Kad god naletim na njega u tramvaju, pa krene kričati protiv vlasti, uvijek se pravi da ne govori meni, nego nekome na mobitel. Davno u jednoumlju sabrao je pune tri i pol godine, ukupno naime, a sve nešto po sitno, zbog „verbalnoga”, pa zna da se ne „fasuje” samo za pričanje nego i za slušanje. Stoga me ne pretvara u sudionika nego jednog od mnoštva tramvajskih svjedoka pred kojima ionako možeš lupetati što hoćeš, jer svi samo prebiru po mobitelima. Kao rođeni Slavonac, ponekad bi svoje bezobraštine ogrtao u bećarske doskočice, pa je i toga jutra pjevušio jednu prigodnu: “Pravosuđe nezavisno naše, zapjevali bećari i snaše, ti si dika iza Mozambika”.
– Nisan ja izija nijednega! – gotovo je kriknuo šjor Tonči, ustao od stola i tanjura vrućih škampa, dograbio kaput i šešir te se otputio u marćanu buru svoje rodne i mračne šibenske noći. Bila su to ona davna vremena kad su filmske ekipe još proslavljale takozvanu zadnju klapu, više nego prvu jer nakon prve slijede tjedni kuluka, a nakon zadnje, sa seta i od filmske iluzije bježi se kao od kuge u svoje stvarne živote.
Tonči Nalis, o kojem se nije znalo gdje filmska ikona postaje legenda, ali je bilo jasno da se obje natječu u lucidnoj podrugljivosti, bio je na glasu da je sve što govori vesela i neobična zgoda. Od toga kako su kao šibenska djeca na domjenku kod kralja Aleksandra pokrali sa stola hrpu najskupljih inozemnih cigareta pa do brijunske pripovijesti kako ga je nakon „Pogleda u zjenicu sunca” gdje je kao tifusar dobio Zlatnu arenu, maršal pitao kako mu je bilo na snimanju, a on mu rekao:
– A kako će mi bit?! Lako je bilo pravin partizaniman. Oni su išli za vama i za ideale. A ja san iša za Veljkon za bidni sto ijad! Pa o tome, kako je, dok su ga s lakšim moždanim udarom vozili bolničkim hodnikom, mlada medicinska sestra upitala:
– Šjor Tonči, šta van je? – Tviper gospodična! – odgovorio je drugom polovicom oduzetoga lica.
Vjerojatno je bio jedini svjetski glumac koji je kao kolega kolegi pisao Ronaldu Reaganu, ne bi li nešto mogao primetnuti njegovoj maloj mirovini, a bio je na glasu po škrtosti. I eto, te noći na zadnjoj klapi, obilati se ceh financirao od „zakasnine” koju je tijekom snimanja ubirao neumoljivi gonič robova ili, filmskim žargonom, vođa snimanja. Ali šjor Tonči to nije znao, nego je dočuo od dvojice glumaca s Akademije pokraj njega kako vele da će za večeru svatko morati dati po sto maraka. Nasjeo šjor Tonči na tu tipično filmsku podvalu, nestao u noći, i kad se ekipa u sitnu uru vratila u hotel, tamo nema šjor Tončija. Htio je skratiti sedam kilometara kroz pustoš do hotela, pa se otputio kroz šikaru i zabasao. Bacila se ekipa u potragu i našla ga razderanoga kaputa uz gromaču kako zove upomoć.
– Kelj ili poriluk? – s hamletovskom dvojbom tužitelj je ponovio pitanje svjedoku.
– Gospođo sutkinjo... – skočio je odvjetnik.
– Ne vidim od kakvoga je značaja ovo pitanje za predmet?
– Da – složila se sutkinja.
– Presudan je konačni ceh „Pri debelom Martinu” te večeri u iznosu od 2143 kune i osamdeset lipa.
– Ako smijem primijetiti, gospođo sutkinjo – ljubazno će odvjetnik – upotrijebili ste riječ „ceh” koja jest hrvatska, no rabi se pri pijankama te je njezino značenje pretežno negativno. U svim raspravama dosad govorimo o „računima”.
