'Natjecanjem' Jasenovca i Bleiburga ostajemo zarobljenici prošlosti

Kad se treba odrediti prema prošlosti, Hrvatska pada i na banalnim ispitima državnog protokola: tko je sve zaslužan što je država stekla sigurnost pod kišobranom NATO-a, i tko bi, shodno tome, trebao nazočiti prvoj okrugloj obljetnici toga proboja na putu u euroatlantske integracije. Lako bi bilo osušiti olako prolivenu tintu da ispod površinskog sloja nesporne taštine ne postoji i neka sporna suština – u Hrvatskoj je i u ozbiljnijim pitanjima teško razdvojiti otkad se računa vrijeme, s kime i od koga počinje povijest, i kome ona pripada i služi.

Na rubu Balkana ratna prošlost sukobljava se po istim linijama po kojima je i dosad išla glavna crta podjele – ustaše i partizani okupiraju javni prostor kao da taj rat nije završen u sklopu europske pobjede nad nacizmom i kao da zemlja nema prečih i važnijih briga nego da se iznova vraća na poprišta prošlih bitaka. Takve su bitke unaprijed izgubljene. A ipak se i dalje potiču. Borba za svjetliju prošlost i dalje zasjenjuje borbu za bolju budućnost.

Jasenovac i Bleiburg, o njima je najviše riječ, jer se oko njih polariziraju hrvatska povijesna i politička proturječja, dva su pola ratnih stradanja: oni zaslužuju da ih se pamti, a to nije moguće drukčije nego da im se da pravo mjesto. A to, pak, nije ostvarivo drukčije nego da se uspostavi povijesna istina, jedna, a ne dvije ili više njih, i o Jasenovcu i o Bleiburgu, i o ratu koji je na prostoru današnje, europske i demokratske Hrvatske imao posebno surovo izdanje. Zato istina redovno stradava i kad je prate eskadrile borbenih ideologa.

Triler u Splitu A. D. 2019.

Ni fašizam ni nacizam nisu rođeni u Hrvatskoj; nemaju Hrvati nikakvog razloga za tu vrstu kompleksa. U ratnim (ne)prilikama obje su zločinačke diktature u tadašnjoj „nezavisnoj državi“ imale svoje ispostave koje su funkcionirale po grubim pravilima svojih centrala. Nije bilo nikakvog parlamentarizma u toj državi, koja je, po svemu, bila marionetska, u kojoj nije bilo nikakvih političkih sloboda, ne samo za opoziciju, i koja je funkcionirala na bazi rasnih zakona i uz pomoć koncentracijskih logora. Život je malo vrijedio, čak i za pristalice ustaškog režima; taj poredak nije imao nikakve perspektive jer je bio zasnovan na sili i na prijevari. Pokazalo se da je služio stranim interesima, a ne Hrvatima.

Hitlerovi ministri i izaslanici činili su pritisak na svoje satelite u Zagrebu da se strogo drže nacističkih obveza. I bi tako! Mussolinijev izaslanik Mario Roatta u jednoj je zapovijedi sublimirao svu političku brutalnost fašističkih vlasti na ovim prostorima: „Ne oko za oko, a zub za zub, nego glava za zub, to je naša politika“! I tako je bilo i u Splitu, gdje su „crnokošuljaši“ provodili teror nad Hrvatima koji nisu pobjegli u „šumu“ i sustavno čupali hrvatsko korijenje toga grada. Poglavnik „nezavisne države“ prije toga je galantno ustupio dalmatinsku metropolu i najljepše dijelove Dalmacije fašističkoj Italiji da bi on, s talijanskom podrškom, mogao vladati u Hrvatskoj!

