Fausta Vrančića danas pamtimo prije svega kao izumitelja zbog knjige koju je izdao nedugo prije svoje smrti, 1615. ili 1616. godine. Knjiga je nosila latinsko ime “Machinae novae” i u njoj je Vrančić objavio i opisao 49 slika izuma i tehničkih pronalazaka, od kojih nisu bili svi njegovi. Pritom je dao i pedeset sedam opisa uz slike. Danas se sjećanje na Vrančića čuva zbog, prije svega, crteža broj 38 koji je on nazvao “homo volans”, a mi ga znamo kao skicu prvog funkcionalnog padobrana u povijesti. No, on je bio posebno fokusiran, barem sudeći prema broju izuma, na mlinove i mostove.
Potpisao je autore svih izuma koje je preuzeo od drugih
To i nije čudno jer su oni bili vrlo važni za tadašnja gospodarstva europskih zemalja. Svoje je djelo “Machinae novae” zamislio kao priručnik s konkretnom praktičnom vrijednošću, čime je dokazao, kako to ističe Marijana Borić u jednom od svojih znanstvenih članaka, da nije bio samo čovjek teorije nego pravi “homo universalis”.
Vrančić je još tijekom studija prava i filozofije u Padovi pokazivao zanimanje za prirodne znanosti, a u to je doba bilo očekivano i gotovo samorazumljivo da se znanstvenici usporedo razvijaju u više različitih znanstvenih disciplina. Kako nam svjedoče današnji stručnjaci, Vrančić je bio upućen u prirodne znanosti svoga doba. Vrančića su zanimala djela Rogera Bacona, promicatelja induktivne metode u znanosti i vizionara tehničkog razvitka, ali i još poznatijeg Galilea Galileija kojeg neki nazivaju i ocem moderne znanosti. Iako se danas zna da Vrančić nije napisao ni jedan rad iz područja matematike, proučavao je još kao mladić Euklidova djela. U jednom primjerku “Elemenata” sačuvana je i bilješka koju je on rukom dopisao.
Nema točnih zapisa kad je Vrančić započeo rad na “Machinae novae” i koliko je dugo na tome radio. U to je vrijeme u Europi već postojala određena tradicija tehničke literature pa je Vrančiću bilo lakše neke konkretne izume preuzeti od drugih. No, sve koje je preuzeo od drugih uredno je potpisao. To poštenje izdvaja ga među nizom drugih inovatora tog doba koji su redovito izume koje su, u najboljem slučaju, malo poboljšali predstavili kao svoje.
U svom djelu Vrančić razmatra različite praktične probleme: izučava hidrološke probleme, traži uzroke poplava i predlaže kako ih izbjeći, konstruira satove, mlinove i mostove, a bavi se i problemom uzvodne plovidbe rijekom. Kao što u svom znanstvenom radu o doprinosu Vrančića tehničkoj misli pojašnjava profesorica Marijana Borić, zaposlena u Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti te stručnjakinja za lik i djelo tog inovatora, zanimaju ga tehnološki procesi, podjela rada te rezanje, mlaćenje i vršenje žita. No, on nije mogao riješiti sve probleme s kojima se susretao zato što su mu, kao i svim autorima tog doba, bila potrebna matematička, fizikalna i tehnička znanja koja su postala poznata mnogo kasnije.
Vrančić je u knjizi poseban prostor posvetio mostovima. Većinu je projekata mostova započeo preuzetom konstrukcijom drvenog mosta s dvije grede. Razvoj ideja mostova u toj knjizi dobro pokazuje i razvitak njegovih misli, posebno po preinakama koje uvodi. Na drvenom mostu s dvije grede, što je crtež pod brojem 30, mijenja grede lukom. Time to postaje sljedeći projekt, pod brojem 31. Kasnije mijenja i materijale koje je namijenio za gradnju svojih mostova: pa ih “gradi” od kamena ili mjedi. No, kako ističe Borić, most od mjedi u Vrančićevo vrijeme nije mogao biti sagrađen, ali i dalje je važan za razvoj mostogradnje. Taj se izum općenito često navodi kao jedan od njegovih najvažnijih prijedloga.
