Napad sekularista na sekularnu državu

Stari je Konfucije govorio da, ako se nehajno odnosimo prema riječima i zanemarimo brigu o njihovu pravom značenju, uskoro nećemo moći pokretati ni udove.

Na tu prijetnju sveopće paralize društva proizašlu iz pojmovne konfuzije podsjetila nas je nedavna polemika između Ivana Miklenića i njegovih kritičara o sekularnosti i sekularizmu hrvatske države. Kao što se moglo primijetiti iz njihove razmjene riječi, i jedna i druga strana brka i poistovjećuje ta dva, zapravo suprotstavljena termina.

Ukratko, sekularnost države princip je koji odvaja djelovanje Crkve i države, i savršeno je u skladu s kršćanskim shvaćanjem. Za razliku od nekih drugih religija, koje ne priznaju razliku između duhovnih i svjetovnih autoriteta, kršćanstvo inzistira na toj opreci. “Caru carevo, a Bogu božje.” Bez tog kršćanskog postava ne bismo ni imali današnju modernu sekularnu državu. Ne morate izlaziti izvan kršćanstva da biste prihvatili princip sekularnosti države. Dapače, bez i izvan kršćanske religije takav princip nije uopće zamisliv.

Sekularizam je, s druge strane, princip koji želi poništiti tu opreku i državni autoritet ustoličiti kao svekoliki izvor istine i morala. Sekularizam otuda predstavlja borbu protiv sekularnosti države kao autohtono kršćanskog naslijeđa zapadne civilizacije. To je borba koju su započeli francuski revolucionari koji su kršćanstvo htjeli zamijeniti konceptom “građanske religije” po kojem bi država u sebe usisala svu transcendenciju i predstavljala jedinog “boga i batinu”. Tu tradiciju sekularizma i borbe protiv principa sekularnosti države nastavili su potom moderni pokreti političkog mesijanizma, od kojih je komunizam svakako najpoznatiji.

Otuda možemo reći da je Miklenić svojim stavom da “Hrvatska nije sekularna država” naštetio kršćanskom principu sekularnosti i pomogao svojim protivnicima iz sekularističkog tabora. Sekularna država nije isto što i ideološka država, kako on tvrdi. S druge strane kada se, primjerice, Ivo Josipović snebiva nad količinom vjerskog sadržaja na državnoj televiziji na katolički blagdan riječima da je “Hrvatska sekularna država, a ne katolička džamahirija”, on prihvaća to pojmovno zamagljivanje i pravi još veću zbrku.

Jakobinski princip sekularizma vrijedi možda u Francuskoj i još ponekoj komunističkoj državi, ali u Hrvatskoj je na snazi princip sekularne države koji kaže da država ne može predstavljati krajnji autoritet po pitanju istine i morala te da se te funkcije ne ubrajaju u djelokrug njezine nadležnosti. Kao što kaže papa Benedikt XVI., sekularnost države znači prihvaćanje da država nije autonomna u pogledu vjere i etičkih pitanja te je po prirodi stvari upućena na stvarnost izvan sebe, a to je religija. Sekularna država ne može sama proizvoditi te vrednote, inače imamo ideološku državu.

Tko bi, uostalom, trebao poučavati narod istini i moralu – političari i ideolozi sa svojim labavim moralnim sustavima i lažljivim obećanjima raja na Zemlji? Robert H. Benson u svom je romanu Gospodar svijeta predvidio tu modu današnjice da se brkaju princip sekularnosti i sekularizma i egzodus svećenika u sekularističke vode, kako bi ondje glumili neovisne mislioce koji će bolje i autentičnije braniti istinu izvan okrilja Crkve. Sve što se time postiglo, kaže Benson, jest to da je istina isparila u politici i povlađivanju promjenjivoj modi dana, a “slobodni mislioci postali robovima vladajućeg mentaliteta”.

Napuštanjem kršćanskog principa sekularnosti otvaramo širom vrata demagozima i lažnim prorocima čije istine ne mogu nahraniti dušu. Mladi ljudi koji poput zombija divljaju ulicama zapadnih gradova, od Hamburga do Chicaga i Bostona, svjedoče o tom gubitku transcendencije u modernom društvu, proizašlom iz pogrešnog shvaćanja principa sekularnosti moderne države. Hrvatsko je društvo, zajedno s ostalim državama bivšeg komunističkog bloka, već prošlo kroz duhovno pustošenje sekularizma i političkog mesijanizma. Otuda je vjerojatno i veća potreba i svijest ljudi u istočnoj Europi o značaju moralne obnove društva.

Od pustošenja socijalističke ekonomije može se izbaviti naporom jedne ili dviju generacija. Od moralnog pustošenja koje za sobom ostavljaju komunizam i politički mesijanizam to je puno teže. Tu više nemamo ni uzor na Zapadu jer je i on podlegao socijalnoj paralizi koju sa sobom nosi ideologija sekularizma.

Jedini je mogući put vratiti ideji sekularne države smisao otvorenosti za transcendenciju za koju ona sama nema vlastite alate. Zato je potrebno povesti brigu o riječima i osloboditi se nepotrebnih pojmovnih zbrka.