U prestižnom britanskom The Royal Society Britanske akademije znanosti punopravni je član bio samo jedan Hrvat. Ruđer Bošković ostvario je to 1761. godine. Još su dvojica naših znanstvenika bila počasni inozemni članovi, oba nobelovca, Lavoslav Ružička koji je u Society primljen 1942. te Vladimir Prelog koji je prestižno članstvo ostvario 1962. godine. Sve donedavno. Jer ovog je tjedna u punopravno članstvo primljen doktor znanosti i profesor Igor Rudan, hrvatski znanstvenik na Sveučilištu u Edinburghu.
Možete li opisati svoj put do uvrštenja u Royal Society, govorimo o znanstvenom putu?
Kada sam diplomirao na Medicinskom fakultetu u Zagrebu 1995. godine, to je bilo teško vrijeme za znanost u Hrvatskoj. Rat je završio, domovina je bila oslobođena, ali tijekom četiri godine ratnih stradanja velik broj naših znanstvenika iselio se iz Hrvatske. Tada sam to doživljavao kao isključivo nepovoljan okoliš. Tek puno kasnije shvatio sam da je baš takav kontekst omogućio da potpuno novi, mladi ljudi s novim idejama započnu u Hrvatskoj nove stvari. Stoga je to bila i jedinstvena prilika, kakva se ne pruža mladim znanstvenicima drugdje na Zapadu, koji tijekom prvog desetljeća karijere uglavnom rade na projektima svojih mentora i uče od njih. Mi smo morali biti samouki, ali smo zato imali i veliku prednost slobode razvijanja vlastitih ideja od prvog dana. Razmišljao sam gdje se pozicionirati kao istraživač te zaključio da će genetika nedvojbeno postati važna. Projekt humanog genoma bio je tada još u tijeku, trajao je više od desetljeća i koštao tri milijarde dolara. Počeo sam razmišljati o naizgled nemogućem: može li se Hrvatska, koju je Svjetska banka u to vrijeme još uvijek svrstavala među zemlje u razvoju, ikako uključiti u istraživanja genetske podloge ljudskih bolesti – tog samog žarišta interesa moderne biomedicine – ravnopravno s najbogatijim zemljama svijeta? I dok su svi bili usmjereni na sam humani genom, ja sam počeo razmišljati o sljedećem: pod pretpostavkom da očitanje čitavog genoma jednom postane gotovo besplatno te moguće u samo jednom danu, pitao sam se kako bi trebalo osmisliti istraživački projekt kojim bi se povećala vjerojatnost povezivanja gena s bolestima? Povezanosti bismo mogli jasno vidjeti kad bi svi ispitanici u projektu živjeli u istom okolišu, bavili se istim poslom, a njihova genetska raznolikost bila što manja, kako ne bi stvarala “buku” u analizama. Shvatio sam da bi izolirana naselja na visoravnima naših otoka bila praktički najbolje moguće mjesto za istraživanje genetske podloge bolesti. Prikupljanjem dovoljnog broja ispitanika iz našeg otočnog stanovništva i određivanjem njihovih bolesti mogli bismo stvoriti tzv. biobanku koja bi bila konkurentna na međunarodnim natječajima za znanstvene projekte. Tako je nastao projekt “10.001 Dalmatinac”, u koji se s vremenom uključilo više od stotinu hrvatskih znanstvenika, kojima svima ovim putem zahvaljujem, kao i našim divnim otočanima koji su se pristali uključiti u taj projekt u velikom broju.
Poznato je i u nas kako je riječ o doista velikom projektu s iznimnim ostvarenim rezultatima. Koje su najvažnije spoznaje proizašle iz njega?
