Rijetki su vjerski poglavari koji imaju hrabrosti ispričati se drugima za zlodjela koja su počinili članovi njihovih vjerskih zajednica. Tu rijetkost u posljednjih nekoliko desetljeća čine poglavari Katoličke crkve. Uvijek iznova ispričavaju se za zlodjela koja su njihovi vjernici učinili drugima.
A sve je počelo pontifikatom pape Ivana Pavla II. koji je tražio oprost za zlodjela koja su katolici počinili ne samo židovima i muslimanima nego i domorocima, žrtvama inkvizicijskih procesa te križarskih ratova. Zapravo, kamo god je dolazio, tražio je oprost. Njegovu praksu nastavio je papa Benedikt XVI.
On je, pak, tražio oprost od muslimana zbog riječi koje je izrekao o proroku Muhamedu, ali i od katoličke djece koje su bile žrtve svećeničkog zlostavljanja. Također, i papa Franjo velik dio svojeg pontifikata troši na traženje oprosta, i to ne samo od nekršćanskih zajednica nego i od pripadnika vlastite Crkve, posebno od djece, a sve zbog zlodjela koja su im nanijeli pripadnici katoličkoga kleričkog staleža.
Papa od Roma tražio oprost
No, ono što je mnoge iznenadilo zbilo se u nedjelju 2. lipnja 2019. godine kada je papa Franjo prigodom posjeta Rumunjskoj zatražio oprost od pripadnika romske zajednice: „U ime Crkve od Gospodina i od vas tražim oprost za razdoblje u povijesti kada smo vas diskriminirali, zlostavljali ili pogrešno razumjeli. … U srcu osjećam težinu, a to je težina diskriminacije, segregacije i maltretiranja kroz koje je prošla vaša zajednica. Povijest nam govori da tolika količina zla nije bila strana čak ni kršćanima, čak ni katolicima”. Bile su to iskrene riječi pokajanja.
Međutim, dok je papa Franjo tražio oprost od Roma i upozoravao svjetsku zajednicu da ravnodušnost prema njihovoj patnji “proizlazi iz predrasuda” i iz “stajališta koja siju mržnju i dovode do udaljavanja”, u Čakovcu, na Trgu Republike, samo dan ranije, 1. lipnja 2019., na skupu pod nazivom “Želim normalan život” skupina od nekoliko stotina “srceparajućih” domoljubnih katolika nije od Roma tražila oprost za zlodjela koja su katolici činili Romima od njihova dolaska na ove prostore prije šest stoljeća pa sve do danas.
Ne, okupljeni katolici, odnosno oni koji se tako vole “vabiti”, nisu tražili oprost, nego pomoć od države za gradnju fizičkih zidova između njih i njihovih romskih susjeda, a time i punu izolaciju i segregaciju Roma, zapravo njihov nestanak iz hrvatsko-katoličkoga vidokruga. Budimo stoga iskreni: nije to bio skup za “normalan život”, nego sasvim suprotno: jedan uistinu antiromski skup s mi(omi)risima rasizma, nacionalizma, diskriminacije, segregacije, odbacivanja.
K tomu još, ako se zna tko su mu organizatori, onda i nije čudo da su okupljeni smogli snage iskazati svoje viđenje hrvatske budućnosti – budućnosti bez Roma, a slijedom toga i bez svih onih rasno, vjerski, nacionalno, ideološki drukčijih koji svojim postojanjem ometaju malodžepnu plavokrvnu skupinu da mirno živi. Sve sasvim suprotno od onoga što zagovara za većinu njih njihov vrhovni crkveni poglavar – papa Franjo.
A da je umjesto “nestanka” trebalo tražiti oprost od Roma, govori izvanredna i po svemu jedincata studija “Romi u Drugom svjetskom ratu u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, 1941. – 1945.” mojega kolege iz Instituta Pilar, dr. sc. Danijela Vojaka. On je, predstavljajući je nedavno, naveo „da je genocid nad Romima u Hrvatskoj potpuno marginalizirana tema te da je revizionizam i negacionizam genocida nad Romima postao ‘dio medijske kulture’”.
Naime, ni sada se na ovome čakovečkom skupu kao ni prije nije govorilo o solidarnosti s manjinskom romskom zajednicom, o potrebi izgradnje boljeg i prikladnijeg suživota s njezinim članovima, o očuvanju njihova nacionalnog, vjerskog i kulturnog identiteta, o potrebi obveznog ne samo osnovnog nego i srednjoškolskog obrazovanja, o potrebi ukidanja diskriminacije na temelju prezimena i boje kože pri zapošljavanju itd., itd. Govorilo se o Romima kao smetnji, kao „remetilačkom čimbeniku“.
Problemi su se mogli izbjeći
Mnoge od nagomilanih problema o kojima se govorilo na skupu i za koje se optuživalo isključivo Rome moglo se izbjeći da je itko za ozbiljno uzeo studiju „Kako žive hrvatski Romi“ koja je nastala u Institutu Pilar davne 1995. godine. Naime, studija je ponuđena kao „znanstveno-stručna podloga za izradu plana kontinuiranog dugoročnog djelovanja koje bi poboljšalo svakodnevni život Roma u mnogim njegovim aspektima“.
Kao i druge vrijedne Pilarove studije, čini se da ni ova nije bila potrebna državi. Ostala je „mrtvo slovo na papiru“. Da je bilo drukčije, u čakovečku romsku zajednicu došli bi davno prije ministra policije predstavnici Ministarstva obrazovanja, Ministarstva kulture te posebno Ministarstva gospodarstva, ali i Katoličke crkve jer se veliki broj Roma izjašnjava kao katolici. Svi oni trebali su omogućiti da ti ljudi sa sačuvanim nacionalnim i kulturnim identitetom ravnopravno s Hrvatima katolicima sudjeluju u izgradnji ovoga društva.
Nažalost, na skupu nije bilo nikoga da uzvikne: “Cigani, susjedi naši zl(očest)i, ipak oprostite! Niste vi krivi što je nama s vama teško, nego smo krivi mi što je vama s nama još gore, zapravo što nam je svima zbog nas ovako nepodnošljivo!”.
Muka mi je i čitat ovaj naručeni članak...