Početkom 2013., 23 godine nakon pada komunizma i uspostave samostalne hrvatske države, trebao bi započeti posljednji čin povrata imovine otete u vrijeme bivše države – denacionalizacije. Riječ je o više od 500 tisuća hektara poljoprivrednog zemljišta i šuma koji su stoljećima pripadali zemljišnim zajednicama – svojevrsnim seljačkim zadrugama – inače uobičajenim u srednjoj i južnoj Europi.
Kompleksan status
Ta golema imovina dosad je bila izostavljena iz svih hrvatskih zakonskih i podzakonskih akata vezanih za povrat i nadoknadu nacionalizirane imovine, no to bi se trebalo promijeniti temeljem prijedloga zakonskih izmjena koje je u saborsku proceduru pustio HNS-ov zastupnik Goran Beus Richembergh.
Prihvaćanjem njegove inicijative napokon bi se stvorili zakonski uvjeti za povrat imovine zemljišnim zajednicama, odnosno sljednicima njihovih nekadašnjih članova, a iako se još ne zna službeni stav Vlade, s obzirom na to da je riječ o prijedlogu zastupnika vladajuće većine, a jedna od potpisnica prijedloga je i aktualna ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić, realno je očekivati da bude prihvaćen.
Riječ je o vrlo kompleksnoj problematici, ponajprije zbog vrlo specifičnog pravnog statusa zemljišnih zajednica. Neke su od njih u Hrvatskoj nastale još u 13. stoljeću, a broj im se znatno povećao ukidanjem feudalnog odnosa. Procjenjuje se da ih je u Hrvatskoj bilo i do 2800, a organizirane su bile kao zadruge u kojem je svaka osoba imala idealni udjel – poput dionica. Ljudi su mogli svoj udjel utržiti, ali se imovina zajednice – zemlja i šume – nije smjela otuđiti te je tako ona nužno s vremenom rasla.
Iako se njihov pravni status stoljećima temeljio na običajnom pravu, u onim dijelovima Hrvatske koji su bili pod vlašću Austro-Ugarske 1884. donesen je i službeni carski Zakon o zemljišnim zajednicama. Ipak, jugoslavenske komunističke vlasti 1947. godine donijele su zakon o njihovu ukidanju te konfiskaciji imovine bez prava na naknadu.
Važan simbolički čin
Proglašenjem neovisne Hrvatske više se puta najavljivalo kako će se ta imovina vratiti, no svaki put kad bi se donosili zakoni o povratu imovine, zemljišne bi zajednice bile isključene iz konačne verzije. To se tumačilo na više načina, od toga da je njihov pravni status, pa i vlasništvo upitno, do toga da bi povrat te imovine osiromašio državu.
Goran Beus Richembergh kaže kako su argumenti protiv povrata imovine netočni.
– Svi koji kažu da si država ne može priuštiti povrat te imovine neka se ugledaju u Sloveniju. Tamo su s tim počeli još 1992., no kako je u međuvremenu došlo do depopulacije u seoskim krajevima, a znatan broj ljudi je umro, do danas je vraćeno oko 30 posto imovine. Te zemljišne zajednice su obnovljene i ekonomski funkcioniraju odlično. To je i naš cilj – da se vlasnicima omogući ekonomska aktivnost umjesto da resursi stoje neiskorišteni pod vlasništvom države. S obzirom na to da s povratom počinjemo tek sad, naš će postotak povrata biti još niži od slovenskog, no čin je simbolički bitan. Moramo konačno poručiti da je oteto uistinu prokleto – kaže Beus.
Doduše, ako do povrata i dođe, bit će puno posla da se regulira funkcioniranje tih zajednica. U današnjem ekonomskom sustavu one po nekadašnjem ustroju jednostavno ne mogu egzistirati. Kako će se to učiniti, još je nepoznato, no moguće je da će se preuzeti jedan od modela koji postoje u susjednim zemljama. Zemljišne zajednice iznimno su raširene u sjevernoj Italiji, ali i u Austriji, gdje ih samo u Gradišću ima 300-tinjak.
>>Elitno zemljište Crkva prodala pročelniku Jelaviću za 19 €/m²
obzirom da je jedan od interesanata u povratu ovog zemljišta osoba koja se deklarira kao plemenitaš, očito da u Hrvatskoj postoji itekako voljna skupina ljudi, koja vuče neke daleke korijene u srednji vijek i pojedine hrvatske feudalce, da se dočepa zeljišta koje je nekada pripadalo njihgovim precima, a koje je po ukidanju feufalizma našlo način udruživanja u te zemljišne zajednice. a to zemljište, u feudalno vrijeme, u doba svih vojski, osvajača, država, kupoprodaja, spletki itd. koja se se dešavael na hrvatskom nacionalno teritoriju, toliko je natopljeno krvlju ovog naroda da je ispravo postaviti pitanje: koliko je to vlasništvo moralnije i opravdanije od onog koje je svoji regulanim zakonima uspostavila tek jedna u nizu država koje su na našim teritorijima postojale. ako je pak posrijedi "tko je bio prvi", onda je najbolje da sve vratimo ilirima ili ne znam kome već, a u albaniji ćemo zasigurno naći nekoga tko će se predstaviti njihovim potomkom u tko zna kojem koljenu. ovakva glupost u normalnoj zemlji nikada ne bi prošla, ali, hrvatska je odavno prestala biti normalnom zemljom...