Na splitskome Županijskom sudu u ponedjeljak je nastavljeno suđenje Borislavu Đukiću za ratni zločin miniranja brane na Peruči, a svjedočila su dvojica svjedoka iz Zagreba - Vladimir Janković, u to doba časnik u Centru elektroničkih izviđanja, i Josip Lučić, koji je radio na sanaciji brane.
Svjedok Vladimir Janković, koji je kao časnik HV-a bio u Centru elektroničkih izviđanja, pozvan je da se očituje o snimci razgovora Ratka Mladića i Mile Novakovića. Sucu Slavku Lozini je rekao da su po zapovijedi dostavljali izvješća i razgovore svojim nadređenima, a na pitanje da se očituje o snimci razgovora Mladića i Novakovića odgovorio je kako se ne sjeća.
"S obzirom na veliki priljev podataka, zaista se ne mogu konkretno izjasniti. Toga je bilo puno. Svoj sam posao tada kao časnik HV-a radio savjesno. Primao sam podatke s terena i dostavljao ih nadređenima. Bitne razgovore smo direktno slali Glavnom stožeru, koji je zatim snimke analizirao. Dostava podataka iz Centra u Središnjicu je išla fonetski i transkriptima", rekao je Janković.
Na pitanje kojim su sredstvima presretali razgovore odgovorio je da nije bio tehničar, nego analitičar i zato ne zna odgovoriti na to pitanje, a nije se mogao sjetiti ni je li u tom razdoblju bilo lažnih razgovora. Na pitanje kako su određivali lokalitet govornika odgovorio je - po sadržaju.
Svjedok Josip Lučić iz Zagreba, doktor tehničkih znanosti koji je radio na sanaciji minirane brane Peruče, sudjelovao je u razgovoru s irskim stručnjakom kojeg je angažiralo vijeće UN-a o stanju na brani. Dodao je da je s Ircem na putu prema Peruči razgovarao o stabilnosti brane, tehničkim podatcima, tko je projektirao i kako, a posebno ga je zanimala sigurnost od poplava i kako je projektirana na seizmičke sile.
"U hidrološkim podatcima HEP-a sam pronašao podatak da je vodni val Cetine, koji se pojavio u listopadu 1973., imao protok vode od 200 kubika u sekundi. Upozorio sam Irca te je Vijeće UN-a nakon toga donijelo odluku da UN kontrolira branu. Nakon što je brana bila minirana, HEP me poslao na Peruču, gdje sam utvrdio kako je most na brani preko preljeva bio potpuno uništen. Komadi betona su bili razbacani 50 metara od preljeva uz koji je bio krater promjera 25 do 30 metara i dubine 10 metara", objasnio je svjedok Lučić i dodao da se sredina brane slegnula do tri metra, tri pristupna hodnika galerije bila su zatrpana, a oštri rubovi upućivali su na prodiranje vode.
Još je rekao da je voda kroz drenažni sustav izlazila na plato postrojenja i da je prva kritična točka na brani bio lijevi krater od kojega je prijetila opasnost razbijanja stropova, zbog čega se moglo dogoditi "generiranje procesa regresivne erozije", a druga kritična točka bio je krater na početku brane. Dodao je kako bi se - da nisu poduzeli sve mjere opreza - brana vjerojatno srušila, no nije znao reći u kojem vremenu i opsegu.
Na pitanje branitelja optuženika je li u povijesti bilo slučajeva da su brane minirane nakon čega je istekla sva voda Lučić je odgovorio da su Englezi u Drugome svjetskom ratu bombardirali njemačke brane, no one nisu imale takve akumulacije kao na Peruči. "Jako mi je teško reći što bi se dogodilo da se nisu poduzele mjere. To je nepoznanica s puno varijabli. U Iranu konkretno postoje brane koje traju milenijima", zaključio je svoje svjedočenje Lučić.
Optužnica Županijskoga državnog odvjetništva tereti Đukića da je kao zapovjednik 221. motorizirane brigade 9. kninskog korpusa nakon naredbe zapovjednika korpusa i srpske vojske SAO Krajine generala Ratka Mladića i Mile Novakovića zajedno s majorom Milanom Koricom, zapovjednikom pogranične milicije SAO Krajine, izdao zapovijed o rušenju brane s 30 tona eksploziva.
Eksplozija je prouzročila izravnu štetu od 90 milijuna kuna, a na sanaciju je potrošeno dodatnih deset milijuna njemačkih maraka.
Na optuženičkoj klupi u Splitu bio je samo Borislav Đukić jer je Ratko Mladić u Haagu, Korica je nedostupan, a Novaković je umro 2015. godine te je taj dio spisa izdvojen.