Nakon Istanbulske, očekuje nas Kabulska konvencija, poslije čega više neće biti svijeta koji poznajemo

Sada je već potpuno izvjesno da se ratifikacija Kabulske konvencije, unatoč golemom pritisku EU, neće naći na dnevnome redu Sabora prije ljetne stanke, kao ni prije lokalnih izbora u listopadu ove godine.

Do sada su Kabulsku konvenciju ratificirali parlamenti samo dviju država članica: Albanije i Kosova. Uopće nije tajna da je ratifikacija Kabulske konvencije bila uvjet za ubrzano primanje u članstvo kandidata koji su bili posljednji u čekaonici. Analitičare zapanjuje činjenica da su za ratifikaciju u tim zemljama konzervativnih tradicija čije svjetonazore i način života Konvencija razara u temeljima, bile sve vodeće parlamentarne stranke s izuzetkom minornih desnih i lijevih opcija i pokojih nezavisnih zastupnika.

I ovaj se put pokazalo da je u obilju javnih informacija, informacije najlakše sakriti. Nitko se nije potrudio objasniti što je to zapravo Kabulska konvencija, što je predmet njezine kodifikacije koja je snažnija od ustava i zakona zemalja članica EU.

Iako je konvencija na svim europskim jezicima dostupna na internetu u integralnome obliku, posve je nazamislivo da se gotovo nitko od političara, znanstvenika, medija pa do običnih ljudi nije potrudio pročitati je.

Ankete su pokazale da sto posto ispitanih ima o Konvenciji jasno izražen stav, ali da zaprepašćujućih 99 posto Konvenciju nije pročitalo, a petnaest posto otvorilo je integralni dokument, ali su odustali od čitanja shvaćajući da pred sobom imaju 497 gustih stranica koje su ocijenili dosadnim i zamornim. Europske sigurnosne službe u švicarskom su Davosu održale sastanak o tome što i kako postupiti kad nastanu masovni prosvjedi, pobune te moguća teroristička prijetnja kao odgovor.

No, na izneđanje Europske komisije, nije se dogodilo i očigledno se neće dogoditi ništa, barem ne u prijelaznome roku od tri godine za implementaciju Konvencije koja prije svega ovisi o tehnološkoj logistici koju fondovi Unije financiraju u iznosu od 37,5 milijardi eura. Hrvatski analitičari slažu se da je zaprepašćujuće da je davno zaboravljena i zastarjela Istanbulska konvencija u hrvatskome javnome prostoru svojedobno podigla znato više prašine od Kabulske konvencije koja naspram Istanbulske ima snagu i značaj revolucionarnoga preokreta nakon kojeg više ništa neće biti isto.

Osim mlitavih medijskih raspri za i protiv Konvencije te jalovih pokušaja peticija, hrvatsku javnost više zanima tko ostaje, a tko leti iz recentne Big Borther kuće.

Usamljenici koji naokolo vrište da je na pomolu smrtna presuda svijetu koji poznajemo, ne samo kršćanskoj, katoličkoj, muslimanskoj već i svim ostalim vjerskim tradicijama te ujedno i svim etičkim postulatima, da proklamirana potpuna ljudska sloboda koju Kabulska konvencija nameće znači potpuno ropstvo i manipulaciju, nemaju nikakvoga medijskog prostora ni utjecaja.

U preambuli Kabulske konvencije stoji da je napredak tehnologije omogućio konačno oslobođenje od ropstva koje se činilo nepobjedivim, i to na području s kojega je bila trajno isključena ljudska slobodna volja.

Prije svega, slobodni čovjek, slobodno ljudsko biće mora svojom vlastitom voljom odlučiti želi li uopće biti rođeno. Ta volja i želja za životom i postojanjem činila se neupitnom, no anketa provedena u Baselskome genetičko-kibernetičkom institutu, temeljem znanstvenih simulacija i projekcija, pokazala je da je na pitanje žele li biti rođeni ili ne, 23 posto ispitanika odgovorilo negativno, 26 posto njih izrazilo je želju da budu rođeni u životinjskome obliku, 11 posto u biljnome, a 9 posto bilo je neodlučnih.

Nakon načelnoga potvrdnoga odgovora da buduće biće hoće i želi biti rođeno kao ljudsko biće, ispunjen je samo prvi preduvjet Kabulske konvencije. Budući rođeni ima pravo slobodne volje i u izboru roditelja. Stoga će svaka država potpisnica Konvencije osigurati rad biogenetičko-kibernetičkog instituta u skladu s europskim standardima.

Roditelji koji to hoće postati, dužni su predati institutu propisani biološki i genetički materijal. U roku od mjesec dana, institut će načiniti simulaciju budućega bića koje će moći izraziti svoju slobodnu volju prije svega glede načelne odluke o rođenju.

Institut će objektivno i podrobno podastrijeti kandidatu za rođenje sve genetičke karakterne osobine roditelja, kao i socijalne činjenice i okolnosti. Temeljem tako provedene i verificirane ankete, buduća rođena osoba slobodno će odlučiti prihvaća li ili ne svoje buduće roditelje, jesu li oni slobodni izbor slobodne volje.

Ljudsko biće koje se tek treba roditi, slobodnom će voljom odabrati genetičke osobine svojih roditelja, od boje kose i očiju do tjelesnoga izgleda i karakternih osobina.

Ni država ni budući roditelji u taj se izbor nemaju prava miješati, pa makar buduće ljudsko biće odabralo najlošije i duštveno opasne osobine kao što je sklonost nasilju, ovisnosti svih vrsta i slično. Jednom zaprimljen genetički materijal trajno će se skladištiti u banku genetičkih podataka koja postaje javno dobro dostupno svim budućim ljudskim bićima građanima EU, koji će slobodno i besplatno moći odabirati svoje buduće biološke osobine i izvan onih roditeljskih.

Roditeljski je status privremen i promjenjiv. Svako ljudsko biće može i prije rođenja, kao i za života, slobodno odabirati svoje roditelje, naravno, uz njihov slobodni pristanak. Kabulska konvencija potpuno napušta kako spolnu tako i rodnu idelogiju jer je ljudsko biće napokon oslobođeno ne samo bioloških nego i takozvanih društvenih uvjetovanosti.

Ljudska su bića ravnopravna te je zakonski ukinuta svaka podjela na žene i muškarce, a takozvane spolne i seksualne orijentacije svih vrsta i kombinacija zanavijek su završile u ropotarnicama povijesti.

Upravo kao što je pitanje dana ukidanje Istanbulske konvencije oko koje su se toliko lomila koplja, a koja Kabulskom konvencijom postaje bespredmetna. Bit istanbulskoga dokumenta bila je zaštita žena i obitelji od svakovrsnoga nasilja.

Kabulska konvencija je još radikalnija u toj zaštiti jer više ne štiti žene i obitelj, već buduća ljudska bića. Po svemu sudeći, moglo bi se dogoditi da Hrvatski sabor Kabulsku konvenciju ratificira 13. travnja 2028., to jest točno na desetu obljetnicu ratifikacije Istanbulske konvencije.