Venecijanski most Rialto zavolio sam kao dijete. U krojačkoj radionici našega djedice bio je uski ležaj na kojemu bi, u svojem svilenom prsluku u čijem je džepiću bila bjelokosna igla za skidanje „hefte“, prilegao odmoriti. Uz ležaj, na zidu bila je tapiserija iz devetstotih, sa šarenim cifrastim mostom nad kanalom s palačama. Čekajući da baka ispeče mladi krumpir, tu bismo se izležavali mačak Tigrić i ja.
Bogata, moćna, raskošna i slavna Venecija bila je ujedno i nevjerojatno škrta kada je riječ o javnome novcu. Gotovo je nezamislivo da je polovicom šesnaestoga stoljeća u Serenissimi već odavna bila istkana gotička čipka Ca’ d’Oro, da je nad Kanalom bdjela moćna Ca’ Vendramin Calergi u kojoj će tri stoljeća kasnije umrijeti Wagner, da je najljepša ulica na svijetu, kako se s pravom zove Veliki kanal, već posve okićena palačama, a da je jedini most kojim se hodi s jedne na drugu obalu još uvijek od drveta. Sve te palače gradile su plemićke obitelji svojim novcem, a most je bio javno dobro. Kad je Serenissima, nakon brojnih požara i rušenja drvenih konstrukcija, napokon odlučila odriješiti kesu za gradnju novoga kamenog mosta, raspisala je javni poziv ili, kako se to u davninama zvalo – javni natječaj. Bio je to izazov za svijet ondašnjeg graditeljstva. Na natječaj su se javila trojica neprijepornih genija svih vremena; Sansovino, Palladio i Michelangelo. Nisu prošli. Neki anonimni državni činovnici glatko su odbili njihove projekte. Ne zna se kako su izgledale Michelangelova i Sansovinova ponuda, no Palladijeva je sačuvana. Izgleda grozno i svaka čast da ju je neumoljiva administracija odbila. Šaka u oko nježno je milovanje prema tome uglatom projektu bez mašte koji prkosi svemu onom što Canal Grande jest; razuzdana ljepota gotike i renesanse. Palladijev projekt kao da je osmislio kakav general onoga doba, a svrha mu je samo prijeći s jedne na drugu stranu. Usput, poučan je bio odnos državne administracije prema genijima: Sansovina, autora fascinantne venecijanske knjižnice Marciane, mirno su dali utamničiti kada se pri gradnji urušio jedan svod. Meni se čini da se Palladio svojim projektom htio nametnuti Veneciji, unijeti novinu, buduće moderno vrijeme.
Zaljubljenik u Veneciju, nobelovac Joseph Brodski, kojeg smo u maglenim zimskim večerima susretali u njegovu krombi-kaputu ispred skromnog hotela Paganelli, u svojem „Vodenom žigu“ napisao je da su „europski arhitekti nanijeli više štete europskim gradovima nego Luftwaffe“. Uglavnom, na natječaju za novi kameni most koji će biti plaćen javnim novcem pobijedio je posve anonimni Antonio da Ponte, čiji je most danas tamo kao što je bio i na tapiseriji moje bake u krojačkoj radionici Sustolčić. Uvjeren sam da Palladio i Michelangelo nisu bili odbijeni samo zbog pokušaja autorskih nasilja nad gradom, već su jednostavno bili odviše skupi. Antonio je bio višestruko jeftiniji, a pritom se nije pokušavao boriti s Venecijom, nego joj se na mudar način pokorio. Osim toga, taj prije i poslije anonimni graditelj razumio je da taj novi kameni most ne služi samo prelasku s jedne na drugu stranu Velikog kanala, već tomu da se na njemu zastane, da se s njega divi venecijanskim ljepotama, da se na njemu sklapaju poslovi, trguje i kupuje. Vjerojatno se u temeljitim venecijanskim arhivima ne bi mogla pronaći imena članova državnoga Povjerenstva za gradnju kamenoga državnog mosta. Ona su odavna potonula u mulj i vode lagune, ali njihova mudrost i pamet zanavijek su dale čudesnu građevinu zvanu Rialto, na kojoj milijuni turista snimaju svoje selfije. I, naravno, slijedi „ceterum censeo“, pitanje zašto naš javni novac nema tako mudre i pravedne gospodare kao venecijanska državna riznica prije četiri i pol stoljeća? Zašto je baš svaki susret javnoga novca s privatnim računom u našoj nam državi suspektan i potencijalno koruptivan?
Čini se da je u nas pravo obilje Michelangela i Sansovina, a hrvatski Antonio da Ponte može se samo zabavljati slažući svoje virtualne mostove na računalu, sve dok jednog dana ne spali sve te mostove iza sebe i ne otputi se u ono što su slikovnice i priče mojega djetinjstva nazivale – bijelim svijetom. Nomen est omen, ime je znak, govorili su Rimljani. Ili u točnijem prijevodu: „naziv je – značenje“. Jedna od starih i neprijeporno hrvatskih riječi glasi natjecanje, a njezina izvedenica jest – natječaj. U našem današnjem javnom prostoru riječ natjecanje rabi se gotovo isključivo u sportu, gdje su pravila jasna, rezultati i uspjesi mjerljivi metrima, sekundama i golovima. No, kada je riječ o milijunima javnoga novca koji hrle privatnim računima, nema ni natječaja, ni natjecatelja, već ima onoga što se zove – javni poziv. Natječaj nazivati javnim pozivom nije hipokrizija, nego iskrenost. Zašto se u nas „natječaj“ pretvorio u „javni poziv“? Pa stoga što je to upravo tako. Jer nema ni natječaja ni natjecatelja. Javno zoveš one koji unaprijed znaju da će dobiti javni novac. Taj happy end, taj ljubavni zagrljaj koji resi gotovo svaki hrvatski javni poziv, kad se javni novac susretne s privatnim računom, ujedno je i temelj našega izvornog hrvatskog kapitalizma. Da je ime doista i značenje, svjedoči i činjenica da mi nemamo državnoga tužiteljstva. Naime, privatne grijehe zastupa i brani privatni odvjetnik, a one državne kao što mu i sam naziv jasno govori...