Hrvatsku samo velika koalicija može spasiti. Smatra to niz velikana – od bivšeg premijera čije bi prezime moglo postati mjerna jedinica za nepotizam i korupciju, preko pojedinih istaknutih „gospodarstvenika“ kojima status quo nosi nastavak unosnih poslova s državom, do neuspješnih političara koji bi u skoroj budućnosti Markov trg mogli gledati samo na razglednici.
Kad establishment želi uvjeriti narod da je nešto u čemu prosječan čovjek ne vidi baš nikakvu vrijednost jedino dobro i ispravno, priča se brzo pretvori u pravu travestiju. Vidjeli smo to i u slučaju Istanbulske konvencije. Uvjeravali su nas da je podržava aktualni papa i da bi joj bili skloni čak i neki pokojni crkveni velikodostojnici. Iako je bilo jasno da će za ratifikaciju biti osigurano dovoljno ruku u Saboru, važno je bilo kontrolirati štetu. No uzalud je bio trud sviračima jer HDZ-ova podrška – među ostalim, i zbog tog poteza – pada iz ankete u anketu, a referendumska inicijativa protiv Istanbulske u vremenu općeg beznađa i građanske pasivnosti skupila je veliki broj potpisa. Budući da se starog psa ne može naučiti novim trikovima, očekivati je da i propagiranje velike koalicije dobije onostranu dimenziju. Kad živi nisu dostojni narodnog poštovanja, posežu za mrtvim uglednicima. Pitanje je samo koja će povijesna ličnost imati tu čast da je se provlači kroz medijsko žutilo i za dnevnopolitičke svrhe oskvrnjuje njezino nasljeđe.
Možda ban Jelačić, koji je kao vjerni carev sluga štitio dotadašnji poredak od revolucionarnih elemenata? Plenković bi se, kao veliki samoproglašeni borac protiv populizma, s njime lako mogao identificirati. Ili Stjepan Radić koji je i s ljutim protivnikom Svetozarom Pribićevićem bio spreman formirati Seljačko-demokratsku koaliciju kako bi ostvario ono što je smatrao nacionalnim interesom? Ili pak Franjo Tuđman koji je 1991. u kriznom trenutku imao Vladu nacionalnog jedinstva? Ne treba sumnjati da će nam se svašta servirati u pokušaju da se veliku koaliciju proda kao spasonosno rješenje. Ona to, naravno, nije. Dva trećerazredna košarkaša zajedno nisu Dražen Petrović. Hrvatskoj trebaju nove ideje, a ne puki zbir loših politika i promašenih rješenja dviju najvećih stranaka. Velikom koalicijom one kupuju vrijeme sebi, a troše ga Hrvatskoj.
Dva kadrovski poharana kolektiva koji se zubima i noktima čupaju da bi očuvali status quo zajedničkim snagama mogu donijeti samo još više već viđenoga. A to nije dovoljno dobro. Zbog znatnog pada podrške objema strankama, koalicija HDZ-a i SDP-a bila bi spas samo za partijske vrhuške, a pokazala bi se kobnom i za državu i za te dvije stranke koje bi propustile još jednu priliku za čišćenje od kukolja. Okretanje birača protestnim opcijama nije se dogodilo slučajno, ono je posljedica cijelog niza pogrešnih poteza pogrešnih ljudi u dvjema najvećim hrvatskim strankama. Formiranjem velike koalicije, proces bi se samo nastavio, vjerojatno i većim intenzitetom. Da bi vratili izgubljeno povjerenje, HDZ i SDP trebaju svježu krv i novi način funkcioniranja, a zbivanja poslije stranačkog sabora „plavih“ i izbori u zagrebačkoj podružnici „crvenih“ pokazuju da volje za istinskim promjenama nema. Velika je koalicija bijeg od stvarnosti. A ta stvarnost za HDZ i SDP neće biti ništa manje bolna ako legnu zajedno u krevet kako bi sačuvali stečene pozicije. Dapače, teško je zamisliti kraći medeni mjesec i mučniju brakorazvodnu parnicu.
Pa sama crkva (opus dei) vec 5 godina rusi HDZ kako bi morao u veliku koaliciju. Sinoc se i prof Akrap izjasnio za uvoz stranaca "ne mozemo se oporaviti svojom snagom", za koji dan ce isto ponavljati Strmota i Sterc, Bozanic i Barisic ce im ljubiti noge, "krivicu trebaju snositi SDP i HDZ zajedno. Ne odgovara im otvaranje radnih mjesta i povratak dijaspore pa okrecu pilu naopako.