Te davne 1979. godine, usred željeznoga Lagera i zlatnoga Praga, pokraj Narodnoga divadla, s kraja na kraj baroknoga pročelja, debelom crvenom bojom bila je ispisana desetometarska parola: „Za vječna vremena sa Sovjetskim Savezom.“ A u produžetku, netko je sićušno dopisao bijelom kredom: „I ni sekundu više.“ Nipošto nije bila riječ tek o znamenitom češkom humoru koji kao da je netragom nestao osvajanjem žuđene slobode. Taj jedva vidljivi, u žurbi straha od žbira nažvrljani aneks vječnog ugovora s đavlom, bio je pobuna, imao je snagu krika s krovova. Bila je to ona sitna mrlja hrđe od koje će se desetljeće potom u prah sasuti željezna zavjesa. Bila je to ona napuklina koja će doslovno razbiti Berlinski zid.
Od svojih prapočetaka čovjek kroti vodu. Nasipa obale, odvodi je mimo njene volje kanalima da čini plodnima svoje njive. Vode se svete pa padaju četrdeset dana i noći, ništeći cijeli svijet, nasrću bujicama, potapaju gradove i sela.
Unatoč kataklizmama i nesrećama, ima u svemu tome nekog prirodnoga reda, neke nevidljive svrhe nedokučivih putova. Sve što čovjek stvara moglo bi se nazvati umjetnim, ali nekako, barem se meni tako čini, nije prirodno stvarati umjetna jezera. Za jezera priroda sama odabire mjesta i vremena. Ona sama najbolje zna kako će se, zašto i gdje, nešto potopiti i „ojezeriti.“ Ima nečega nasilnog i zlokobnog u tim dubokim tamnim, mističnim vodama akumulacijskih jezera, sapetim golemim betonskim bedemima koji se napinju obuzdati ćud svojega protivnika, natjerati ga kroz turbine namjesto kroz kanjone. Jedina prirodna umjetna jezera stvaraju dabrovi, a kad to čini čovjek onda potapa znameniti egipatski Abu Simbel, ili djedovinu jedne gospođe čije dirljive riječi bude ganuće. Ima jedna drevna legenda koja govori o tome kako je Skinutome s plave ploče, glasoviti američki Shell, kasnih pedesetih prošloga stoljeća, nudio da će besplatno duž cijeloga Jadrana sagraditi autocestu, u zamjenu za koncesiju od pedeset godina na prihode i isključivo pravo prodaje benzina. No, budući da je Skinuti bio rekao povijesno „ne“ Staljinu, u istome je duhu izrekao i drugo povijesno „ne“ Shellu, tako da će nas Dalmatina blagosloviti tek pedesetak godina kasnije.
Običavam odlaziti u jedan dućančić u svojoj blizini, s dobrim špekom i sirom. Upitah ljubaznu gospođu na kojoj se vidi da prodaje svoje, odakle to potječe. Reče mi ime sela čija su prva četiri slova ujedno i prva slova Lijepe Naše, da bih koji dan potom, tu istu riječ i to isto ime, ugledao na jednom nespretnom transparentu i prosvjedu nekih običnih siromašnih ljudi okupljenih naokolo voda jednoga jezera i rijeke. Ti isti ljudi i njihova djeca prije četvrt stoljeća obranili su to jezero i te vode. Bez tih istih običnih ljudi diljem nam domovine, današnja bi nam granica bila tamo gdje sam u predvečerje rata snimao svoj film „Vrijeme ratnika“. Na Kupi u Levim Štefankima. Oni misle da su tu zemlju, jezero, tu rijeku obranili, da na njoj oduvijek žive i da bi netko i njih o sudbini toga bogomdana ozemlja trebao nešto pitati. Jednog zločinca koji je pokušao dinamitom razoriti tu branu, hrvatski sud osudio je na dvadeset godina. A što li će biti s onima koji dinamitom lakoće profita, birokratskoga nehaja, ako već ne koruptivnog umišljaja, zanavijek hoće razoriti cijeli jedan svijet?
Neće biti ništa. Oni vladaju i oni su već odlučili. Sudbina je već ispisana. Jednoga dana, kad se neki ronioci, kao u kakvoj švedskoj TV seriji, spuste na dno jezera u potrazi na nekim truplom, pronaći će ne samo potopljenu djedovinu, ostatke kuća i groblja, već i artefakte jedne zanavijek potopljene budućnosti. A ti siromašni, obični ljudi, mogu samo stajati sa svojim nespretnim transparentima i na svojem lijepom i nevinom dijalektu reporterima govoriti kako „ne daju svoju didovinu., svoju vodu i njenu bistrinu.“ A potom onako usput, u tko zna kojoj minuti nekih TV vijesti, kao antički „deus ex machina“, koji se ne pojavljuje na kraju da bi presudio protagonistima, već je tu od početka i odavna je presudio epizodistima, biva obznanjeno kako je sva ta voda već prodana koncesionaru iz neke bogtepitaj koje američke savezne države, na razdoblje od pedeset godina. I ni sekunde više.
To nitko nije napisao, ali to bi mogao biti sažetak svih tih nespretnih transparenata na jeftinome platnu i rabljenim letvama. I ni sekunde više. I ne moraju se ljudi koji tamo stoje kao iznikli iz tla i izrasli iz tih voda, plašiti kako će taj monstrum, taj protuprirodni blud koji se tamo namjerava graditi i sagradit će se, kako će zagaditi taj sir i špek koji kupujem u njihovu dućančiću. Ma neće zagaditi ništa. Sve će biti besprijekorno čisto. Ne zbog njih, djece im i sira, već stoga što ni za živu glavu ne smiju nauditi američkome koncesionaru. A kad smo već pri koncesijama i u koncesije dajemo nacionalna blaga, kako bi bilo da u koncesiju damo i našu vlast? S obzirom na količinu sposobnosti, poštenja i skrbi za javno dobro, nastala bi prava otimačina.
Koji Šveđanin, Kanađanin ili Japanac ne bi poželio da mu upravo oni vode državu? – Toliko su vrijedni da ih tražimo najmanje na pedeset godina! – uvjetuju koncesionari. – Ma kojih pedeset!? Evo vam ih na sto! – mi smo velikodušni. A što bi onda ova nacija bez vlasti koja u bescjenje na sto ljeta ode u koncesiju? Rješenje je jednostavno i posve u duhu liberalnoga kapitalizma, a zove se – outsourcing. Javni, ne domaći, ne europski, već svjetski natječaj. I tek tu bi nastala prava jagma, jer riječ je o Hrvatima koji su gdje god prispiju najvrjedniji i najvrsniji, od atomskih instituta pa do bauštela. Pa kad tako svijetom raspršeni mogu činiti čuda, što li tek mogu okupljeni zajedno, pod istim krovom i u jednoj, svojoj državi?
