Nastavak suvišnosti SDP-a u hrvatskoj politici otkako je Ivica Račan osnovao tu stranku

Subota 16. lipnja

Strankama predsjednike nameće neka skrivena moć

Jedini HSS-ov župan (Zagrebačka županija) Stjepan Kožić izišao je iz HSS-a zbog “skretanja stranke ulijevo pod Krešom Beljakom”. Osjeća se, kaže, prevarenim te je zažalio što je povjerovao obećanjima novog predsjednika. Stranke kojoj svjetonazorom ne pripadaju iskorištavali su mnogi političari od početka demokracije. HDZ iz devedestih je posebna priča, a poslije njegove vladavine i u toj i u drugim strankama nižu se “izdaje” koje traju do danas. Cijelo vodstvo HSLS-a, iz kojeg je u koaliciji sa SDP-om bilo podosta ministara, brutalno je izigralo Budišu i stalo uz Račana. Zapravo su Račanu i pripadali, a u HSLS-u su iskoristili Budišin kapital žrtve iz prošlosti te mu dali nogu u stražnjicu kad im više nije bio potreban. Ivo Sanader je nakon gromoglasnih oporbenih izljeva ljubavi za osumnjičene generale na vlasti postao njihov najžeći progonitelj. Image su mu gradili mahom lijevo-liberalni mediji i novinari slaveći njegovu detuđmanizaciju i skretanje ulijevo (koje su zvali “moderni konzervativizam”), a po tome i podređivanju Hrvatske EU i interesima stranih profitera Plenković mu je dosljedan nasljednik. Beljaka u HSS-u, G. Granića, Radoša, Fižulića, Škrabala... u HSLS-u, Sanadera i Plenkovića u HDZ-u - kao da ih je neka skrivena moć nametala tim strankama kojima zapravo nisu pripadali kako bi im mijenjali temeljna obilježja.

Nedjelja 17. lipnja

‘Đubretari’ ne opravdavaju ustaške zločine

Ljevičare poput Ive Goldsteina sve više hvata panika. Inače se ne bi baš tako poigravali s ugledom sveučilišnih profesora i “istaknutih intelektualaca”, kako im tepaju mediji. Teško je i zamisliti da profesor na Filozofskom fakultetu u Zagrebu – kao Goldstein u HTV-ovoj emisiji NU2 – svoje kolege koji misle drukčije od njega naziva “đubretarima i smrdljivcima”. Predaje li tako svojim studentima, moraju li oni na ispitima ponavljati te njegove riječi, te “znanstvene spoznaje” uzete iz najprizemnijeg staljinističkog opanjkavanja političkih nepoćudnika, koje je bilo uvod u likvidacije? Nikad se nijedan istraživač koji se usprotivio dosadašnjim brojevima žrtava Jasenovca i opisima toga logora nije poslužio takvim riječima te su one očito očajnička “obrana” od neizbježnih novih istina. Niti bi ikad držao Pavelićevu sliku na zidu svoga ureda kao što je Goldstein držao sliku zločinca Tita u veleposlanstvu u Parizu. U tekstovima tih “đubretara” nisam naišao ni na jednu riječ kojom bi se opravdavali zločini u NDH kao što se opravdavaju oni u komunističkoj Jugoslaviji. Ali nema više te države, nema JNA i tenkova, milicije i palica, tužitelja, sudaca i zatvora kojima su se štitile krivotvorine o Jasenovcu.

Ponedjeljak 18. lipnja

Bajićevu ulogu Haag otpravio u povijest sramota

U Večernjakovoj biografiji negdašnjeg državnog odvjetnika Mladena Bajića piše: “Bajić je bio glavni koordinator za uhićenje Ante Gotovine jer mu je... Carla Del Ponte vjerovala. Čak ga je i hvalila u svojim izvještajima Vijeću sigurnosti. Kad je Račan smijenjen s vlasti, Bajić je preživio odlazak svoga zaštitnika zahvaljujući Carli del Ponte.” Haaški sud je na koncu tu Bajićevu ulogu otpravio u povijest hrvatskih sramota, a to bi se moglo dogoditi s još jednim slučajem iz Bajićeve strasti koja se zove – progon hrvatskih generala. Poslije odluke Ustavnog suda i novo vijeće Županijskog suda u Zagrebu koje sudi Glavašu ukinulo je status krunskog svjedoka Bajićevu glavnom adutu Krunoslavu Fehiru. Godine 2012. Glavašev odvjetnik Dražen Matijević je poslije “nagrađivanja stanom u Poreču krunskog svjedoka Krunoslava Fehira” izjavio da “još nije jasno kako je Fehir dobio status krunskog svjedoka kada zakon jasno govori da osoba koja je počinila jedno ili više ubojstava ne može biti krunski svjedok. Fehir je sam, u svojim iskazima, rekao da je sudjelovao u više ubojstava”. Također, “još nije jasno” kako je Mladen Bajić, koji je također “sudjelovao u više ubojstava” istine o hrvatskim generalima tako dugo mogao biti “krunski” državni odvjetnik i zašto mu se zbog toga ne sudi.

Utorak 19. lipnja

Što bi Salviniju napravili da je slučajno Hrvat?!

