Svećenik, profesor, intelektualac i dobrotvor don Ivan Paštrić nakon svoje smrti 1708. Splitskoj je nadbiskupiji darovao knjižnicu, 568 vrijednih knjiga, sa željom da osim sjemeništarcima budu dostupne i široj javnosti, tj. pro alumnorum et communi usu.
Prva je to javna knjižnica u Dalmaciji, zaštićeno kulturno dobro o kojem danas, 313 godina nakon 30. siječnja 1706., kada je knjižnica otvorena, brigu vodi don Josip Dukić, doktor crkvene povijesti i profesor na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Splitu.
Knjižnica je u svojoj burnoj povijesti u kojoj je preživjela ratove, preseljenja, krađe knjižnog fonda i požare prvi put smještena u prikladnom prostoru, u Nadbiskupskom sjemeništu u Splitu. Metalne police pune požutjelih, tvrdo ukoričenih starih knjiga ostavljaju ugođaj kao da ste se našli u nekim davnim vremenima, poput onih opisanih u djelu Umberta Eca “Ime ruže”.
Ovaj pokretni spomenik kulture, tvrdi don Josip Dukić, voditelj knjižnice, opet će biti dostupan javnosti, kako je to don Ivan želio. Svima onima koji iz znanstvenih ili bilo kojih drugih razloga budu željeli zaviriti u neku od knjiga iz ovog pokretnog spomenika kulture, vrata će biti otvorena.
Ivan Paštrić podrijetlom je iz Poljica. Rođen je u Splitu, ali cijeli je svoj život proveo u Veneciji i Rimu, gdje je i završio studije. Bio je vrstan poznavatelj latinskog, grčkog, hebrejskog i sirijskog jezika, doktorirao je filozofiju i teologiju.
Požutjele stare knjige
– Budući da je pismenost bila povlastica crkvenih ljudi i plemića, možemo reći da je Paštrić bio ispred svog vremena kada je odlučio svim zainteresiranima omogućiti dostupnost njihovih knjiga. Riječ je o vizionarskom projektu koji u Splitu, Dalmaciji i Hrvatskoj nije vrednovan koliko bi trebao biti. Tijekom deset godina brodskom linijom Rim – Ancona – Split dovezeno je 568 knjiga, od inkunabula do knjiga iz kasnijih razdoblja, a do danas ih se sačuvalo oko 180 – otkriva nam Dukić.
Paštrić je na svakoj knjizi napisao svoje ime, a neke je dao uvezati u kartonske korice, umotane u pergamene srednjovjekovnih rukopisa. Knjižnica je tijekom stoljeća nadopunjavana brojnim knjigama, uglavnom donacijama svećenika splitske Crkve.
Paštrićeva želja bila je da u knjižnici knjige mogu čitati i svećenici i svjetovnjaci te da ona služi ne samo Splićanima nego i svim Dalmatincima.
Prvotno je knjižnica bila smještena u nadbiskupskoj palači. U Splitu je u doba kada je knjižnica otvorena živjelo oko tisuću ljudi, što znači da je bila riječ o golemom knjižnom fondu, osobito kada uzmemo u obzir koliko je zapravo u gradu bilo pismenih ljudi.
Biblioteka je bila otvorena javnosti sve do početka 19. st.
– Biblioteka je tijekom tri stotine godina proživjela brojne ratove, bila je smještena na raznim mjestima i u neprikladnim uvjetima. Nije uvijek bila pod ključem. Poznat nam je podatak da su 1944. godine po završetku rata partizani zapalili dio knjižnice. To je tužna priča. Godine 1946. narodne vlasti poslale su neke ljude s kamionima u kojima su odvezli dio knjiga. Osim toga, od 90-ih godina prošlog stoljeća, u Domovinskom ratu, tri je puta premještana u metalnim kutijama u razna skladišta i tada se dio pogubio – kaže don Josip.
Knjige su danas, kaže, u fazi sređivanja i djelomične obnove.
