Nakon što je austrijska Katolička crkva u Koruškoj odlučila da neće dopustiti održavanje mise u Bleiburgu, u Hrvatskoj je zavladala prava „bleiburgomanija“, a Austrija sumnjivo šuti. Čak i njezini mediji.
Možda zato što nemaju što dodati nedavnoj izjavi predsjednika Nacionalnog vijeća austrijskog parlamenta Wolfganga Sobotke i njegova hrvatskog kolege Gordana Jandrokovića u Beču da će „komemoracije biti“, sukladno austrijskim zakonima, kao ni pozivu predsjednika Austrijske biskupske konferencije, bečkog nadbiskupa kardinala Christopha Schönborna njegovim hrvatskim kolegama na utemeljenje mješovitog austrijsko-hrvatskog povjerenstva povjesničara kako bi „zajednički pokušali suočiti se s tom teškom prošlošću“.
Uzbuna nastala zbog zabrane ovogodišnjeg obilježavanja 74. obljetnice bleiburške tragedije nametnula je i nekoliko važnih pitanja: zašto je Katolička crkva u Koruškoj čekala gotovo tri četvrt stoljeća sa zabranom mise na Bleiburškom polju, ako je, kako stoji u njezinu priopćenju „postala dio manifestacije koja se politički instrumentalizira i dio je političko-nacionalnog rituala koji služi selektivnom doživljavanju i tumačenju povijesti“? I ono još tužnije, zašto smo se doveli u situaciju da nam Austrija drži povijesnu lekciju o fašizmu i ustaštvu, navodeći da se u Bleiburgu ne odaje počast nevinim žrtvama, nego pokušava veličati fašizam i ustaštvo. I to upravo ona Austrija koja desetljećima pod povećalom javnosti i uporno radi na suočavanju sa svojom mračnom nacističkom stranom povijesti u Drugom svjetskom ratu, kao žrtva i počinitelj.
Odgovore iz austrijskog kuta gledanja na ta i slična pitanja potražili smo kod nekoliko poznatih Austrijanaca. Neki od njih, iz kulturnih krugova, koji su inzistirali na anonimnosti, nisu pojma imali što se uopće 1945. godine dogodilo na Bleiburškom polju i što sa svime time ima Hrvatska. Ili su samo vješto glumili, što je vrlo vjerojatno. Mislim da je osnovni problem u ovoj alpskoj zemlji da se ljudi boje govoriti o politički škakljivim temama. Jer populizam je u Austriji, kao i u ostalim dijelovima Europe, sve prisutniji, a radikali, bez obzira na to jesu li s ljevice ili desnice, sve su glasniji. Dok ostali šute i sve to promatraju iz prikrajka. Čega se zapravo Austrijanci boje, pitala sam se u teškoj potrazi za sugovornicima.
Austrijance općenito odlikuje to da vole stabilnost i sigurnost. Veliki postotak građana, prema anketama, boji se „političkog ekstremizma“. Muči ih i strah od nestabilnosti, strah od dolaska velikog broja stranaca, posebice onih iz neeuropskih kulturnih krugova, a boje se i populizma koji se širi Europom. Jer populizam je signal da nešto nije u redu s društvom. Zato je izuzetno važno obrazovanje, jer od obrazovanja počinje kritičko mišljenje i prestaje strah i šutnja. Možda je krivac za tu šutnju i bijeg u anonimnost i trenutačna „histerija“ koja vlada u Austriji po pitanju desničarskog ekstremizma i austrijskih „identitaraca“, dobro integriranih u globalnu mrežu desničarskih populista, zbog kojih je nedavno došlo i do razmirica između konzervativnog austrijskog kancelara Sebastiana Kurza (ÖVP) i njegova mlađeg partnera u vladajućoj koaliciji, potkancelara Heinz-Christiana Strachea iz krajnje desne Slobodarske stranke (FPÖ).