U proteklih 16 godina ovaj je projekt rezultirao privlačenjem gotovo 30 milijuna eura, uglavnom na inozemnim natječajima, te povezivanjem više od 1000 ljudskih gena s bolestima te s više od 200 objavljenih znanstvenih radova u vodećim svjetskim časopisima. Kako bismo što bolje iskoristili sve podatke, razvile su se goleme međunarodne suradnje, u kojima smo i mi iz Hrvatske zahvaljujući kvaliteti biobanke “10.001 Dalmatinac” imali sasvim ravnopravnu ulogu. Bili smo jedina tzv. biobanka iz zemlje koja ne spada u visokorazvijene i kao takvi potpuno neočekivana pojava u društvu znanstvenika iz najbogatijih zemalja svijeta. Uz to, zbog već spomenutog hrvatskog konteksta, svi smo bili znatno mlađi od svojih inozemnih suradnika. Zapravo, gledajući iz sadašnje perspektive, sve je to bilo toliko nevjerojatno da bi se doslovno moglo usporediti sa situacijom u kojoj bi Hrvatska nakon rata imala svoju konkurentnu momčad u Formuli 1, koju bi vodila skupina entuzijastičnih adolescenata. No, iako je projekt objektivno bio iznimno uspješan, ja sam osjećao rastuće razočaranje. Naime, postalo mi je jasno da su rezultati projekta samo povećali naše razumijevanje o tome koliko je sve u ljudskom organizmu nevjerojatno komplicirano te da nam spoznaje neće donijeti nove lijekove za bolesti još barem nekoliko desetljeća. Ja sam postao znanstvenik kako bih doprinio nekom opipljivom napretku u medicini u svojoj generaciji, a ne samo povećanju znanja. Sve mi je više počelo smetati što s jedne strane toliki broj briljantnih znanstvenika troši svoje vrijeme na nevjerojatno komplicirane i apstraktne probleme fundamentalne biologije, a pritom svugdje u svijetu i dalje umiru djeca i trudnice, milijuni njih svake godine, sasvim nepotrebno. Tim konkretnim problemom nije se bavio ni djelić znanstvenika od onih uključenih u apstraktna fundamentalna istraživanja, koja imaju malu vjerojatnost uspjeha.
Nedvojbeno se znanost sastoji od novih spoznaja koja mijenjaju razmišljanje. U kojoj je mjeri 10.001 Dalmatinac utjecao na vas kao znanstvenika?
Našao sam se pred velikim izazovom: trebam li potpuno promijeniti karijeru, prijeći iz područja genetike u globalno javno zdravstvo? Štoviše, mogu li metode i znanja koje sam stekao istražujući gene i bolesti nekako primijeniti kako bih povećao razinu informacija o uzrocima smrti djece i trudnica u svijetu? Također, mogu li razviti nove metode kojima bih omogućio efikasnije ulaganje postojećih sredstava kako bi se u siromašnim zemljama smanjilo umiranje djece i majki? To je dovelo do moje potpuno nove karijere, one primijenjenog znanstvenika, koja je vjerojatno i bila presudna za moj izbor u Royal Society. U to vrijeme shvatio sam da i najbolje ideje u znanosti same po sebi vrlo malo vrijede bez prave praktične primjene. Ulaganje intelektualnog rada u razvoj novih metoda za prioritiziranje investicija u zdravlje bio je tek manji dio posla. Uvjeravanje ljudi u cijelom svijetu da su te metode doista bolje te da bi ih trebalo primijeniti bio je znatno važniji i teži dio posla. Tih sam godina nakratko prestao biti znanstvenik u klasičnom smislu, a postao nalik trgovačkom putniku, obilazeći brojne zemlje u razvoju i međunarodne organizacije. Ukazivao sam im na dokaze o tome gdje leže stvarni problemi u dječjem zdravlju danas te ih savjetovao kako racionalnije ulagati sredstva koja imaju u zdravlje svoje djece i trudnica. Bilo je razdoblja kada bih proveo nekoliko godina u nizu putujući bez prestanka. Sjećam se da između 2005. i 2010. nikada nisam bio na istom mjestu dulje od 10 dana. Malo bi ljudi pristalo tako živjeti. I danas se, sjećajući se tih godina, ponekad pitam što mi je uopće bilo. Želio bih naglasiti da je Zaklada Billa i Melinde Gates financirala velik dio mojih istraživanja i putovanja, s ukupno više od 5 milijuna dolara, jer su vjerovali u to što radim i na tome sam im neizmjerno zahvalan.
Kakvi su bili učinci vaših nastojanja?
Vrlo polako situacija se u mnogim zemljama počela popravljati jer su sredstva koja su im stajala na raspolaganju počeli efikasnije ulagati. Primjerice, smanjili su ulaganja u HIV i malariju, koji su manje značajni uzroci smrti u djece, a povećali ulaganja u suzbijanje upala pluća i proljeva, koji su znatno važniji, ali sasvim zanemareni uzroci. Danas je broj umrle djece u svijetu oko 6 milijuna godišnje, a početkom ovog stoljeća bio je barem dvostruko veći. Pritom se ukupan broj djece u svijetu znatno povećao od 2000. godine do danas, što znači da se smrtnost djece od početka stoljeća zapravo smanjila za dvije trećine. Napredak je postignut zahvaljujući boljim informacijama o razlozima umiranja djece u svijetu i racionalnijoj potrošnji sredstava temeljenoj na tim informacijama. Smanjenje smrtnosti djece vjerojatno je jedan od najvećih napredaka koje je medicina postigla u ovom stoljeću. Dakle, za sada smo kao čovječanstvo još uvijek relativno malo dobili od genoma, ali pomak smo ipak napravili, boljim iskorištavanjem onoga što već imamo. Bilo bi lijepo dočekati svijet u kojem samo stari ljudi umiru, a nepotrebne smrti djece i trudnica postanu dio naše prošlosti.