Video: Komemoracija u Jasenovcu

Video: Ilustracija/Marko Prpic/PIXSELL

Bila bi to samo prošlost da je ona stvarno prošla i da se u tome gradu A. D. 2019. ne organizira pravi politički triler, s crnim košuljama, ustaškim pozdravima i laudama samome Paveliću i njegovu vitezu Bobanu. Dobro je opominjao moralno nenadmašni, a psihološki krhki Primo Levy: „Dogodilo se, i opet se može dogoditi“! A Splitu i Hrvatskoj dogodilo se opet da se 10. travnja veličaju Poglavnik i njegov uniformirani Vitez, a da se unižavaju njihovi protivnici i njihove žrtve. I da to prate službene osobe lokalne i državne vlasti, i da se redari obvezuju da će napraviti „izvide“, kao da policajce u Hrvatskoj pretvaraju u izviđače. Koliko je poznato, postoji stajalište Ustavnog suda koje obvezuje sve, postoji presuda Visokog prekršajnog suda, koja obvezuje sve institucije pravosuđa, i postoji mišljenje Europskog suda, koje obvezuje politiku da se ne koristi ustaško znakovlje. HOS-u je, istina, Kusićeva komisija dala iznimno pravo da može koristiti ustaški pozdrav „ZDS“, za vlastitu proslavu svoje ratne prošlosti. Ali, što HOS veže uz 10. travnja kad se zna da na taj dan nije osnovana ta jedinica za obranu napadnute domovine, i da se, zapravo, pod okriljem HOS-a toga dana slavi nešto drugo. Ako se HOS hoće vezati uz borbu za demokratsku Hrvatsku, kao važan i zaslužan dionik te borbe, na što ga je upućivao predsjednik Tuđman, onda se mora osloboditi veza s ustaškom državom.

U zlu nacizma nije bilo dobra

Kao što jedan dio zagriženih „antifašista“ mora priznati da su komunističke vlasti na kraju rata i u prvome dijelu poraća počinile strašne zločine, i tako osloboditi demokratsku ljevicu stigme zločinstva; ona je prati i zbog toga što nema moralne i političke snage do kraja osuditi tamnu stranu komunizma. To što će kakav novi Tajani dokazivati da fašizam i nacizam imaju i „pozitivne strane“, da su, recimo, gradili ceste po kojima su došli i kamioni s Pavelićevim bojnicima, ne može promijeniti europsko stajalište da u tom zlu nije bilo ništa dobra. Tko još ne razumije: tako se stvaraju dvije kolone za Jasenovac i tako se povećava razdaljina između dva stratišta hrvatske ratne tragedije, Jasenovca i Bleiburga. Njemačka jest izvorište svih problema, od nje je krenuo strašan rat za „novi poredak“ koji je zahvatio i Hrvatsku, ne samo periferno. Pavelićev režim nije bio nevažna karika u toj mašineriji, i ne može ni dan-danas pobjeći od te nesretne sudbine.

Holokaust se dogodio i na tlu Hrvatske; utoliko se nove revizije ratne povijesti odražavaju negativnije na hrvatske pozicije, prije svega u Europi, koja je najviše pretrpjela u toj kombinaciji Mussolinijeva krvožednog karnevala i Hitlerova krvavog pira. U slavnom američkom predavanju o „vječnom antifašizmu“ Umberto Eco sjeća se „partizana različitih boja“, potvrđuje da su „komunisti iskoristili Pokret otpora kao da je njihovo osobno vlasništvo“, ali upozorava dugoročno: „U Italiji i danas ima onih koji kažu da je oslobodilački rat bio tragično razdoblje podjela i da sada trebamo nacionalno pomirenje. Ako pomirenje znači suosjećanje i poštovanje prema svima onima koji su rat vodili u dobroj vjeri, onda oprostiti ne znači zaboraviti“. Znaju Talijani zaboraviti što im je savjetovao – ili zavjetovao – mudri Eco, kao što čini Tajani, njihov glavni poklisar u Bruxellesu kad sve neopreznije miješa vrijeme u kojem živi po sistemu sloj demokracije, sloj fašizma! Nijemci su bolje naučili svoju lekciju, oni su se s prošlošću suočili otvorenije, dublje i iskrenije, tako što su osudili holokaust, i nisu ostavili ni političku, ni zakonsku, ni moralnu prazninu da se mijenjaju povijesno utvrđene istine o ulozi Hitlerove Njemačke u ratu. Demokratska njemačka država, i prije i poslije ujedinjenja, priznala je nacističke zločine i tako poravnala svoje račune s nacističkom prošlošću; holokaust je jedan od stupova povijesne svijesti njemačke nacije zaštićen od svih revizija i revizionista.

