Najveća mi je kazna što živim s mišlju da sam ga ubila

Žene u Hrvatskoj na optuženičku klupu radi ubojstva sjedaju rijetko. A ako i sjednu odgovaraju za smrt supruga ili ljubavnog partnera.

– Kaj bi ga htjela ubit, kaj ti je? Pa nisam luda! Voljeli smo se, ali kad te netko maltretira cijelu tu večer, vrijeđa i tuče pa tko ne bi puknuo?! Kad mi je rekao da sam kurva kao moja majka, poludila sam, kaj mi spominje mamu, jel ja ikad njegovu spominjem? Odgulit ću ja taj zatvor, nije to strašno, ali najveća mi je kazna što idem spavati i budim se svaki dan s mišlju da sam ga ubila. Nema veće kazne od toga, vjeruj mi, nema... kaj ti je! Pa meni je cijeli organizam stao nakon toga, kao da sam se ugasila, a imam 37 godina – dok sipa riječi Sandra Wilts vrti glavom i energično pripaljuje cigaretu.

Završni udarac žrtve

Tresla se kada ju je sudac Županijskog suda nepravomoćno poslao u zatvor na tri i pol godine. Nije povjerovao u ono u što se kune. Da nije htjela. Ipak, niz je faktora omekšalo kaznu za ubojstvo koje je preklopnim nožem počinila lani u zagrebačkom Zapruđu. Bila je pijana, na teškim tabletama, marihuani. Smanjeno ubrojiva. U prilog joj je išlo i to što je nakon ranjavanja pozvala hitnu pomoć, te što do tada nikada nije nikoga fizički napala, a njezin dosje klasičan je narkomanski, tri droge i teška krađa.

Ubojstva u ovisničkim vezama ili vezama koje se temelje na konzumiranju i nabavki droge ubojstvo nije iznenađujuće. Nakon koliko vremena će se dogoditi tragičan događaj ovisi o tome koju podršku, materijalnu, moralnu i socijalnu, ima osoba na putu s drogom, u fazi bez povratka.

U obiteljima s alkoholičarem dugi niz godina trpi se zlostavljanje svih članova obitelji. Zlostavljač će postati ženina žrtva, a ona kao žrtva postaje progonitelj koji će zadati završni udarac.

Što društvo može učiniti, a ne čini?

Imamo dobre zakone, pravilnike o postupanju... No u praksi to nije tako.

O rizičnim skupinama u zajednici treba skrbiti, što se ne čini ili barem ne dovoljno. Tko je taj tko to treba učiniti i na koji način?

Nasilnik se malo privede pa pusti, a žena i djeca smjeste u sigurnu kuću. I to je bolje nego ništa.

– Nasilnike treba izdvojiti iz obitelji odmah po saznanju o tome (u prva 24 sata), a ženu i djecu ostaviti u njihovim kućama (bez obzira na administrativno vlasništvo), školama ili sredinama u kojima žive i funkcioniraju i da ih dalje izdvajanjem ne traumatiziraju. Postoje iskustva drugih zemalja u kojima je to moguće da se sastane i sudac i socijalni radnik i psihijatar i policija tj. svi sudionici takvih situacija i odluka zajedno i sve riješe bez odgađanja, a ne da postupci traju više godina pa sudionike prisiljavamo da uzmu pravdu u svoje ruke ili da se to riješi samo od sebe nakon što se tragična situacija dogodi. Pa kad nema oca nema ni majke (ili obratno) jer mora u zatvor ili liječenje. Ostaju djeca koja su bila zlostavljana te će jednom i sami postati zlostavljači da bi u sebi mogli pomiriti ili podnijeti sve što su proživjeli. Onda ćemo se čudom čuditi zašto netko tko je bio zlostavljen postaje i sam zlostavljač. Radi toga je potrebno raditi i sa zlostavljanima i sa zlostavljačima. Oni pripadaju istoj skupini u različitim fazama – objašnjava psihijatrica prim. dr. sc. Tija Žarković iz Zavoda za forenzičku psihijatriju Psihijatrijske bolnica dr. Ivan Barbot u Popovači.

