Najveći učenjak svoga doba rođen je u Dalmaciji

Dalmatinac Sophronius Eusebius Hieronymus jedan je od najvećih umnika rođenih na hrvatskom povijesnom tlu. Laskali su mu, ne bez razloga, da je lav kršćanske vjere. Bio je čovjek neizmjerne radne energije, odlučan, kritičan i polemičan. Svoje neprijatelje prokazivao je argumentima i golemim znanjem. Oni su mu najčešće uzvraćali bijesom nemoćni pred njegovim argumentima. Jeronim je prevoditelj i redaktor najboljega primjerka Biblije, slavne latinske Vulgate izrađene po grčkim i hebrejskim izvornicima, teksture prema kojoj se živjelo i učilo, od pamtivijeka pa sve do danas, povijest čovjekova spasenja u zapadnom latinskom kršćanstvu.

Vjeruje se da se budući svetac rodio 347. godine u Stridonu u Dalmaciji, na lijepom imanju svoga oca, u velikoj kući s freskama, crvenim krovovima i brojnim pomoćnim gospodarskim zgradama u kojima se u amforama čuvalo ulje i vino. Gdje se Stridon nalazio, do danas znanost nije otkrila. Sam Jeronim kaže da se grad nalazio na granici Dalmacije i Panonije.

Dok su tijekom povijesti drugi sveti crkveni oci i očevi s vremenom gubili na značenju ili padali u zaborav, Dalmatincu su u svakoj novoj epohi potomci već potvrđenim vrijednostima dodavali još poneku. Dalmatinčeva se biografija tijekom vremena mijenjala i dopunjavala tako da je sveti Jeronim do početka 7. stoljeća postao svetac, zatim su ga u 8. stoljeću proglasili crkvenim ocem i učiteljem, u 9. čudotvorcem, a u 12. na glavu su mu stavili i kardinalski šešir. Recimo da je to bio i kraj njegove fiktivne kanonizacije.

Sveti Jeronim odabrani je i povlašteni svetac hrvatske Crkve. Ona mu iskazuje i stoljećima mu je iskazivala najveću zahvalnost. Biti Jeronimov, kako bi Marko Marulić rekao, patriot, bilo je na čast svim naraštajima Hrvata, kojima su već od 12. stoljeća Jeronimovo ime ali i njegova djela osiguravali važnost i kulturni identitet. Svečeva osobnost bila je stoljećima domovnica hrvatskom jeziku i autohtonom hrvatskom glagoljskom pismu. Bio je, kako kaže Petar Zoranić, klonda, to jest stup našega jezika, temelj domaćega bogoslužja, a time i predugo sanjane hrvatske državnosti.

Latinskom jeziku vratio je dušu

Danas, kad cijeli svijet obilježava 1600. godinu svečeve smrti, Hrvati se s pravom u vijencu slavljenika postavljaju na povlašteno mjesto. Kao dokaz koliko je sveti Jeronim bio urastao u hrvatsku stvarnost neka posluži jedan spomen na događaj iz kulturne povijesti, događaj koji se ni po čemu ne izdvaja od stotina sličnih u kojima su se Hrvati našli osjećajući spasonosnu blizinu svetoga Jeronima i njegovih djela. Tekla je godina 1654. i u Madridu je tiskom izišao prijevod hrvatskoga književnika Vicka Bratutovića s turskog na španjolski jezik. Predgovor toj knjizi, kojoj je naslov bio „Ogledalo političko i moralno za vladare“, napisao je tamošnji cenzor, stanoviti fra Benito de Ribas, koji u tom tekstu, želeći objasniti nešto o autoru prijevoda, kaže: „Sveto je pismo po svetome Jeronimu postalo latinsko. Pisac knjige potječe iz njegove rodne zemlje. Danas se ona zove Ragusia, dok se tada zvala Dalmacija, domovina svetoga Jeronima.“ Jeronimova domovina, jednako nekoć kao i danas, bila je Dalmacija, ali s tom svečevom domovinom, bila riječ o Dubrovniku, Istri, Međimurju ili Dalmaciji u užem smislu, povezivali su se svi Hrvati. Zbog toga, reći ćemo da je danas više nego ikad domovina svetoga Jeronima cijela Hrvatska.

Tek nakon svetoga Jeronima latinski je postao ekskluzivni jezik kršćanskoga zapada, univerzalni jezik Crkve i njezinih članova, te je Europa počela svoj hod prema ujedinjenju koje je, kao i u vrijeme rimskih careva, temeljeno na latinskom kao nadnacionalnom jeziku i spoju romanskog Mediterana s germanskim europskim središtem.