Lekcije iz Klagenfurta i Beča

Iako je Pavelić bio samo šegrt u odnosu na svoje pokrovitelje, a „nezavisna Hrvatska“ samo jedna od vjernijih kopija njihova luđačkog originala, današnja demokratska i europska hrvatska Republika trebala bi prekinuti i posljednje veze koje je drže uz taj propali i poraženi sistem. Poražen vojnički, ali i politički, kulturno i civilizacijski, fašizam se potvrđuje kao „politički fenomen koji nije nestao okončanjem rata“ (R. Riemen) i koji se kreće „i dalje oko nas, ponekad i u civilnoj odjeći“ (U. Eco). Hrvatska je integrirana u zapadni sistem koji je izgrađen na temeljima pobjede nad nacizmom i fašizmom, da bi u ime svojega demokratskog ugleda smjela pristajati na to da joj lekcije dijele popovi iz Klagenfurta i Beča, ili političari iz Strasbourga i Bruxellesa, i da svako toliko američki izaslanici dolaze podučavati hrvatske vlasti što je to holokaust. Amerikanci su oslobađali Europu s jedne strane, Rusi su je pokoravali s druge, a Hrvatsku nitko nije oslobađao, ona se, kao jedinstven slučaj u Europi, oslobodila sama, vlastitim partizanskim snagama. Ako je Hrvatska nakon rata završila u drugoj pokornosti, to je bilo i zato, ili najviše zato, što je u ratu njezina „država“ bila na krivoj strani, uz sile zla, pa se Tito javio kao rješenje, a ne kao problem. Vlastohlepni maršal prevario je i ono malo demokratske opozicije koja se pridružila njegovu pokretu; pitanje je bi li mu nedemokratska, totalitarna operacija prisvajanja vlasti bila otežana da su mu se u ratu pridružili masovnije HSS-ovci, umjesto što su zavezali lajbek. Njih je lakše prevario u toj beskrupuloznoj borbi za vlast i zato što nije imao jaču opoziciju.

On je sve dogovarao s Churchillom, i sa Staljinom; ban Subašić nije bio više od pijuna na toj ploči: jake pozicije držao je vojskovođa koji je vodio – i dobio – rat. Bez prave konkurencije, Tito je u prvim godinama mogao nametnuti diktaturu, a u kasnijem razdoblju vladati na totalitarni način, s nešto više suptilnosti i očigledne državničke vještine, da je uživao simpatije na Zapadu, a na Istoku izazivao ljubomoru. Kad bi se prošlost mogla zaboravljati, iz Titova bi vremena trebalo pamtiti da je oslobodio Hrvatsku od fašizma i nacizma, da je u sastav Hrvatske vratio krajeve koje je Pavelić poklonio Italiji i da je prije smrti uspio nametnuti Jugoslaviji Ustav koji je republikama dao pravo na osamostaljenje (što su one i iskoristile). U Srbiji ga zbog toga smatraju neprijateljem srpstva barem koliko i Hrvati neprijateljem hrvatstva, ako ne i većim, u Beogradu su mu i službeno pretpostavili generala Mihailovića, a u Zagrebu i u Splitu prišivaju mu Pavelićevu ulogu „najvećeg zločinca u povijesti hrvatskoga naroda“. Cinik će postaviti pitanje – hoće li budući kineski vlasnici Titova spomen-doma tražiti da i njegovi ostaci iz „Kuće cvijeća“ idu putem njegova raspadnutoga djela? I bi li hrvatske vlasti htjele prihvatiti njegov novi spomenik, kad više nema zaštitnika u liku njegova nekadašnjeg generala Franje Tuđmana? Poraće s Titom na čelu nove države bilo je nastavljanje rata, samo drugim sredstvima – terorom i odmazdom nad „reakcijom“ i „klasnim neprijateljem“. Taj se sistem produžio i nakon raskida sa Staljinom, kad su Titove vlasti htjele dokazati da raskid sa Staljinom nije i raskid sa staljinizmom. Tek je „normalizacijom“ odnosa s Moskvom jugoslavenski režim krenuo u „demokratizaciju“ političkoga života – obrazovaniji dio političkoga vrha, Milovan Đilas na sasvim otvoreni način i Koča Popović puno suptilnije, shvaćao je da nema demokratske igre dok pravila diktira „monolitna“ sovjetska ideologija. Državu i Partiju u istoj državi bilo je, međutim, nemoguće odvojiti, sve dok je postojala samo jedna partija i jedan vođa. Crnogorski je ideolog riskirao položaj da bi obranio svoj moralni status, srbijanski nadrealist, general i diplomat htio je zadržati kritički odnos, ali tako da ne završi u zatvoru. U Hrvatskoj se vodstvo, s izuzetkom u vrijeme Hrvatskoga proljeća, formiralo oko Tita i na vjernosti njegovoj politici; ceh su plaćali nadobudni studenti, pretenciozni intelektualci i neoprezni emigranti. Kad je osjećao ugrozu, sistem je reagirao represivno i surovo.

