Te 1978. Kina je bila gotovo marginalna zemlja u globalnom kontekstu. Opterećivali su je odnosi i sa Sovjetskim Savezom i zapadnim zemljama, stanovnici su u ogromnoj većini živjeli u bijedi, a gospodarstvo je bilo opterećeno ideološkim postavkama tvrdog komunizma.
No, još više od toga, stanovništvo se zemlje još sjećalo Mao Ce-tunga, njegovih čistki, kulturne revolucije, nasilnih kolektivizacija i pokušaja potpune promjene možda i najstarije svjetske civilizacije. General Mao umro je 1976. s nasljeđem jednog od najzloglasnijih diktatora i inače zloglasnog 20. stoljeća.
Deng Xiaoping, stvarni lider zemlje, te je 1978. krenuo ubrizgavati tržišne mehanizme u ovo zatvoreno komunističko gospodarstvo. Prije šest dana, 18. prosinca cijeli je svijet obilježavao 40. godišnjicu početka reformi i opisivao što je to značilo na globalnoj razini. Deng je svoj sustav opisivao kao "socijalizam s kineskim karakteristikama" i tu je definiciju uparivao s jednostavnim pragmatizmom.
Decentralizirao je ekonomiju, dopustio tvrtkama da zadržavaju dio profita, zaustavio kolektivizaciju na selu gdje je ustanovljen sustav odgovornosti farmera za svoj proizvod, osnovao poduzetničke zone te je poticao međunarodnu trgovinu. Kina se, blago rečeno, oporavila, a u posljednjih 40 godina napredovala je kao možda nijedna zemlja u povijesti. To ne znači da se zemlja razvijala bez problema: tržišne su reforme na neko vrijeme stvorile dvoznamenkastu inflaciju (no, danas je ona 2,5 posto, točno koliko i u SAD-u), a Komunistička partija nije ukinula svoj monopol. Bilježenje uspjeha za uspjehom na ekonomskom planu potpuno je promijenilo zemlju, ali i ojačalo legitimitet partije. Već 1990. otvorena je Šangajska burza, 2001. Kina je primljena u Svjetsku trgovinsku organizaciju (WTO), a 2010. postala je druga najveća ekonomija svijeta, iza američke. Uskoro će, više to nitko ne sumnja, postati najveća. I to je ono što najviše brine američkoga predsjednika Donalda Trumpa - Kina bi uz ekonomski primat mogla preuzeti i politički, što se već dešava u mnogim državama Afrike.
Galerija: Plenković u posjetu Kini
Ono što je daleko najvažnije: kineske reforme nisu pomogle samo političarima ili članovima Komunističke partije, one su promijenile život "običnih" ljudi. Financial Times početkom prosinca jednostavnim je grafovima to pokazao: 1996. Kinezi su u prosjeku bili viši četiri, a Kineskinje tri centimetra nego što je to bio slučaj 1959. Porastao je indeks tjelesne mase. Meso je od jednogodišnje poslastice postala svakodnevna namirnica. Smanjio se broj stanovništva zbog kontroverzne politike jednog djeteta koja je uvedena 1979. godine.
Postavlja se pitanje što je to Kina dobro napravila i mogu li to kopirati druge zemlje. Kakav je sustav nastao u Kini, je li to i dalje socijalistički sustav ili bujajući privatni sektor zemlju čini tržišnim gospodarstvom. Na ta smo pitanja odgovore potražili od stručnjaka za Kinu s Fakulteta političkih znanosti (FPZG) Kristijana Kotarskog. On je i doktorirao na proučavanju nejednakosti i raspodjele BDP-a u Kini.
- Čak i među kineskim i zapadnim istraživačima ne postoji konsenzus oko toga koji su ključni faktori kineskog rasta, te što u suštini predstavlja kineski model. Zbog njezine veličine i raznolikosti možemo ustvrditi da su tijekom zadnjih četrdeset godina različiti dijelovi Kine slijedili različite modalitete uređenja odnosa tržišta i države, a nekad su čak postojale i značajne varijacije tijekom vremena unutar jedne lokacije. Stoga bi se zajednički nazivnik mogao nazvati "upravljana improvizacija" - smatra ovaj docent s FPZG-a.
Uz to, Kotarski dodaje da su reforme kineske birokracije pokušale imitirati određene elemente demokratskih sustava poput natjecanja, odgovornosti i sprečavanja pretjerane koncentracije moći kao što je to bilo za vrijeme Mao Ce-tunga. Upravo je taj element američki magazin Foreign Affairs u svom svibanjskom izdanju izdvojio kao ključan. "U SAD-u politika je uzbudljiva, a birokracija dosadna. U Kini je suprotan slučaj", piše magazin.
Deng Xiaoping fokusirao se na pretvaranje birokracije u generator rasta, i to ubrizgavajući joj odgovornost, natjecanje te ograničenje vlasti. Birokrati su postali odgovorni višim razinama vlasti za ekonomski razvoj područja nad kojim su imali jurisdikciju. Unutar birokracije počeo se dijeliti profit kojim su dužnosnici povećavali svoja inače skromna primanja.
