Što se događa s kurikularnom reformom? Hoće li ona ikada biti provedena? Je li dovoljno kvalitetna da zaživi u školama? Želi li je aktualna vlast? Znači li odlazak jednog ili sedam ljudi koji su koordinirali njezinu izradu i slom reforme obrazovanja?
Bi li ostanak voditelja Borisa Jokića i članova njegove ekspertne radne skupine bio jamstvo uspjeha predložene kurikularne reforme na koju je, prema Jokićevim podacima, pristiglo 2759 primjedbi i komentara i koju su žestoko kritizirali pojedini vrhunski stručnjaci gotovo iz svih područja i predmeta za koje su kurikulumi rađeni, ali i institucije. Zašto uopće odlazi dr. Jokić? Zašto se ministar obrazovanja prof. Predrag Šustar ponaša tako mlako i neodlučno? Je li on svjestan kolika je odgovornost na njemu? Zašto jasno ne kaže da reforma ide dalje i da će za nju osigurati novac? Zašto se potpisuje peticija, zašto se ljudi spremaju u prosvjede? Što će se time postići? Prosvjeduju li zbog odlaska dr. Jokića i njegovih najbližih suradnika ili prosvjeduju zbog odustajanja od reforme?
Finski model
Ali nitko nije rekao da se odustaje. Dapače, svi se kunu u to da im je reforma najvažniji projekt na svijetu. Da im je prioritet budućnost obrazovanja naše djece. A tjednima, ako već ne i mjesecima, traju ne, na žalost, stručne rasprave i prepucavanja oko toga tko ima bolje i prihvatljivije rješenje za učinkovitije obrazovanje naših učenika, nego, kolikogod od toga neki bježali i isticali kako ne pripadaju ni ljevici ni desnici, političke igre i nadmudrivanja u kojima se stvara dojam da jedni reformu žele, drugi ne. U cijeloj toj konfuznoj situaciji običnim građanima, roditeljima, učenicima, nastavnicima nije se ni malo lako snaći.
Svima je jasno, a to potvrđuju i potpisi na peticiji podrške, ali i najavljeni prosvjed u srijedu u Zagrebu, da građani reformu obrazovanja žele. Posljednja, koja je uspješno provedena, odnosno zaživjela u praksi i opstala godinama, bila je Šuvarova reforma obrazovanja, tzv. šuvarica iz 1974. godine. I upravo s njom pojedini su stručnjaci usporedili Jokićev plan reorganizacije općih gimnazija u kojima bi učenici tek nakon završenog drugog razreda izborom modula birali usmjerenje, humanističko, društveno, prirodoslovno, matematičko...
No, ako predložena kurikularna reforma i preživi, pitanje je bi li takav plan za gimnazije opstao. Nakon osamostaljivanja Hrvatska je 1991. godine u svoj obrazovni sustav vratila gimnazije, devedesetih su korigirani nastavni planovi i programi. Godinama se ništa nije mijenjalo, iako se o potrebi reforme obrazovanja, modernizaciji, kopiranju uspješnog finskog modela koji je “proizvodio” učenike koji su u PISA istraživanju bili u samom svjetskom vrhu, stalno govorilo. A onda u vrijeme prvog ministarskog mandata prof. dr. Dragana Primorca 1. lipnja 2004. godine u Nacionalnoj sveučilišnoj biblioteci svečano je predstavljen Hrvatski nacionalni obrazovni standard – HNOS. Izradila su ga povjerenstva osnovana pri mjerodavnom Ministarstvu obrazovanja, a na njemu je radilo 500 znanstvenika, akademika, stručnjaka i nastavnika praktičara, psihologa, defektologa... Održano je 600 radnih skupova, a dobio je podršku i Svjetske banke za obnovu i razvoj.
Nitko nije nezamjenjiv
Cilj HNOS-a bio je rasteretiti učenike enciklopedijskih znanja i omogućiti im da “zornim” učenjem uče brže i lakše te stječu znanja koja će sa sobom ponijeti za cijeli život. Eksperimentalna primjena HNOS-a u 5 posto osnovnih škola počela je školske godine 2005./2006.
Podsjeća li vas to na nešto? Možda na ovu kurikularnu reformu na kojoj je radilo nešto manje od 500 stručnjaka, koja se trebala testirati u šezdesetak škola i koja je, također, kažu njezini autori, trebala rasteretiti učenike.
Tko se danas sjeća HNOS-a? Rijetki. Nikada nije stvarno zaživio u školama. Pao je na jednom tako banalnom, prozaičnom problemu, na kojem bi slom mogla doživjeti i kurikularna reforma – novcu. Nije ga bilo tada kad je Hrvatska živjela znatno bolje nego sada, kad se nije štedjelo kao danas i kad se novac za Ministarstvo obrazovanja nije rezao iz godine u godinu. Novca za obrazovanje nije bilo ni tada ni sada. Daleko agilniji, odlučniji, probitačniji i snalažljiviji ministar dr. Dragan Primorac ni u to vrijeme, u kojem je država daleko raskošnije živjela i neopterećenije trošila, nije osigurao novac za edukaciju nastavnika, za opremanje škola, za nabavu sve potrebne opreme, za provođenje reforme u cijelosti. I HNOS je u tišini umro.
Desetak godina kasnije Vlada drugačijeg političkog predznaka od one koja je radila na HNOS-u odlučila je provesti reformu obrazovanja. Pripremljeni su potrebni dokumenti, stvoren zakonski okvir, a u drugoj polovini mandata formirana je ekspertna radna skupina i stručne osobe koje će taj posao odraditi. No i ovaj put zaboravljen je jedan detalj. Novac. Novac na kojem reforma prolazi ili pada. Ne na ljudima, jer, isticalo se to i ovih dana, nitko nije nezamjenjiv, posebno ako bi kriterij stvarno bila stručnost, a ne politička obojenost. Novac kojeg u obrazovanju nikad nema dovoljno. Zbog kojeg su učitelji, nastavnici i profesori degradirani, čije su plaće sramotne, na čijoj se edukaciji štedi...
Ti učitelji godinama vape za reformom, za promjenom koja bi im omogućila da na svoje i učeničko zadovoljstvo postižu izvrsne rezultate na PISA i sličnim testiranjima, za pristojnijim vlastitim i standardom svojih škola. Ti su profesori godinama šutljivi, potplaćeni i podcijenjeni. I sad će, najavljuju, u prosvjede jer ekspertna radna skupina odlazi. Nisu li malo zakasnili?
Nisu li u prosvjede trebali kad su krenula prva rezanja za obrazovanje, kad se počelo štedjeti na njihovoj edukaciji, kad su morali sami kupovati materijal za školu, kad su im ukidani dodaci na plaće, kad ih je javnost vrijeđala zbog njihovih opravdanih pokušaja štrajkova...