Kako se dogodilo da ste uvršteni u Kraljevsko društvo, točnije kako se dobiva ta vrijedna titula?
Kraljevsko društvo bira svoje članove tako da jedan od već postojećih članova podnese prijedlog o kandidatu kojega poznaje i za kojega misli da zavređuje članstvo, a taj prijedlog onda trebaju podržati još dva člana koja s predloženim kandidatom nisu imala nikakvih prethodnih kontakata kako bi se osigurala nepristranost u prosudbi. Zatim svi tako pripremljeni prijedlozi za nove kandidate prolaze kroz pet krugova rigorozne evaluacije, a na kraju se novi članovi biraju samo među prijedlozima koji su prošli svih pet krugova, tajnim glasovanjem svih članova društva. Jasno je da u ovakvom sustavu nema ni najmanjeg prostora za izbor nekoga tko nije zaslužio ući. Za istog kandidata postupak izbora može se pokrenuti najviše tri puta, a relativno je rijetko da kandidat bude primljen već u prvom pokušaju. No ja sam izabran iz prvog pokušaja, što je posebna čast i prilično jasan izraz podrške cijelog društva.
Koje je vaše općenito mišljenje o znanosti danas?
Izgleda kako znanost ide u suprotnom smjeru od svjetskih trendova, razvija se velikom brzinom.
Razvoj znanosti ovisi o našoj mogućnosti da vrlo precizno mjerimo svijet oko sebe i unutar sebe. Temeljem tih mjerenja donosimo određene zaključke, proizvodeći novo znanje koje se neprekidno mijenja i dopunjuje temeljem novih informacija. Bez tehnologije, u mjerenju i opažanju svijeta oko nas mogli bismo se oslanjati jedino na svojih pet osjetila. Ali zamislite, primjerice, da uopće nemamo vid. I dalje bismo mogli preživjeti kao vrsta, ali ne bismo bili svjesni izgleda čitavog fizičkog svijeta oko sebe. Na sličan način tehnologijom dobivamo dodatna “čula” – desetke njih – koja mjere čitave svjetove i dimenzije u koje mi ljudi sa svojih pet čula nemamo pristup, ali koji svakako postoje. Kombinacijom moćnih novih uređaja za vrlo brzo mjerenje fizičkog i biološkog svijeta, suradnjom velikog broja znanstvenih timova zahvaljujući modernom telekomuniciranju te razvojem kompjuterskih tehnologija koje omogućuju pohranu i analizu nevjerojatnih količina informacija, ulazimo u svijet “znanosti slobodne od hipoteza”. U toj znanosti naši mjerni uređaji i kompjuteri mogu sami generirati golemu količinu znanja, testirajući milijune hipoteza u sekundi temeljem golemog broja izvršenih mjerenja i pronalaženjem zakonitosti u mjerenjima. Takva nam znanost daje točne odgovore prije no što smo uopće postavili pitanja, a ljudi služe samo tome da dizajniraju, izgrade i održavaju taj sustav. Time se sve više gubi tradicionalna uloga znanstvenika kao voditelja tima koji postavlja hipoteze i provodi pokuse, ali zato se proizvodi neusporedivo veća količina znanja u jedinici vremena, koja je pritom i slobodna od pogrešaka uzrokovanih ljudskim čimbenikom.
Razmišljate li o povratku u Hrvatsku?
O povratku u Hrvatsku razmišljam u ulozi umirovljenika koji se vratio na zasluženi odmor nakon izuzetno napornog života, i to u najljepšu zemlju na svijetu. Ja sam doista vidio gotovo čitav svijet, ali ljepšeg mjesta za život od obale srednje i južne Dalmacije nisam vidio. Volio bih se jednog dana, kada više fizički ne budem mogao toliko putovati, vratiti u Split i tamo onda sasvim volonterski pomagati sve vrijedne inicijative na Medicinskom fakultetu. Drag mi je Medicinski fakultet u Splitu, njemu me privukao jedan doista velik čovjek – bivši dekan prof. dr. Stipan Janković – i svim bih ga studentima preporučio. Fakultet je pun prekrasnih ljudi i sjajnih znanstvenika u najboljim godinama, među kojima su se mnogi nesebično vratili s pozicija u inozemstvu kako bi razvili svoj Medicinski fakultet u Splitu. Ne mogu zamisliti ljepše mjesto u Europi za studiranje medicine i održavanje ljetnih škola.