Jeronim je u svom vremenu bio jedan od ključnih nositelja spoznajnoga napretka, bio je čovjek kojega povijesne razdjelnice i potresi, ratovi i razaranja nisu omeli da stvori grandiozno djelo, postavivši dotad nepostavljena pitanja. Pred njegovim očima Crkva je pomogla čovječanstvu da nadživi rasklimanu rimsku univerzalnost. U toj operaciji latinski jezik, kojemu je Jeronim vratio dušu, bio je jedna od najvažnijih alatki.

Sveti Jeronim kroz naslikanu stvarnost kreće se s lakoćom. Otkako mu je u 7. stoljeću naslikan prvi portret, postao je Dalmatinac najportretiranijim svecem cijeloga zapadnog kršćanstva. Tomu je pripomogao kult koji se raširio među europskim svećenstvom, što se dogodilo nakon prenošenja svečevih zemnih ostataka u 15. stoljeću u rimsku baziliku Gospe Velike. Istodobno, na mlađi Jeronimov kult imala je utjecaja vrlo popularna knjižica koja se pojavila najprije u svom latinskom rukopisnom ruhu, a potom je kao tiskana inkunabula objavljena 1485. i prevedena na mnoge narodne jezike. Ta knjižica s latinskim naslovom „Vita et transitus sancti Hieronymi“ pomogla je učvršćivanju i čuvanju slike o najslavnijem Dalmatincu. I u svečevoj rodnoj Hrvatskoj knjiga je imala znamenitu sudbinu jer ne samo što je ondje dva desetljeća nakon prvog izdanja prevedena nego joj je pridodan autohtoni materijal iz hrvatske pisane i usmene tradicije.

U ikonografiji svečev se lik prikazuje s više obilježja. Tako je jednom Jeronim kardinal pa mu je neizostavno obilježje crveni kardinalski šešir, što je povezano sa stvarnom činjenicom da mu je bio namijenjen nikad dosegnuti papinski tron. Česti su prikazi Jeronimovi kako čita ili piše u nekoj humanističkoj knjižnici, a ponekad i u pustinjskoj špilji, u društvu lava. Ima slika na kojima mu zahvalni lav leži uz noge ili se odmara u prostoru prepunu pergamentskih svezaka. Ima portreta na kojima sveti Dalmatinac u ruci drži svoju crkvu, što je motiv vrlo čest upravo u Hrvatskoj jer se tom ikonografijom htjela sugerirati svečeva važnost za lokalnu crkvu.

U djelima najvećih slikara

Ipak, na većini likovnih prikaza Jeronim se smješta u pustinju, u krajolik prepun škorpiona i zmija. U pustinjskom i špiljskom krajoliku uz njega su uvijek knjige i svici od pergamene, a ponekad je prikazan kao pokajnik koji u ruci drži kamen te se njime udara u prsa. Nisu rijetki ni prikazi Jeronimovi na kojima je on humanistički naučnik postavljen u elegantni studio u kojem piše i čita. Takvi prikazi bili su posve logični u renesansi, jer su tadašnji ljudi, a među njima sam princ humanizma Erazmo Roterdamski, a zajedno s njim Marko Marulić, smatrali Jeronima svojim pravim pretečom, prvim koji je znao spojiti antiku s kršćanskom filološkom i teološkom misli.

Lik svetoga Jeronima naslikali su najveći svjetski slikari svih epoha pa je dovoljno spomenuti da su među njima bili Dürer, Leonardo da Vinci, Giovanni Bellini, Rubens, El Greco, Caravaggio, Zurbaran… Hrvatima su posebno mile freske Vittorea Carpaccia, koje se čuvaju u hrvatskoj bratovštinskoj crkvi u Veneciji, gdje su oslikani prizori iz svečeva života. Dalmatinčev su lik ovjekovječili još i veliki hrvatski kipari od renesansnog Alešija do modernističkog Ivana Meštrovića, koji je sveca portretirao više puta, zatim su ga naslikali brojni slikari od kontinentalnoga Rangera do Pelješčanina Celestina Medovića, koji je autor njegova portreta u zagrebačkoj katedrali.

Sveti Jeronim, kao doctor maximus Crkve, bio je katedrala duha u osjetljivom vremenu dok se urušavala čvrsta zgrada antike i dok se gradio nov, u početku još nesiguran i krhak dom kršćanske duhovnosti. Njegov duh bio je Božja kuća na zemlji.

To što je sveti Jeronim bio Dalmatinac pa je po tomu rođen na hrvatskom tlu nama, njegovim potomcima i najzainteresiranijim čuvarima njegove baštine, osigurava važnu identitetsku dodanu vrijednost. Sveti Jeronim pred nas postavlja veliku obvezu da mu budemo dostojni baštinici.