava udomljenje, kako bismo svi mi, rastrčani po azilu, znali da pas odlazi pa ga stigli ispratiti. Znaju nam reći i da imamo protokol kao da udomljavaju dijete, a mi na to odgovorimo kako bi im trebalo imponirati što nam je stalo da provjerimo kakvi su oni ljudi. Posebnost je i što provjeravamo udomljenje, a još je to jedna stavka zašto smo najljepši i najbolji azil u Hrvatskoj. Ugovorom nam udomitelji daju pravo da dođemo nenajavljeni u posjet i provjerimo kako pas živi. Neki ljudi ne mogu dočekati da ih posjetimo, nekima nemamo ni potrebu dolaziti jer ih često susrećemo, ili nam se sami javljaju, a drugi se, opet, "stisnu", pitaju se čemu provjere pa im objasnimo kako ne dolazimo gledati jesu li obrisali prašinu. Jer, mogu oni nama svašta napričati, no dok se sami ne uvjerimo kako pas živi, ne možemo biti potpuno sigurni. Ako je u prve dvije provjere sve u redu, više ne idemo, eventualno se čujemo telefonom. Bilo je tu pasa koje smo odgojili kao štence, tješili ih dok je grmjelo, njegovali kada su bili bolesni. Prigrliš ih i zavoliš, a pustiš ih dalje radi njihove sreće. Naša je obveza pobrinuti se da stvarno budu sretni, a ne jedva čekati da ih se riješimo. Tisuće i tisuće ih je prošlo kroz naš azil, ali trudimo se da stvarno sa svima njima odradimo svoju ulogu u punom smislu te riječi – naglašava naša sugovornica.
Sasvim slučajno njih troje prijatelja posjetilo je azil jedne sunčane nedjelje početkom listopada 2007. Namjera im je bila prošetati pse. Azil je tada vodila jedna druga udruga.
– Kada smo stigli, bila sam šokirana! Psima se nije znao broj, procjena je bila da ih je između 250 i 300, nisu bili cijepljeni ni čipirani, ali najgore je što nisu bili ni kastrirani pa su kujice kopale rupe po dvorištu, zavlačile se i kotile. Jedan pas nije se micao iz kućice, prijatelj ga je povukao za nogu, a ona mu je ostala u ruci. Pas se već raspao. Bili su gladni pa su preživljavali doslovno samo najjači. Znali su iskidati jedni druge. Već su jednom prevareni i napušteni, a onda dođu tamo gdje bi im se trebalo pomoći, pa ih onda tu mlate, puni su buha, ostaju gravidni, ili ih pojedu... Stravično! – prisjeća se Crnoja.
Okupila je cijelu obitelj i prijatelje pa su skupljali za kastracije, a gradsko dijete, smješka se ona, nije znalo ni držati čekić, a kamoli betonirati, pa se po azilu, kaže, točno vide mjesta na kojima su se učili raditi. Pojavio se i Facebook pa im je on olakšao regrutiranje građana u radne akcije, na kojim ih se znalo okupiti i stotinjak.
– Ljudima nedostaje zajedništvo i trenutak u kojem će napraviti nešto za druge. Sjećam se, zaustavio se jednog jutra taksi pred azilom, izlaze iz njega djevojke u štiklama, ravno iz noćnog života. Dočekujem ih ja u gumenim čizmama i pokušavam objasniti kako takve neće moći raditi. A one uporne, kažu neka im samo dam lopatu i metlu, i ako imam neke čizme. Dva sata kasnije prolazim azilom, a one lopataju, rade... Iz toga je niknuo naš azil. Radiš za sebe, jer si sretan što pomažeš, i radiš za sve njih. A sve što napraviš, itekako se vidi i to te motivira. Da smo krenuli od nule, a ne od minus 100, danas bismo bili uistinu najljepši azil na svijetu – uvjerena je ona.
Kod njih svatko dobije šansu.
– Nećemo dati psa na eutanaziju zato što mu je kralježnica oštećena, pa u konačnici, kako ljudi žive u kolicima? Dokle god naš Zen pokazuje volju za životom, mi smo tu za njega – ističe naša sugovornica, dok je dva koraka dalje promatra Zen kojega smo spomenuli na početku naše priče. Posebno je zahvalna bivšem osječkom gradonačelniku Ivici Vrkiću za kojega će reći kako će ga azil vječno pamtiti jer je napravio za njih zaista velike stvari. – Dolazio je na naše promocije i plakao – dodaje.
Ivana Crnoja nije jedna od onih koji su čitav život skupljali pse i mačke oko sebe. Prvoga je psa dobila možda pola godine prije svog prvog dolaska u azil. I otvorio joj se, kaže, čitav svijet. Postala je kasnije i veganka.