– Uz svesrdnu pomoć Konzervatorskog odjela u Splitu započet je projekt obnove oštećenih knjiga. U proteklih petnaestak godina sredstvima Ministarstva kulture Republike Hrvatske obnovljeno ih dvadeset. Nedavno je student Katoličkog bogoslovnog fakulteta Ljubo Jermelić popisao Paštrićev fond, dok je Zoran Alajbeg fotografirao naslovnice svih 180 sačuvanih knjiga. Knjige su spremljene u nove ormare koji su kupljeni novcem Splitsko-dalmatinske županije. Paštrićeva knjižnica konačno je dobila prikladan prostor u splitskom sjemeništu. Započeli smo i rad na reviziji i popisivanju cjelovitog fonda knjižnice. Kada sve bude gotovo, bit će dostupno na internetu, ali i svima onima koji budu željeli vidjeti izbliza – najavljuje don Josip.
Knjižnica ima iznimnu povijesnu i kulturnu vrijednost i zaista je šteta što nije u turističkoj funkciji.
– Što se tiče njezine turističke funkcije, zašto ne? To je prva javna knjižnica u Dalmaciji i ima veliku vrijednost pa se nadamo da će jednog dana biti uključena i u turističku ponudu Grada Splita – poručuje don Josip, koji je doktorirao na Fakultetu crkvene povijesti i kulturnih dobara Crkve u Rimu, na Sveučilištu Gregorijana, na temu starokršćanskih natpisa iz Salone pa nije nikakvo čudo što je inicijator osnivanja Centra za epigrafička, paleografska i povijesno-teološka istraživanja don Frane Bulić, nedavno otvorenog na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Splitu.
– Tendencija je da fakulteti ne budu samo nastavne institucije, nego da se u sve većoj mjeri bave i znanstvenim istraživanjima pa smo i mi kao najstariji fakultet u Splitu otvorili centar kojem smo dali ime u čast don Frani Buliću, najpoznatijem svećeniku splitske Crkve i najpoznatijeg arheologa u Hrvatskoj. Centar će se baviti natpisima kršćanske tematike od starovjekovnih, ponajprije salonitanskih, zatim srednjovjekovnih pa sve do onih iz najnovijeg razdoblja – kaže Dukić i naglašava da su Hrvati poznati upravo po tome što imaju natpise na grčkom i latinskom jeziku i pismu te na ćirilici i glagoljici.
– Druga djelatnost Centra vezana je uz istraživanje kodeksa, rukopisnih knjiga iz srednjeg vijeka. U Splitu se čuva Splitski evanđelistar iz 6.-7. st., najstarija knjiga na prostoru nekadašnje Jugoslavije. Od te knjige pa sve do izuma tiska Dalmacija i Split imali su bogatu pisarsku aktivnost ponajprije zahvaljujući Crkvi. Split je u tom smislu poseban i zbog fra Bone Razmilovića koji je čak krajem 17. st. izradio nekoliko knjiga onako kako se to radilo u srednjem vijeku. Sam ih je i oslikao. Riječ je, zapravo, o umjetničkim djelima na pergameni s bogato ukrašenim inicijalima i minijaturama. Nema baš puno takvih primjera u svijetu u vrijeme kada su već knjige zamijenile rukopise – govori don Josip.
– Preko Centra “Don Frane Bulić” namjeravamo i objavljivati znanstvene knjige s područja crkvene povijesti i teologije. U tom smislu već smo započeli projekt sređivanja pisane ostavštine don Frane Bulića. Don Frane je nekadašnjoj knjižnici Teologije u Splitu ostavio 27 svezaka građe, pisama, rukopisa i tiskane građe vezane uz povijest Dalmacije, osobito Salone. U trogodišnjem radu uspjeli smo snimiti više od 25.000 snimaka. U projektu sudjeluju i druge splitske ustanove: Arheološki muzej, Konzervatorski odjel i Filozofski fakultet – Odsjek za povijest te Grad Solin – Dom kulture “Zvonimir” – kaže don Josip Dukić.
Ima tu i do sada nepoznatih dokumenata, primjerice don Franina korespondencija koja je iznimno zanimljiva s obzirom na to da je on bio u kontaktu s brojnim europskim stručnjacima. Sređivanjem građe stvaramo preduvjete za njezino proučavanje i objavljivanje.