- Kina je povećala svoj prihod po glavi stanovništva 25 puta, više od 800 milijuna Kineza izašlo je iz siromaštva kao rezultat toga - to je više od 70 posto ukupnog smanjenja siromaštva u svijetu - komentirao je predsjednik Svjetske banke Jim Kim.
Kina se nije razvijala samo u prvim godinama svog rasta. Prošle je godine ekonomija bila 5,3 puta veća nego 1998., a međunarodna trgovina čak 12,6 puta. Uz to je sintagma "Made in China" postala globalno prepoznatljiv pojam: izvoz te zemlje postao je jedan od najvažnijih pokretača globalnog rasta. Za usporedbu, 1978. američki je izvoz u Kinu bio dvostruko veći nego uvoz iz nje. Ove je godine Kina prodala Amerikancima tri puta više nego što je od njih kupila.
>> Pogledajte najduži most na svijetu koji je otvoren u Kini
Dugo se vremena propitkuje tip režima koji vlada Kinom. Postoje tržišta, uključujući i ono kapitala, ali na vlasti je i dalje jedna stranka, Komunistička partija.
- Kina je prije svega hibrid između lenjinističkog političkog uređenja i tržišnih institucija u mjeri u kojoj ne prijete ultimativnom cilju preživljavanja Partije na čelu kineskog političkog sustava, te joj putem ekonomskog rasta pojačavaju ugled i moć. Npr. više od 50 posto bankarske aktive je pod kontrolom državnih banaka, te banke većinu vremena trebaju slijediti komercijalnu logiku poslovanja, ali kada stvari u gospodarstvu "zaguste" narušavajući legitimitet Partije, tada banke postaju alati političke kontrole u rukama Pekinga. Dakle, Kina nije prava tržišna ekonomija i taj status joj nisu priznale EU i SAD - pojašnjava Kristijan Kotarski.
To stvara određene probleme. Kako piše ugledni The Economist, privatnici u Kini trenutačno su anksiozni na sam spomen državnih poduzeća. Za dvije trećine kineskog rasta BDP-a i 80 posto svih novih radnih mjesta zaslužan je privatni sektor, no državni sektor ima privilegiran položaj u gospodarstvu. Veliki trojac tehnoloških giganata, pod kraticom BAT (Baidu, Alibaba i Tencent) među najvećim su tvrtkama na svijetu. I nijedna nije državna.
- Privatne firme produktivnije su od državnih, ali dok državne tvrtke čine 20 posto BDP-a, one istovremeno dobivaju gotovo 50 posto kreditnih plasmana - pojašnjava Kotarski.
Danas 600 milijuna Kineza posjeduje pametne mobitele, a 750 milijuna njih koristi internet, no ono što su analitičari na zapadu dugo vremena predviđali: slom komunističkog monopola i demokratizaciju zemlje, nije se dogodilo, no ekonomski je uspjeh Kine rastao.
Pa ipak, zemlja se susreće s određenim dugoročnim problemima. Trenutačni je lider Kine Xi Jinping najmoćniji njezin vladar od Mao Ce-tunga, smatra Kotarski, i dodaje da je kineski režim posljednjih godina povećao kontrolu države.
S druge strane, američki je predsjednik Donald Trump nametnuo Kini trgovinski rat, a fenomen našeg doba jest to da zemlja koja je uzor slobodnog tržišta nameće zemlji u kojoj je na vlasti Komunistička partija ograničenja u trgovini, a da ta ista partija brani slobodnu trgovinu. Pa ipak, javljaju se i gospodarski problemi, dugoročniji od poteza američkog predsjednika.
- Kina je, prema ukupnoj zaduženosti kućanstava, poduzeća i države pretekla SAD, a na putu je da to isto učini i s eurozonom. Ukupni kineski dug čini 2,5 kineska BDP-a, a do njegova enormnog povećanja došlo je nakon 2008. Kineski rast počivao je u najvećoj mjeri na izvozu i fiksnim ulaganjima, ali taj model trebat će zamijeniti modelom utemeljenom na potrošnji na domaćem tržištu. To nije lak proces ni u političkom, ni u ekonomskom smislu - smatra Kotarski.
Foreign Affairs napisao je da bi, ako se smanji kontrola države, vlada u Pekingu mogla osloboditi ogroman potencijal svog civilnog društva. Veća sloboda izražavanja, participacija društva i manje uplitanja države u živote građana doveli bi do daljnjeg rasta koji bi se mogao održati sljedećih još 40 ili više godina. I upravo je to fenomen: građani Kine koji su učinili toliko mnogo pozitivnih stvari za svoje živote imaju još uvijek nevjerojatno širok manevarski prostor za još veći napredak. Kina 2078., uz prave promjene, sto godina nakon ekonomskih reformi, mogla bi biti jedna od najvećih priča u povijesti čovječanstva.
>> Pogledajte kako bi trebao izgledati Pelješki most koji će graditi Kinezi
Jedva čekam vidjeti scenu u Štokholmu, predsjednik Trump prima Nobelovu nagradu za mir a Melanija za Ekonomiju !