Kurschluss reakcija

Obične žene ubijaju kad kap prelije času, a okolnosti se poklope kao što kad naiđe iznenadna oluja i svi osigurači u kući iskoče. Znači obična žena koja će eventualno ubiti bila je zlostavljena zajedno sa svojom djecom ili drugim članovima obitelji neko vrijeme prije toga, jako povrijeđena često smišljava osvetu, a može dobiti ideju da to riješi ubojstvom, što ovisi koliko dugo o tome misli i kakve su sve mogućnosti dostupne.

– Ono što obilježava par počinitelj-žrtva kod ubojstva u afektu jest to da je počinitelj prihvatio taj nezdravi odnos u kojem stalno gubi, i agresivnost žrtve koja podržava taj odnos. Takvi konflikti su česti u obitelji (ubojstvo ljubavnika, bračnog partnera koji ugrožava brak), kod ubojstva iz strasti (koje je karakterizirano s jakom seksualnom vezom). Primitivna reakcija kratkog spoja (kurschluss reakcija). Kod nje nema dugotrajne veze između počinitelja i žrtve. Javlja se nakon relativno kraće intenzivne teško podnošljive napetosti (straha ili bijesa) izazvane provokacijom žrtve, naglo i neočekivano za samog počinitelja, bitno zaobilazeći one psihičke funkcije koje nazivamo svijest, ali ne isključujući ih potpuno, osim u ekstremnim slučajevima. No, tzv. normalni muškarci ne moraju biti uplašeni, iako su žene za njih opasne na različite načine, ubijaju u vrlo malom postotku – dr. Tija Žarković.

Ugledna forenzička psihijatrica i psihoterapeutkinja otkriva nam priču djevojčice-žene s “balkanska rute” koja je stalno na granici ubiti ili biti ubijena.

Balkanska ruta za bijelo roblje

Trinaestogodišnjakinja je silovana. Silovatelj je otima pa joj nudi zaštitu, a u stvari je regrutira u trgovinu bijelim robljem. Nakon dvije godine djevojčica uspijeva pobjeći. Na sudu ipak svoje zlotvore proglasi prijateljima i nestane opet na dvije godine. Navodno se bavila prostitucijom preko granice. Kada se opet pojavila u jednom je sukobu nasrnula na majku sjekirom. Majka je preživjela i porekla namjeru svoje kćeri. Neki ljudi ne mogu vjerovati u pravni sustav i policiju. Nisu dobili zaštitu kad su trebali i tako su se priklonili onima koji daju i uzimaju bez pitanja. I tako na neki čudan način postaju lojalni svojim progoniteljima.

– Događalo da tu djevojčicu/djevojku/ženu susrećemo svakih 2-3 godine. Upoznali smo je kao dijete čiji smo iskaz ocijenjivali. Tada nismo bili u mogućnosti uključiti se u njeno spašavanje, a izgleda niti itko drugi. Neko vrijeme nije se čulo za nju, a onda se pričalo da je ubila svoju cimericu iz inozemstva s kojom je vodila ilegalni bar. Ponovo smo je sreli kad je otkrivena da je pružala seksualne usluge starijem gospodinu zajedno s novom cimericom, a za uzvrat on je davao svoju mirovinu. Kad je odlučio to prekinuti mučile su ga da bi im dao skriveni novac. Izgubio je svijest. Pobjegle su. No, ona mala djevojčica za koju ja vjerujem da još negdje postoji uplašila se i nazvala je anonimno hitnu pomoć pa je gospodin preživio. U istražnom zatvoru vidjelo se koliko u njoj ima snage i bijesa. Demolirala je zatvor, a na kratkim boravcima u bolnici svi su bojali ostati sami s njom. Zadnje dvije godine nismo ništa čuli o njoj – završava ženska priča s puta bez povratka.