I nepravedni su i komični ukori zbog kršenja prava nacionalnih manjina što ih kadšto dobije Hvatska iz svijeta u kojemu ima sve više rasizma, pa i u strankama koje uđu u parlament ili čak sudjeluju u vlasti. U Americi crnce još ubijaju zato što su crnci, u Njemačkoj neonacisti cvatu, u Francuskoj je antisemitizam sve izrazitiji pa se iseljava sve više Židova, ni dan ne prođe a da nema rasističkih ispada u Velikoj Britaniji... A sada je talijanski ministar unutrašnjih poslova Matteo Salvini najavio popis Roma kako bi se protjerali oni sa stranim državljanstvom dok bi se, “na žalost”, kako je rekao, zadržali talijanski. I što će mu se dogoditi? Ništa, neće dati ostavku, možda će pod pritiskom javnosti odustati od zamisli a možda i neće, svijet će Salvinijev rasizam uglavnom prešutjeti. Italija je dovoljno velika i moćna da bi bila ranjiva zbog nepodopština poput te ministrove. U Hrvatskoj neki političari, udruge i mediji prave drame zbog kakva opaka grafita, koji je zacijelo kadšto i napisan zato da bi lovci na “ustaše” imali u što pucati, a taj lov je nekima i profesija – posao kao i svaki drugi. S takvim profesionalcima (Pupovac itd.) Plenković se i održava na vlasti.

Srijeda 20. lipnja

Nemamo novca, ali imamo ministra koji ga stvara

Ne znam točno kako je u drugim zemljama, ali vjerojatno nigdje ministar financija nije tako prisutan u javnosti kao u Hrvatskoj. On sipa kojekakve optimistične podatke i Plenkoviću služi kao glavni promotor njegove “uspješne” politike. Pripisuju mu se velike zasluge, premda nije jasno kako čovjek koji prebrojava nacionalni novac i određuje što će biti s njim ima bilo kakve zasluge za područje iz kojeg taj novac dolazi – za gospodarstvo. Čitam naslov na jednom portalu “Marić obećava: Rast će vam plaće i padati porezi”. Kakvo je to obećanje kad su nedavno svi mediji objavili da se industrijska proizvodnja u Hrvatskoj smanjuje već peti mjesec zaredom, i odakle će se popuniti praznina u proračunu koju će stvoriti smanjenje poreza? Nemamo novca, ali imamo ministra koji ga “stvara”! Tipično za ovu Vladu koja je zbog izostanka reformi, sve slabijega gospodarstva, sve većeg siromaštva i katastrofalne demografske situacije na udaru sa svih strana, ali na sve strane širi optimizam. A posebno je za to zadužen ministar s dječačkim licem, s krotkošću mladomisnika, s najnevinijim i najdobroćudnijim izgledom kojemu je teško ne povjerovati a još teže povjerovati. Jer ima samo sto kuna, a dijeli dvjesto.

Četvrtak 21. lipnja

Borba za vlast u stranci bez sadržaja – SDP danas

Vrhuncu se približavaju sukobi u SDP-u. Svojedobno je Marko Francišković poslije svađe na Facebooku s Rankom Ostojićem završio u ludnici i posve zdrava psihijatri su ga “liječili” devet mjeseci. Bi li tako prošao da se posvadio s Davorom Bernardićem? U odgovoru na to pitanje mogla bi biti jedina opipljiva razlika između predsjednika SDP-a i njegova najžešćeg protivnika u stranci Ostojića. Ali ništa ne znamo u čemu se razlikuju njihovi stavovi o gospodarstvu, plaćama, radništvu, hrvatskom tipu kapitalizma, stranim profiterima, iseljavanju... da bismo vidjeli u čemu je ozbiljnost njihova sukoba, a tako je i u Bernardićevu odnosu i s drugim protivnicima u stranci. To jest, cijelo vrijeme otkad je izabran za predsjednika SDP-a riječ je o nadmetanju za fotelje, o borbi za vlast u stranci bez sadržaja. Tako se zapravo nastavlja suvišnost te stranke u hrvatskoj politici otkad ju je Račan osnovao. S nestankom Jugoslavije i komunizma ona nije imala što naslijediti, ali je ipak bila nasljednica Saveza komunista Hrvatske u kojemu nije bilo baš nikakvih socijaldemokratskih vrijednosti sa Zapada pa ih nije bilo ni u SDP-u, a nema ih ni danas. Stoga bi besadržajni sukobi u besadržajnoj stranci mogli neki sadržaj zadobiti samo ako tko zdrav završi na psihijatriji kao i Francišković.

Petak 22. lipnja

U sporovima sa susjedima RH ne želi ništa tuđe

Europska komisija nije se htjela opredijeliti u sporu Slovenije i Hrvatske oko “slavne” arbitraže, pa Slovenci najavljuju tužbu sudu Europske unije. Hrvatska niječe mjerodavnost tog suda, jer spor spada u međunarodno pravo, a ne u pravo EU. No koji to sud, koja arbitraža, koja međunarodna prisila može natjerati Hrvatsku da se odrekne dijela mora koji je njezin upravo po tom međunarodnom pravu, po kojem je crta sredine granica u Piranskom zaljevu? Ta crta sredine bila je i na prvoj slovenskoj karti napravljenoj poslije raspada Jugoslavije!!! Kakva je to država koja prvo ucrtava normalne granice kakve zahtijeva Konvencija UN-a, zatim ih krivotvori i od međunarodnih institucija zahtijeva da te krivotvorine prizna i potvrdi?! O tome sam već pisao, no vrijedi ponoviti – ima u Hrvatskoj podosta zlobnika koji će reći kako smo u svijetu poznati po tome što smo u graničnim sporovima sa svim susjedima iz bivše države. No ni u jednom od tih sporova – sa Slovenijom, BiH, Crnom Gorom i Srbijom – Hrvatska ne želi zadržati ili ne traži ono što nije njezino. Slovenci su bili povlašteni u Jugoslaviji, zatim kao prva članica EU iz te države te se kukavični, kao nekad uz Beograd, drže uz moćne zemlje ne bi li nadoknadili vlastitu nemoć i izliječili tjeskobu male, sitničave nacije.