Nije dvojbeno da je komunizam imao totalitarno lice, da njegov sustav vlasti nije držao do političkih sloboda, niti je tolerirao ikakvu opoziciju. Po tome se može usporediti s fašizmom i nacizmom, koji u ozbiljnoj analizi, iako su djelovali saveznički, nisu bili jednojajčani blizanci, iako su i jedan i drugi bili zločinačke diktature. Od dva zla, nacizam je bio veće, jer je krenuo s rasnim zakonima, osnivanjem logora i osvajanjem Europe. Mogu li se, metodom „dvaju totalitarizama“, u istu košaru trpati hrvatski, odnosno jugoslavenski komunizam i ustaštvo kakvo je četiri godine, na nacističkim zakonskim predlošcima, vladalo u Hrvatskoj? Zločini komunizma mogu se ustanoviti i bez usporedbi sa zločinima ustaške „države“, i nisu bez toga ni manji ni veći nego što su stvarno bili. I ne samo u Bleiburgu, i na putu iz Bleiburga, nego i poslije toga. I ne samo nad Hrvatima, nego i nad drugim protivnicima Titova režima koji su se javljali i u drugim narodima. Goli otok bio je najveća ljaga na komunističkoj državi, kao što je Jasenovac, u drugim prilikama i s drugim ciljevima, bio „ljaga na hrvatskome narodu“, kako je to na vrijeme upozoravao kardinal Stepinac. Hrvatska ratna država bila je sastavni dio „novog europskog poretka“, nije bila samo totalitarna nego i zločinačka: žrtve Jasenovca o tome najtragičnije svjedoče. Komunizam, hrvatski i jugoslavenski, počeo je grubo, kao dio tvrdoga staljinističkog sistema, i po tome je bio totalitaran, kao i njegov sovjetski uzor: žrtve Bleiburga najpotresnije su svjedočanstvo okrutnosti komunističkih vlasti. Iako je napuštanjem sovjetskoga modela Titov sistem bio donekle ublažen, opozicija u zemlji s pravom govori da je bila ušutkana, protivnici u inozemstvu da su bili u opasnosti, proganjani i ubijani, a narodi u zajedničkoj državi da nisu bili ravnopravni. Svi dokazi koji se mogu skupiti protiv komunističkoga režima ne mogu opravdati znak jednakosti koji se stavlja prema fašizmu, odnosno nacizmu, koji su bili zasnovani na projektu uništavanja cijelih naroda. Zašto bi Hrvatska trebala o tome dobivati lekcije od drugih, kad ima dovoljno vlastite građe da definira svoje totalitarizme, da ih razgraniči i da ih osudi, svakog za sebe. Tendencija da se drže u paketu ne pridonosi uspostavi pune povijesne istine koja neće voditi rehabilitaciji, ni ustaštva, ni komunizma, ali će razdvojiti njihovu ulogu, krivnju i zaslugu, u ratu.

Osuda totalitarizama

Osuđivati sve totalitarizme dobar je početak za odbacivanje njihova naslijeđa. Kako je u Hrvatskoj, i u Jugoslaviji, poslije sloma fašizma/nacizma vladao komunistički sistem, to je stvorena trajna politička osnovica za natjecanje – koji je totalitarizam bio strašniji i čiji su zločini teži? Tako se stvaraju brojne zamke u koje ljudi upadaju iz neukosti ili iz uvjerenja; da zaštite „svoj“ totalitarizam, pridodaju mu i onaj drugi, sa svim razlikama koje između njih postoje. Izjednačavanje nije nigdje do kraja objektivno, a u politici najmanje. Ne bi bilo problematično što u Jasenovcu ima više kolona kad bi sve jednako gledale na to što se oko bivšeg “logora smrti” dalje događa.

I ne bi bilo ničega spornog u tome što će se opet komemorirati u Bleiburgu kad bi se tamo uspostavio uravnotežen povijesni odnos prema politici i vlastima koje su ondje izazvale tragediju. Hrvatske vlasti, i svjetovne i crkvene, dodaju gas da se na vrijeme stigne u Bleiburg; austrijske vlasti, državne i religijske, pritišću kočnice, u strahu od „desničarskoga ekstremizma”. Hrvatske manjine, etničke i vjerske, ne taje da nisu zadovoljne što se država toliko brine o Bleiburgu, a zapostavlja Jasenovac. „Razlika u tretmanu“ i „konkurencija žrtava“, kako bi Enzo Traverso nazvao današnje hrvatske političke prijepore, teško će voditi „stvari pomirenja“ stvarnih ili simboličnih ustaša i partizana, koji drže Hrvate za svoje taoce. „Memorijalne politike“, kako upozorava lucidni talijanski teoretičar, „češće odgovaraju izbornim računicama nego brizi za opću pravdu, u perspektivi zajedničkoga življenja“. Hrvatski pokušaji pomirenja ne uspijevaju zato što sve više sliče na stavljanje nove soli na stare rane.