Analitičari smatraju da bi možda nebavljenje mainstream medija populistima moglo ići u prilog slabljenju populističkih tendencija. A time i nesigurnosti i straha, pa bi onih koji se predomišljaju bi li išli u javnost pod punim identitetom bilo znatno manje. U svakom slučaju, onaj tko ne šuti i poznat je po tome da nema dlake na jeziku je bivši austrijski potkancelar i koordinator Inicijative za suradnju u jugoistočnoj Europi (SECI) i aktualni predsjednik austrijskog Instituta za Podunavlje i Srednju Europu (IDM), „narodnjak“ dr. Erhard Busek, koji je iznio svoj stav o Bleiburgu.
Da se ne podmeće
– Gledajte, kada su stvari već tako daleko otišle, mislim da je za obje strane dobro napraviti stanku, jer komemoracijom se mora dostojanstveno obilježiti stradanje žrtava i spriječiti provokatore. Zato prijedlog kardinala Schönborna o osnivanju povjerenstva austrijskih i hrvatskih povjesničara smatram dobrim i ispravnim. To je već znatno prije trebalo učiniti. Austrija ima pozitivna iskustva u zajedničkom suočavanju s poviješću s Česima. Povjesničarima s obje strane pošlo je za rukom omogućiti cjelovit i ispravan uvid u nju i tako oblikovati uvjete za zdravu budućnost te omogućiti da se mladi koncentriraju na budućnost. Svi zajedno moramo se okrenuti budućnosti, a ne stalno kopati po, za mnoge, bolnoj prošlosti. To nas nikamo neće odvesti, pogotovo u vrijeme kada je Europa u previranju i pred izuzetno velikim izazovima – upozorava Busek.
Obrazlažući svoju potporu kardinalovu prijedlogu o osnivanju austrijsko-hrvatskog povjerenstva povjesničara, dr. Busek istaknuo je da „Hrvatska ne treba učitelje, nego prijatelje s kojima će zajednički raditi na bolnom razdoblju hrvatske povijesti“, dodavši: „Dijalog je jedini i pravi put!“.
Na pitanje zašto je Katolička crkva u Koruškoj zabranila baš ove godine komemoraciju bleiburškim žrtvama nakon više od sedam desetljeća njezina održavanja, dr. Busek odgovorio je da i Austrija ima svoje probleme i tim je potezom vjerojatno odaslan jasan signal tamošnjim ekstremistima i populistima koji su i u Europi u uzletu, bez obzira na to s kojeg dijela političkog spektra dolaze, da se njihovo ponašanje, aktivnosti i zloporaba raznih situacija neće tolerirati.
Poznati austrijski skupljač umjetnina, predsjednik Sveučilišnog vijeća za likovnu umjetnost u Beču i dobitnik visokog državnog odlikovanja Republike Austrije za angažman na području umjetnosti i kulture dr. Alfred Brogyanyi, inače veliki prijatelj Hrvatske i njezine suvremene umjetnosti, o prisutnosti teme o Bleiburgu u austrijskim medijima, rekao je da ona nije kod njih ni u drugom, ni u trećem, nego apsolutno u zadnjem planu.
– Zato bi dobro bilo da se osnuje zajedničko austrijsko-hrvatsko povjerenstvo povjesničara. Ne samo radi suočavanja s vlastitom prošlošću nego i zbog iskrenog informiranja da nitko nikome ne može ništa podmetati. Uz to je važno i raditi na obrazovanju mladih o važnim trenucima hrvatske povijesti. I ponuditi im jasne buduće perspektive i zajedništvo kroz molitvu, glazbu, izložbe, sport... Za mene je jedini pravilan put, ne gledati unatrag, nego unaprijed. A što se tiče žrtava, svaka od njih zaslužuje poštovanje i ne bi trebalo biti nikakvih problema da se njeguje kultura sjećanja na sve poginule, nevine žrtve – napomenuo je.
Na pitanje je li zabrani mise u Bleiburgu kumovao i rast populizma i ekstremizma u Europi i Austriji, dr. Brogyanyi istaknuo je da uzroke treba ponajprije tražiti u velikoj pogrešci Srednje Europe koja je prije pet godina potpuno nespremna dočekala izbjeglički val, propuštajući izbjeglice bez identificiranja, pa tako i kroz Austriju, što je uzdrmalo njezinu državnopravnost.
– Ta nespremnost proizvela je strah, nesigurnost i nepovjerenje građana i stvorila plodno tlo za populiste – zaključio je.