Osječki se azil pak može pohvaliti zaista zavidnom brojkom udomljenja, po čemu također prednjače u Hrvatskoj. Iz azila u vlastitu obitelj prosječno ode između 300 i 350 pasa godišnje, dakle gotovo dva puna azila. Jedan su od rijetkih azila koji ne transportira pse izvan granica Hrvatske, već ih uglavnom lokalno udomljava.
– Sva su naša udomljenja vidljiva na našim vratima, točno se vidi kamo pas ide, na što sam jako ponosna. Azil je savjest grada Osijeka, i ne želimo da naš problem postane tuđi. Kada pse udomljavamo na lokalnoj razini, ujedno i odgajamo buduće generacije, a nama je cilj pobrinuti se da jednom, u budućnosti, azila ne bude, da više ne bude više potreban – poručuje Crnoja.
Kada se govori o zaštiti pasa i odnosu prema njima, sigurna je da je Osijek među najnaprednijim gradovima u Hrvatskoj.
– Udruga Pobjede postoji već 17 godina. Ponosna sam kada se na razgovor za rad u azilu javi djevojka koja me slušala na predavanjima dok je bila u osnovnoj školi i kaže kako joj je to promijenilo život, usmjerilo je prema životinjama, postala je veganka – emotivno će ona.
Veliki je problem što nemaju sve okolne općine i gradovi adekvatno riješeno pitanje zbrinjavanje pasa pa nerijetko na ulicama u Osijeku pronađu psa kojega je netko dovezao, primjerice, iz Vinkovaca i samo izbacio na cestu, valjda očekujući kako će se ekipa iz azila pobrinuti za njega, i nije ih briga što je isti taj azil krcat, a volonteri iznemogli...
Stalno je aktivnih volontera šezdesetak, no Ivana Crnoja ne želi, ističe, nepravedno izostaviti svu vojsku ljudi koja dolazi vikendom, šeta pse, pomaže financijski...
POVEZANI ČLANCI:
– Grad Osijek nam pokriva četvrtinu godišnjih troškova, a tri četvrtine osiguravaju građani. Nama ne pomažu, kako se to možda misli, neke vanjske organizacije, kao ni država. Samo na veterinarske troškove potrošimo od 12.000 do 15.000 eura svakoga mjeseca. Gotovo polovica pasa dođe k nama s ozljedama, a i neovisno o tome, tko god nam stigne, odmah ide veterinaru. Svaki mjesec svaki pas dobije ampulu ili tabletu protiv buha i krpelja. Svaka dva mjeseca se čiste protiv unutarnjih parazita. Štenci se, pak, cijepe tri puta protiv zaraznih bolesti, čistimo ih svaka dva tjedna... Prosjek je zadržavanja pasa u azilu šest mjeseci, iako neki ostanu i po deset godina, pa je lako izračunati koliko je to novca – podastire podatke ona.
Zasadili su u ovih 17 godina i 150 stabala pa na svojih 4000 kvadrata imaju čitavu šumu, dakle prirodnu hladovinu za "kerovce", kako od milja zovu svoje štićenike. Ljeti kerovci imaju i bazene s vodom. Svakoga se dana cijeli azil čisti četiri puta.
– Psi vole boje pa se trudimo da je azil lijepo ukrašen, a i nama je tako ljepše. I treće, azil postoji ne radi pasa, već radi ljudi. Da nema ljudi, ne bi bilo ni napuštenih pasa. I opet se vraćam na to da su im ljudi jedina izlaznica iz azila. Ako posjetiteljima bude lijepo u azilu, posjetit će nas opet, povest će prijatelje, prošetat će psa, pa ga možda i udomiti... – rezimira Crnoja.
Upita li je se čija ju je pseća sudbina najviše pogodila, neće moći jednostavno dogovoriti.
– Svaka je sudbina teška. Svi su oni došli k nama zbog ljudi pa je možda najteže to što vidimo ono najgore od ljudi. Susretali smo silovane pse, izbodene, pretučene, a neke stvari ne možemo ni izgovoriti. Često izlazimo na teren sa socijalnom službom i policijom, oni odvode djecu i počinitelja, a mi psa, koji je također žrtva. S druge strane, ima onih koji udome invalidnog psa, kujicu koja je živjela u azilu 14 godina, otkako je bila štene, i daju joj sve – vode je na more jer ima problema s plućima. Zaista je ovo mjesto na kojem vidimo najgore, ali i najbolje od ljudi. Najteže od svega je, pak, kad vidimo da su im slomljena srca jer su ih ljudi ostavili. Medo je danima sjedio uz ogradu i gledao za svojim vlasnicima, a nikada se nisu vratili, nisu ni pitali što je bilo s njim. A opet, tu ih je 180 pa nekad nemaš vremena ni plakati, samo progutaš i kreneš dalje – zaključuje Ivana Crnoja koja na azilskom Facebook profilu redovito piše emotivne prče o štićenicima azila i mami suze na lice čitatelja. No najsretnija je kada tim objavama motivira dobre duše da udome psa i pruže mu novu priliku za sretan život...