Provjetriti povijest
Inače, don Josip je u suradnji s Gradom Solinom izučavao i objavio pet knjiga slikara Joze Kljakovića, s čijom se ostavštinom susreo u Zavodu sv. Jeronima, a iznimno je aktivan i u istraživanjima na području Cetinske krajine, iz koje potječe, točnije iz Košuta. Godine 2006. pokrenuo je sa svojim suradnicima osnivanje udruge koja se zove “Kulturno društvo Trilj”, koje je do danas izdalo 30 knjiga čiji su autori uglavnom iz Cetinske krajine.
– Izdali smo šest brojeva popularnog časopisa Triljski most, koji ćemo 2019. pretvoriti u znanstveni časopis za Cetinsku krajinu. Bavimo se etnologijom, poviješću i arheologijom ovoga kraja – kaže Dukić.
“Triljski” angažman doveo nas je i do suradnje s Viteškim alkarskim društvom s kojim se od 2012. do 2018. napravilo nekoliko projekata, od kojih svakako treba izdvojiti znanstveni simpozij i zbornik radova. Na projektu su uz Viteško alkarsko društvo sudjelovali Franjevački samostanom Gospe Sinjske, Grad Sinj te ostali gradovi i općine Cetinske krajine. U zborniku je sabrano 47 znanstvenih radova, što predstavlja kapitalno djelo vezano za proslavu 300-e obljetnice obrane Sinja od Turaka 1715. godine.
– Zahvaljujući sredstvima Viteškog alkarskog društva, Lovorka Čoralić i Marko Rimac istraživali su u Državnom arhivu u Veneciji i pribavili vrlo vrijedne dokumente vezane uz prošlost Cetinske krajine. Dio građe, Dnevnik opsade Sinja 1715., koji je potpisao zapovjednik sinjske tvrđave samo 15 dana nakon uspješne obrane grada, pripremili smo M. Rimac i ja uz pomoć prevoditeljice Ljerke Šimunković te objavili upravo 2015. godine.
Sredstva za objavu tog vrlo važnog izvora osigurao je tadašnji ravnatelj Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu Sinjanin gosp. Ante Milošević. Taj dnevnik otvorio je neke nove priče i interpretacije. Do tada smo imali samo četiri rukopisne stranice u sinjskom samostanu – kaže don Josip Dukić kojega pitamo koliko zapravo poznajemo hrvatsku povijest, koliko je neistražena i iskrivljena.
– Istraživačima najviše smeta iskrivljavanje i selektivno proučavanje dokumentarne građe, ali i tzv. “institucionalna” povijest. Ako nema kritičnosti, povijest postaje mit, što često susrećemo u našim udžbenicima. Što se tiče istraženosti, osobito novovjekovne povijesti, nama je komunizam priječio određene teme, a druge teme doveo je do izluđujuće razine – kaže Dukić i dodaje da su se od 90-e naovamo stvari popravile, ali nedovoljno.
– Zaključak je da cijelu hrvatsku povijest od kraja 19. stoljeća do danas treba ozbiljno “provjetriti” zbog općeg dobra naše domovine i njezine budućnosti. Hrvatska ima povijest takvu kakvu ima, budući da ima susjede s povećim “teritorijalnim apetitima” pa joj ta povijest nije ni mogla biti drukčija.
Međutim, zabrinjavajuće je da odgovorne osobe u Hrvatskoj nisu do danas u Veneciji, Rimu, Beču, Budimpešti, Beogradu i Istanbulu osnovale istraživačke institute i kulturne centre. Istina, otvorili smo brojna veleposlanstva, ali ona u tom smislu nisu baš od velike koristi. Mi još nismo popisali ni žrtve Prvog svjetskog rata, a prošlo je sto godina, a da ne govorimo o Drugom svjetskom i Domovinskom ratu.
Često navodim primjer kako su nekoć civili koji su zajedno sa župnikom poginuli u Kaštel Sućurcu od angloameričkih bombi bili na popisu žrtava Jasenovca! I to ne jedini… – poručuje don Josip Dukić.
Tko je bio knez iz Bojne
Odličan članak. Bravo. Puno uspjeha u radu.