Narod koji je Zapad tko zna koji put iskoristio pa potom odbacio

Kada su Kurdi sklopili savez sa SAD-om i Zapadom koji su ih naoružavali u Iraku i Siriji u borbi protiv Islamske države, Kurdi su, s obzirom na obećanja, bili uvjereni kako je to korak prema stvaranju nezavisnog Kurdistana i ostvarivanju sna svih Kurda te kako bi Kurdistan mogao, nakon završetka rata u Siriji, zauzeti na Bliskom istoku sličnu poziciju kakvu danas ima Izrael. Poziciju vojno jakog zapadnog saveznika u središtu jednog nestabilnog i neprijateljima okruženog područja. Međutim, Kurdi su ponovno prevareni kao i uvijek do sada tijekom povijesti. Kada je prije više od 100 godina napravljena nova karta Bliskog istoka kakav znamo danas, voljom Britanije i Francuske Kurdi su ostali bez države. Od tada sanjaju nezavisni Kurdistan.

Od terorista do zlatnih dečki
U očima SAD-a i Zapada, Kurdi su mijenjali svoju sliku te tijekom povijesti od sovjetskih saveznika i terorista postali dobri i zlatni dečki s Bliskog istoka. Sirijski Kurdi donedavno su bili glavni američki i zapadni saveznici u borbi protiv terorističke organizacije Islamske države, a danas, kada ih više ne trebaju, ponovno su im okrenuli leđa. Iako su im obećali njihovu državu i nezavisnost, SAD i Zapad su od početka bili svjesni kako bi se u slučaju stvaranja države Kurdistan promijenila kompletna politička arhitektura Bliskog istoka, odnosno granice Turske, Iraka, Sirije, Irana. Ustvari, stvaranje nezavisne kurdske države imalo bi efekt prave atomske bombe koja bi imala posljedice na području cijelog Bliskog istoka pa i šire.

Nakon Trumpove odluke o povlačenju američkih trupa iz Sirije koji je tim potezom sirijskim Kurdima ponovno zabio nož u leđa i ostavio na sjeveru zemlje na milost i nemilost Erdoğanu, i to baš u trenutku kada Turska gomila trupe na granici i priprema islamističke milicije zapadno od područja grada Manbija za predstojeću ofenzivu, sirijskim Kurdima nije preostalo ništa osim da službeno pozovu vladine snage da ih zaštite od turske invazije i mogućeg genocida. Kurdske snage postigle su dogovor s vladom u Damasku prema kojem će sirijska vojska izaći na državnu granicu, a snage YPG-a i lokalna samouprava bi i dalje postojali, a njihov bi se status rješavao u budućnosti. Na početku sirijskog sukoba je Damask Kurdima ostavio oružje kako bi se mogli braniti od napada islamističkih skupina, koje su se tada borile pod zastavom “Slobodne sirijske vojske”. Sirijska vojska zadržala je područja koja je kontrolirala u gradu Hasaki i Qamishliju te obližnje vojne baze.

Situacija je bila status quo i kurdsko pitanje je uglavnom bila tema političkih pregovora, iako neizravnih. Onda 2014. dolazi ISIL i počinje napadati i kurdska područja. SAD u listopadu 2014. pokreće kampanju borbe protiv terorističke organizacije Islamske države i počinje pomagati Kurde u Iraku i Siriji u naoružanju. Tada je SAD naoružao više od 30 tisuća boraca kurdskih snaga YPG koji su odigrali glavnu ulogu u oslobađanju glavnog grada kalifata, Rake. Iako su u Deir Ez-Zoru, Hasaki i Qamishliju, Kurdi ratovali zajedno sa sirijskom vojskom, na nagovor Amerikanaca Kurdi su im okrenuli leđa i ušli u sukob s vladinim snagama te ih htjeli potpuno izgurati s područja na kojima su bili, četvrti u Hasaki i veliki vojni kompleks sjeveroistočno od grada, zračne baze u Qamishliju i središnje gradske četvrti koje vode do graničnog prijelaza s Turskom. Kurdsko vodstvo, uz potporu Amerikanaca i Zapada, imalo je cilj da će, na sjeveru Sirije, teritorij koji su i oslobodili od ISIL-a biti dio “Sirijske Federacije”, koji već zovu Rojavom, ili “Sjevernim Kurdistanom” te kako će u budućnosti na tom području proglasiti neovisnost. Međutim, nakon što su Kurdi očistili određena područja od ISIL-a, SAD nije mogao reći kako im neće dati niti državu niti autonomiju, već su pustili Erdoğana da se obračunava s Kurdima pod izlikom borbe protiv terorizma koji ugrožava nacionalni interes Turske.