– Ceh ili račun svejedno, ali kao predstavnik tužiteljstva mišljenja sam kako upravo u ovome predmetu nije od značaja samo konačni iznos plaćen službenom karticom državnoga dužnosnika, već je od podjednake važnosti i njegova struktura.
– Možete li to pojasniti? – nervozno će sutkinja.
– Doista nije svejedno – ubitačno će tužitelj – je li isti ceh ili račun sastavljen od arhivskih vina ili Martinove rinfuze po puku pristupačnim cijenama.
Jesu li se blagovali štrukli ili glasovita i preskupa Martinova jaretina. Je li aperitiv bila domaća Martinova višnjevača ili, kao što je ovdje riječ, Jack Daniels. Stoga je i pitanje kelj ili poriluk posve na mjestu jer – mahao je jelovnikom – prema ovome dokumentu za koji molim da se uvede kao dokaz, od 23. veljače inkriminirane godine, poriluk je dvostruko jeftiniji od kelja. Struktura troškova pokazuje neskromnost, bahatost i rasipnost novca poreznih obveznika. Dakle, iznova pitam – pogledao je svjedoka – kelj ili poriluk?
– Doista ne bih znao... – znojio se svjedok.
– Ja sam, naime, u skladu sa svojom dužnošću, redovito pribivao tim radnim druženjima pri “Debelome Martinu”, no nikada, baš nikada ništa nisam ni pio ni blagovao.
– Kako to objašnjavate? – upitao je tužitelj svjedoka obrane. Uskočio je odvjetnik:
– Ne konzumira alkoholna ni bezalkoholna pića. Samo običnu vodu. Svjedok je vegan. – Vegan?! – trijumfalno će tužitelj listajući po mobitelu.
– Molim vas – oštro će sutkinja – imajte poštovanja prema ovome sudu i ne koristite mobitel za vrijeme rasprave.
– Poštovana gospođo sutkinjo, ne koristim mobitel, nego bih vam htio pokazati gospodina, navodnoga vegana, kako ovoga ljeta kao član službenoga izaslanstva na poljoprivrednom sajmu u Gudovcu degustira kulen, njegovu seku, čvarke, kuhanu šunku, a poslije na službenome objedu do lakata je u kotlovini.
Prema tome, svjedok obrane nije apstinirao zbog svojih svjetonazora glede prehrane, već stoga što je, istina prema neovjerenom zapisniku iz prethodne rasprave, bio svjestan da se tim objedima i večerama krši zakon te da je možda riječ o kaznenome djelu. Kad veliš našemu puku, „zdipili u mjesec dana pola milijarde kuna, tako im Bo(r)g pomogao”, naš puk ništa. Samo bijelo gleda. Jer ne razumije i ne osjeća apstrakciju. Njegova osjetilnost ne može dobaciti dalje od pet tisuća, pa ni do pedeset, osim ako ih ne razdrobiš u deset puta po pet.
Možeš potamaniti gomiletinu državnih milijuna, i nikome ništa, osim ako ti ne dopadne takav peh da se nađeš u najslavnijem kadru hrvatske kinematografije u kojemu se ne događa ništa, u kojemu se ne vidi ništa osim dvojice protagonista za praznim stolom, ali je kao u svakome dobrome art uratku sve prepušteno mašti gledatelja i njegovu tumačenju. Jedno od komunističkih nasljeđa ukorijenjenih u naš živalj, omraza je prema takozvanim janjičarima koji su se u davnini zvali rukovodiocima i krstarili su okolo tamaneći janjetinu o državnome trošku. I dandanas našega čovjeka možeš vrijeđati, pljačkati, ponižavati, možeš mu činiti sve opačine za njegovo dobro, ali ako omastiš brk i ispiješ jednu ljutu na državni račun, e tu mu „uskipe možđani”. I stoga nam država, u obračunu sa zloporabom i korupcijom u vlastitim redovima, kreće u odlučan boj na prvu i najjaču crtu: foršpajze i cušpajze.