Naš znanstvenik emotivno opisao kako je stekao strast za čitanjem i učenjem

Igor Rudan, naš ugledni znanstvenik i stručnjak za globalno zdravlje koji radi sa zakladom Billa i Melinde Gates i član je Kraljevske akademije u  Edinburghu, sa svojim prijateljima na Facebooku podijelio je jednu lijepu vijest i ispričao zanimljivu priču kako se rađala njegova strast, najprije za čitanjem, a zatim i za učenjem. 

U svojoj objavi na društvenoj mreži piše kako je dobio vijest da će ga Web of Science i Thomson Reuters te Clarivate Analytics na osnovu citata u zadnjih 10 godina staviti na listu vodećih znanstvenih umova svijeta i za 2017. godinu.

– To je sada već treća godina zaredom da ću biti na ovoj izuzetno prestižnoj listi. Od Hrvata je uz mene ostao još samo Ivica Letunić (u Njemačkoj, područje biologija i biokemija). Sve je ovo još neslužbeno, konačan popis objavit će se sredinom 11. mjeseca, pa ću ga tada moći detaljnije analizirati, možda nađem i još ponekog Hrvata u inozemstvu na listi, ima nas sada već posvuda i bavimo se svačime, svaki novi dan doznajem za nekoga – piše Rudan na Facebooku.

Ova vijest podsjetila ga je da pri svakom dolasku u Hrvatsku često čuje pitanje u čemu je tajna njegova uspjeha u znanosti.
– Razmišljajući o tome, počeo sam čeprkati po vlastitoj prošlosti, sve dublje, ne bih li uspio izolirati neki poseban trenutak 
koji mi je dao kompetitivnu prednost tijekom školovanja i kasnijeg bavljenja znanošću – piše znanstvenik te donosi priču o tome kako je na proslavi svog drugog rođendana iznenadio obitelj kada je pročitao tekst ispisan šlagom na svojoj rođendanskoj torti te nastavio pisati o tome kako je učio čitati zahvaljujući svojoj baki, koja je svaki dan slovkala tekstove iz crne kronike Večernjeg lista i pretvarala ih u prave trilere, a on je pratio njeno pomicanje prstom po papiru i slušao kako izgovara slova koja je pokazivala.

– Tim sam bizarnim spletom okolnosti naučio čitati već do 2. rođendana. Do polaska u 1. razred osnovne škole "Veljko Vlahović" pročitao sam 73 knjige, od kojih sam barem trećinu znao i napamet, a drugi učenici tek su trebali početi učiti slova. Ta golema startna prednost zadržala se, čini se, sve do danas. Da moja draga pokojna nonica nije bila polupismena, i da je novine čitala u sebi, škola bi mi bila puno teža, a kasnije sve drugo potpuno nemoguće. Danas me često pitaju i kako mogu s tolikim optimizmom i vedrinom gledati na ovaj današnji svijet, bez obzira na sve užase koji se događaju. I taj odgovor povezan je s ovom pričom. Jednostavno, očekivanja od svijeta oko sebe su mi neopisivo niska još od najranijih dana. Prve tri godine života proveo sam čitajući stranicu crne kronike u Večernjem listu, pamteći sve sudare vlakova, eksplozije plina, potrese, požare, bjegove iz zatvora, potonuća tankera, eksplozije raketa, nesreće i ubojstva, otmice zrakoplova, svjetske sukobe, revolucije i raketiranja, iz dana u dan, nekoliko sati, slovo po slovo. Meni je svaki dan čudesan već po tome da bilo što oko mene uopće funkcionira, i da više-manje svi ostaju živi i relativno zdravi... Kako je rekao Einstein, sve je relativno, pa je dobro skresati očekivanja i onda se svijet odmah čini boljim – napisao je Rudan.