Nakon svega toga, Kurdi u dojučerašnjem najvećem neprijatelju Basharu al-Assadu sada vide najvećeg spasitelja i saveznika, s obzirom na to da sam njihov opstanak u Siriji danas je doveden u znak pitanja. Naime, Erdoğan i turska vojska imaju cilj u potpunosti očistiti sjever Sirije od Kurda te na taj način spriječiti moguće stvaranje države Kurdistan. Kao i u Siriji, Kurdi su i u Iraku odigrali glavnu ulogu u borbi protiv terorističke organizacije Islamske države. Od početka ofenzive ISIL-a u sjevernom Iraku, s namjerom da stvore veliki islamski kalifat na teritorijima Iraka i Sirije, bilo je jasno da će najveći otpor u ovom ratu pružiti kurdske vojne snage pešmerge, budući da su se iračke snage sigurnosti pokazale krajnje neefikasnim i gubile jednu bitku za drugom. Iako je od tog trenutka oporavak iračkih snaga postao primarna briga zapadnih saveznika, Kurdi su se istakli kao veoma važan saveznik Zapada, i stali na čelo borbe protiv ISIL-a u Iraku, vidjevši ovaj rat kao povijesni trenutak za postizanje dugo očekivane neovisnosti države Kurdistan, uz pomoć i blagoslov SAD-a i Zapada. Kako su kršćani i jezidi bili lak plijen džihadistima za progone i ubojstva, jedina snaga koja se uspješno suprotstavila terorističkoj organizaciji Islamske države, bili su Kurdi. 

Uz pomoć američkih i NATO zračnih udara, Kurdi su povratili kontrolu nad najvećom branom u Iraku koja je bila od velike strateške važnosti za dalje operacije protiv ISIL-a u oslobađanju grada Mosula, grada u kojem je Abu Bakr Al Baghdadi, vođa ISIL-a, proglasio kalifat. Kao nagradu za poraz ISIL-a, SAD i Zapad Kurdima su u Iraku obećali neovisnu državu. Međutim, poslije referenduma i nakon što je predsjednik Masud Barzani proglasio neovisnost države Kurdistana, iračka je vojska pokrenula vojnu ofenzivu na područja pod kontrolom Kurda, a centralna vlast u Bagdadu uvela je sankcije, dok su SAD i Zapad samo šutjeli. Kurdi, kojih ima između 35 i 40 milijuna, žive na prostoru Kurdistana koji je podijeljen između Turske, Sirije, Iraka i Irana, dok manje kurdske skupine žive u Libanonu, Azerbejdžanu, Armeniji te u europskim zemljama.

Danas su Kurdi čak 20% stanovništva Turske, 20% Iraka, 8% Sirije, 7% Irana i oko 2% Armenije. Prema procjenama, oko 800 tisuća Kurda živi u zemljama zapadne Europe. Do prije stotinjak godina Kurdi su bili nomadska i ratnička plemena koja su Arapi djelomično pokorili tek u 8. stoljeću. Nakon provale Mongola u 13. stoljeću dolaze pod njihovu vlast, a od 15. stoljeća područja koja nastanjuju bila su u sastavu Osmanskog Carstva. Kratkotrajnu državu ostvarili su u srednjem vijeku pod vodstvom Saladina koji je protjerao križare i osvojio Jeruzalem, dijelove Egipta i Siriju. Nakon Saladinove smrti moćna država se raspada u borbi za vlašću njegova brata, sinova i nećaka te njihova područja zauzima sve moćnije Osmansko Carstvo. Kurdi, unatoč divljenju moćnom vladaru, zamjeraju Saladinu to što je djelovao iz pozicije islama, a ne osnivanja kurdske države.

Uteg – vjerska šarolikost
Jedan od glavnih uzroka kurdske nesamostalnosti leži u njihovoj nesreći što žive u područjima bogatima naftom, bakrom, željezom, ugljenom i kromom, osobito u području oko iračkog Kirkuka, koji irački Kurdi smatraju svojom prijestolnicom. Crnog zlata ima i u područjima s kurdskom većinom u Silvanu i Batmanu u Turskoj te u sirijskom Rumeglanu. Dodatni uteg Kurdima je njihova vjerska šarolikost, pa su oni, pored dominantnih muslimana sunita, i šijiti, ali i kršćani, dok jedna skupina prakticira zoroastrizam koji naučava dualizam, odnosno borbu između dobra i zla, čiji je definitivan oblik dao vjerski reformator Zaratustra. Isto tako, dio Kurda pripada jezidima koji vjeruju u jednog boga kao stvaratelja svijeta na koji je poslao sedam uzvišenih bića ili anđela da ga čuvaju, a njihov vođa je Malak Taus (anđeo Taus).

Njega su muslimani često poistovjećivali sa sotonom, zbog čega su jezidi progonjeni od svog postanka, posebice u doba Osmanskog Carstva, kada su prisilno preobraćivani na hanefijsku školu sunitskog islama. Iako većinom muslimani, religija kod Kurda nema ulogu katalizatora i čimbenika jačanja identiteta. Oni se, naime, prije svega osjećaju Kurdima, a islamski identitet nije im naročito razvijen. Tome pridonosi i najsnažnija kurdska politička stranka, Radnička stranka Kurdistana, koja je, budući da je zasnovana na marksističko-lenjinističkoj ideologiji, oduvijek bila sekularni pokret. Na žalost, Kurdi već stotinu godina imaju nesreću da se teritorij koji pretežno nastanjuju nalazi točno u sukobu tzv. nekadašnjih velikih sila, a sada i regionalnih moćnih država kao što su Turska i Iran. Oni su se našli u poziciji da ih dijele granice koje su kroz gotovo stotinu godina postale toliko učvršćene da se sa svake strane za njih bore, a raspad države koje su komponirane kao što je Irak, jednostavno neće dopustiti oni koje su u njih toliko investirali, u ovom trenutku SAD i Zapad koji su ih izdali po tko zna koji put. Kurdi će čekati još možda i stoljeće da bi ostvarili svoj dugo sanjani san, dobili svoju državu, Kurdistan.