Pratite li rad naših znanstvenika, surađujete li s njima?
Hrvatska akademska zajednica dobro mi je poznata jer prve sam znanstvene korake učinio u njoj, magistrirajući i doktorirajući na Sveučilištu u Zagrebu, a zatim razvijajući projekt “10.001 Dalmatinac” u Splitu. Najprije bih želio istaknuti neizmjeran utjecaj koji je na moju karijeru imao moj stric Pavao Rudan, velikan hrvatske znanosti i jedan od utemeljitelja antropologije u Europi, koji je čovjek doista iznimnih sposobnosti. On je hrvatski akademik i već niz godina obnaša ulogu glavnog tajnika Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (HAZU). Od njega i njegovih suradnika s Instituta za antropologiju naučio sam izuzetno puno, tamo sam izradio i svoj prvi magistarski rad, a bez njihove podrške u prvim godinama projekta “10.001 Dalmatinac” sumnjam da bi moja daljnja karijera uopće bila moguća. Dugujem im svima golemu zahvalnost, a vjerujem da bi moj stric i sam uspio ući i u bilo koju drugu akademiju svijeta kao vrhunski antropolog, da je kojim slučajem i on napustio Hrvatsku nakon što je svoj drugi doktorat stekao u Parizu.
A kako je danas?
Druga je sretna okolnost da sam u Hrvatskoj okupio divan tim svojih prvih asistenata i mlađih suradnika – predvođenih Ozrenom Polašekom, Zrinkom Biloglav, Ivanom Kolčić i Linom Zgagom. Na kraju, želio bih spomenuti i još jednog iznimnog hrvatskog znanstvenika – prof. dr. Gordana Lauca, javnosti poznatog i kao voditelja tvrtke Genos – za kojeg očekujem da će tek s vremenom svima postati jasnije što je zapravo uspio postići i koliko je vrijedan njegov sadašnji znanstveni rad.
Mislim da je on cijelo desetljeće ispred svog vremena i jedva čekam vidjeti do koje će mjere on jednog dana zadužiti Hrvatsku svojim radom i rezultatima. Jako mi se sviđaju i rad Kristijana Vlahovičeka, Frana Borovečkog i Srećka Gajovića, to su mladi ljudi u Hrvatskoj koje vrijedi podupirati. Želio bih zahvaliti i bivšem ministru znanosti, tehnologije i sporta prof. dr. Draganu Primorcu jer, iako ga ne poznajem tako dobro kao ostale koje ovdje spominjem, mogu iz osobnog iskustva reći da je uvijek znao prepoznati kvalitetu u hrvatskoj znanosti, izboriti se za svoje ministarstvo i davati podršku najboljim ljudima u Hrvatskoj.
Prilično licemjeran intervju u današnjem svijetu legalnog pobačaja u kojem Bill i Melinda Gates, osobe za koje je Rudan rekao da ga potpomažu u njegovoj "misiji spašavanja života djece i trudnica", istovremeno financiraju industriju pobačaja diljem svijeta. A ponajviše u siromašnim zemljama svijeta. Dakle, s jedne strane financiraju ubijanje djece i nanose trajnu štetu njihovim majkama, siromašnim ženama koje bi to dijete možda i rodile da njihovu zemlju ne iskorištavaju i ne uništavaju prebogate, uglavnom američke kompanije, a s druge se strane "bore za živote djece i trudnica" i ispadaju veliki altruisti. Riječ je o teškim licemjerima, a i Rudan je u tom društvu. Da i ne govorim kako je financiranje pobačaja siromašnih ljudi upravo to - financiranje pobačaja SIROMAŠNIH, onih koji zato što su siromašni nemaju očigledno pravo na život jer nikad od njih neće biti dobrih potrošača. Je li tako? Financiraju se pobačaji jer je to novčano najjeftiniji način stvaranja potrošača koji će potom natrag puniti džepove ljudi koji su se pobrinuli da nemaju koje dijete više i da rođena djeca imaju manje braće i sestara: Riječ je o ulaganju u tržište, da se razumijemo. A sve na krvi nerođene djece koje se svakoga DANA u svijetu ubije oko 125 000. Usput, organizacija Planned Parenthood koju je Gates izdašno financirao (preko 100 milijuna dolara), prokazana je prošle godine kao organizacija koja trguje dijelovima tijela pobačene djece. I to su Rudanove "mecene"...