– Vrančićev mjedeni most prvi je prijedlog mosta od metala u povijesti tehnike. U komentaru Vrančić tumači gradnju mosta koji se izrađuje u dijelovima a potom spaja u jedinstvenu konstrukciju. Ističe prednosti korištenja metala te vizionarski predviđa da će se u budućnosti i krovovi kuća prekrivati metalom. Premda izvanredno važan, taj projekt, kao i neki drugi Vrančićevi projekti, u to doba nije bio izvediv. Prvi lučni most od metala sagrađen je 1773. u Engleskoj, ali je prema novovjekovnim graditeljskim principima načinjen na temelju prethodno provedenog statičkog proračuna – govori profesorica Marijana Borić.
– Faust Vrančić postavio je osnove za suvremenu mostogradnju poput, prije svega, ovješenih mostova (njegov je naziv željezni most) te željeznih mostova (naziva ih mostovima od zvonovine) koji se danas najviše primjenjuju u mostogradnji. Mostovi ovješene konstrukcije kod nas su Domovinski most u Zagrebu, Most Franje Tuđmana u Dubrovniku i budući Pelješki most. To je samo mali dio onoga što danas koristimo. Razmišljao je kako osmisliti strojeve da budu efikasniji i produktivniji – kaže nam umirovljeni profesor Gojko Nikolić s Tekstilno-tehnološkog fakulteta koji Vrančića intenzivno istražuje posljednja dva desetljeća. Prvi ovješeni most, ističe Nikolić, napravljen je u Strömsundu u Švedskoj 1956. godine.
Vrančić je u “Machinae novae” dao nacrte i za konstrukciju 18 vrsta mlinova, ali oni nisu svi originalni Vrančićevi pronalasci. U knjizi najprije opisuje mlinove drugih konstruktora od kojih i posuđuje tehničke kombinacije na početku razvoja svojih ideja. Među njima ističe se mlin u četverokutnom tornju s vertikalnom osi koji vjerojatno potječe s Orijenta. Neki od mlinova koje je predstavio bili su potpuno novi u literaturi, a u praksi su zaživjeli tek u 18. stoljeću. Zajednički je nazivnik svih projekata mlinova koje je predstavio bila njegova želja da ukaže na najjednostavnije izvore pogonske energije. To se ogleda u svim izloženim projektima mlinova.
Važno je istaknuti i konstrukciju mlina koji koristi plimu i oseku. I on je sam rekao da je ideju dijelom preuzeo, a prvi ju je objavio u tisku. Zaživjela je i dijelom se koristi i danas. U projektu je napomenuo da se mlin postavi u kanal kojim je jedno zatvoreno umjetno jezero spojeno s morem. Kad se za plime more podigne, jezero se napuni, a za oseke se prazni te se pokreću lopatice mlina. Ta je ideja u temelju jednaka koncepciji na kojoj počivaju današnje električne centrale na atlantskoj obali, piše Marijana Borić.
Neki se od njegovih izuma koriste i danas.
– Prvi je u povijesti tehnike dao ideju mosta ovješenog o lance, a njegova se konstrukcija mosta s jednim užetom danas smatra pretečom moderne žičare. Prije Vrančića se ideja žičare nije pojavljivala u tehničkoj literaturi – ističe znanstvenica Borić, a profesor Nikolić kaže da se među Vrančićeve izume, od onih koje koristimo i danas, ubrajaju i rješenja kod uređaja za mjerenje brzine vjetra, mlin za zrnate i orašaste proizvode, lisnate opruge, stator i rotor kod svh vrsta fluida te visoke čizme do struka.
Otvoren prema rješenjima
Faust Vrančić tako je ostavio izumiteljskog traga u hrvatskoj i globalnoj povijesti i ne računajući izum po kojem je najpoznatiji – padobran. Profesora Nikolića pitali smo što ga je najviše iznenadilo tijekom dva desetljeća proučavanja rada glasovitog inovatora.
– Prije svega oduševila me njegova inventivnost i genijalnost. Razmišljao je kako optimalno riješiti neki problem, da bude tehnički jednostavno izvediv, da bude produktivniji od postojećih i da ne ovisi o čudima prirode kako bi mogao funkcionirati u svim prilikama. Imao je otvoren pristup prema rješenjima i nije bio opterećen onim što postoji, tražio je nove mogućnosti i rješenja, a vidljivo je da ih je i našao. Rijetki su izumitelji tog doba čiji se izumi i danas koriste uz nove tehničke mogućnosti – zaključio je Nikolić.
