Bolni osjećaj nepravde i nemoći mnoge je prožimao dok su u vijestima svjedočili reakcijama očajnih žrtava zločina u Vukovaru, Škabrnji i drugim simbolima strašnih stradanja na presudu Međunarodnog suda u Haagu prema kojoj se nigdje u Hrvatskoj nije dogodio genocid. Nikad pravo i život nisu bili tako udaljeni. Suci su zaključili da, unatoč svemu što su JNA i srpske snage učinile Hrvatima, ni u Vukovaru onima koji su pjevali "Aoj, Slobo, šalji nam salate, biće mesa, klaćemo Hrvate" nije dokazano da su to činili s namjerom da "potpuno ili djelomično" unište Hrvate. Ni Ovčara nije genocid, već "samo" masovno ubojstvo neprijatelja. Božici pravde očito nije mjesto u Vukovaru.
Poljski pravnik Raphael Lemkin, koji je 1943. godine skovao riječ genocid, u holokaustu je izgubio 49 srodnika i sigurno nije htio izazvati takvu bol i osjećaj nepravde kakvu su prekjučer osjećale žrtve zbog odluke da se nigdje u Hrvatskoj nije dogodio genocid. Sumnjamo da bi se i on kao autor Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida složio s presudom jer se i sam zalagao da se pod genocidom ne misli samo na istrebljenje nacije, već i na koordinirane akcije na uništenju temelja života neke skupine, koji vode raspadu političkih i društvenih institucija, kulture, jezika, nacionalnih osjećaja, religije i ekonomskih temelja skupine, te izvrgavanja pojedinaca koji pripadaju toj skupini uvjetima u kojima je ugrožena njihova sigurnost, sloboda, zdravlje, dostojanstvo...
Pet genocidnih radnji
Reakcije pravnih laika govore da je njihovo shvaćanje genocida bliže takvoj Lemkinovoj definiciji nego sudskom tumačenju. I tu je temelj nerazumijevanja. Laici svaki zločin nad pripadnicima neke nacionalne, etničke, rasne ili vjerske skupine smatraju genocidom. Prema Konvenciji, pet je genocidnih radnji precizno opisano, a genocid je počinjen samo ako su te radnje poduzete "s namjerom da se potpuno ili djelomično uništi jedna nacionalna, etnička, rasna ili vjerska skupina". Posljedica toga pravnog shvaćanja je da pripadnici "zaštićene skupine" mogu biti i masovno ubijani, zlostavljani, silovani... ali to će biti genocid samo ako se dokaže da je zločinac to radio baš s namjerom da uništi, djelomično ili potpuno, tu skupinu. To je specifičnost "zločina nad zločinima". Zašto smo onda podnijeli tužbu s tako velikim apetitima u odnosu na Srbiju? Zato jer se državu može teretiti jedino za kršenje Konvencije o genocidu, a ne i za ratne zločine ili zločine protiv čovječnosti ili nešto drugo što je lakše dokazati, s time da je i taj oblik odgovornosti uveden tumačenjem famoznog članka IX. Konvencije, a ne nekom izričitom odredbom. Hrvatska tužba je predstavljala drugi takav pokušaj od utemeljenja Međunarodnog suda u Haagu koji rješava sporove među državama. Sve do tužbe BiH protiv Srbije, svjetskom je pravdom dominirao stav izrečen na procesu u Nürnbergu: "zločine protiv međunarodnog prava čine pojedinci, a ne apstraktni entiteti".
Naš tim nije formalno pogriješio ni što je tužio SRJ, odnosno Srbiju i Crnu Goru, te Republiku Srbiju, a ne i SFRJ. Naravno da se u našoj tužbi iznosi da je Srbija sljednica i SFRJ kao potpisnice Konvencije o genocidu, a tužba je sadržavala i "osigurače" u slučaju da sud prihvati tumačenje da je Srbija vezana Konvencijom tek od 27. travnja 1992. Međutim, o tomu se sud i nije izjašnjavao već je prethodno utvrđivao je li se uopće u Hrvatskoj dogodio genocid. Kad su zaključili da nije, pitanjem retroaktivne primjene Konvencije i je li Srbija sljednica krivnje SFRJ, suci se nisu bavili.
17 hrvatskih faktora
Što se genocidne namjere tiče, naši su se eksperti pozvali na 17 faktora koji ukazuju na to da su JNA i srpske snage namjeravali barem djelomično uništiti Hrvate na okupiranim područjima. Pri tomu su dokazali i da je postojao obrazac njihova zločinačkog ponašanja, sličan modus operandi na brojnim lokacijama. Čak, posredno se može zaključiti da je dijelom dokazana i genocidna namjera, ali ne i kao jedini razuman zaključak o cilju takvih akcija. Tako su obrazložili kako je mogući cilj bio demonstrirati Vukovaru i okolici da će biti kažnjeni radi primjera svima koji ne priznaju saveznu vladu u Beogradu pod srpskom kontrolom i njihovu interpretaciju prava SFRJ i uloge JNA. Kako je i to moguće, genocidna namjera nije jedini mogući zaključak o cilju napada na Vukovar. Takvo restriktivno tumačenje ide u prilog odgovorne države, a na štetu žrtava, premda je svrha Konvencije bila humanistička. I stav suda da je 12.500 mrtvih članova od oko 1,8 milijuna članova zaštićene skupine – Hrvata na okupiranim područjima premalo da bi se moglo raditi o genocidu, govori da sud krajnje pogoduje državi, a ne žrtvi.
>> Haaški sud odbacio tužbu Hrvatske i srpsku protutužbu. 'Nisu dokazale genocid'
sigurno da tim nije pogrijesio jer je netko sve ranije isplaniro vjerovatno I prije nego sto je rat poceo u politici nista nije slucajno kao niti u ratovima jer se oni planiraju kao I presuda sve je to namjestaljka