Glavni direktor poznate bečke tvrtke za sigurnosne sustave „Amenti“, Markus Stromberger, vezano uz zločin i tragediju u Bleiburgu, smatra da za prihvatljivu istinu treba prvo čuti mišljenja još živućih žrtava te nasljednika tih žrtava jer ona su, prema njemu, „jedino mjerodavna“ ako se žele izbjeći različita tumačenja prošlosti. A tu se ne radi, kako je rekao, samo o ljudima iz Hrvatske, nego i iz Slovenije, Bosne i Hercegovine, Srbije itd.
– Naša je dužnost iskazati poštovanje prema tim žrtvama, jer ubijeni su ljudi bez suda i presude i sada je nemoguće više utvrditi koja je strana u pravu – istaknuo je i dodao:
– I dok lokalna koruška politika uz asistenciju vjerskih službenika vodi ideološke ratove oko toga kako komemoraciju u Bleiburgu otežati do zabrane, već sada se, s obzirom na nedostatak vjerodostojnosti biskupije Gurk-Klagenfurt, ponajprije zbog slučaja njezina sada već bivšeg biskupa Aloisa Schwarza, kojim se trenutačno bave austrijsko Državno odvjetništvo za korupciju i Vatikan, postavlja pitanje tko tu zapravo kome nanosi štetu. Jer eventualne izgrednike i provokatore za isticanje bilo kakvog fašističkog i ustaškog znakovlja i poruka moguće je na osnovi novog austrijskog zakona o javnom okupljanju rigorozno kazniti.
Kad je riječ o zabrani, gotovo svi sugovornici bili su jedinstvenog mišljenja da će se zabrana pokazati kontraproduktivnom i još više ojačati široku frontu okupljanja.
Neugodna poruka
To potvrđuju i informacije iz hrvatskih udruga u Austriji. Naime, mnoštvo Hrvata iz Njemačke, Švicarske i ostalih europskih zemalja svakodnevno zove svoje zemljake u Austriji kako bi zajedno autobusima otputovali na komemoraciju u Bleiburg i sudjelovali na misnom slavlju i molitvi za žrtve. Procjenjuje se da bi ih moglo biti više nego ikada prije. Kao odgovor ogorčenih i bijesnih na zabranu Katoličke crkve u Koruškoj. A zabrana biskupije Gurk-Klagenfurt je ne samo za hrvatske biskupe nego i za sve Hrvate sve drugo nego ugodna, vezana ne samo uz vjersku nego i diplomatsku i vanjskopolitičku kušnju izdržljivosti. Jer donesenom zabranom otvorena je nova stranica u tretiranju komemoracije u Bleiburgu. Ona se znatno razlikuje od dosadašnje, koja se održavala pod pokroviteljstvom i ingerencijom Katoličke crkve u Koruškoj i čelnika biskupije Gurk-Klagenfurt.
Ove će godine, prvi put u njezinoj povijesti, zeleno svjetlo za komemoraciju morati ishodovati Počasni bleiburški vod, kao organizator i vlasnik zemljišta, kod austrijskog MUP-a i civilnih vlasti. Izuzetno zahtjevan i upitan posao, s obzirom na to da, prema izvještavanju koruških medija, „austrijska vlast namjerava komemoraciju otežati do zabrane.“ Naravno da sudbina komemoracije ovisi i o ovogodišnjem ponašanju sudionika.
Ne budu li se ponašali sukladno austrijskim zakonima, mogućim izgrednicima prijete zatvorske i stroge novčane kazne i do 4000 eura, deportacija te čak i zabrana ulaska u Austriju. Dobri poznavatelji austrijskih (ne)prilika tvrde da je austrijska vlast svjesna da bi zabranom komemoracije mogla od Bleiburga napraviti hrvatsko svetište u Austriji, koje bi posjećivali, ne kao dosad jedan dan u svibnju, nego cijele godine. A to nikome ne bi odgovaralo, najmanje Austrijancima.
VIDEO Komemoracija u Bleiburgu:
Izuzetno prigodan članak objavljen na Uskrs. Tko je naručitelj plaćenog oglasa?