Još od Sanaderova ulaska u visoku politiku nijedan hrvatski premijer nije imao tako dobar vjetar u leđa na početku svoga mandata kao što ga ima Andrej Plenković. Građani ga doživljavaju kao pomirljivog i razumnog političara koji ne stvara podjele u društvu, gospodarstvo se ipak izvuklo iz recesije i raste, na svjetskim tržištima još traje politika niskih kamatnih stopa i jeftinih energenata, a promijenjeno je i raspoloženje glavnih centara moći prema strogoj politici štednje pa se i u Europi javlja sve više inicijativa za poticanje potrošnje.
Posljednja je došla iz Europskog parlamenta koji predlaže da se svim mladim ljudima poklone vaučeri za jednomjesečno putovanje Europom. Rast hrvatskog BDP-a doveo je i do stabilizacije javnog duga, a prvi put nakon osam godina prestalo se govoriti o fiskalnom deficitu kao ključnom problemu hrvatskih javnih financija.
Andrej Plenković stvarno bi morao biti netalentiran političar, a pokazalo se da on to nije, da 2017. godinu pretvori u noćnu moru hrvatskih građana. Nitko, naravno, ne zna što već sutra može iskrsnuti kao velika prijetnja, no gleda li se sadašnje stanje, glavnina potencijalnih rizika vezanih uz Hrvatsku odnosi se na domaću političku stabilnost, što je šef HDZ-a zasad amortizirao pridobivanjem široke podrške različitih političkih aktera.
Na financijskom se planu iduća godina spominje kao problematična uglavnom zbog povećanog iznosa javnog duga koji dolazi na naplatu, za trećinu većeg nego što je bio ove godine. Ipak, na ta bi dospijeća trebalo gledati kao na pozitivan događaj jer s Vladom koja normalno funkcionira ona bi morala smanjiti, a ne povećati pritisak na državni proračun i njegovo uravnoteženje.
Razlog zbog kojega bi trebalo promijeniti kut gledanja je taj što je u godinama kad je Hrvatska izdavala obveznice i uzimala kredite koji će se iduće godine refinancirati kamata na dug bila između 6 i 7 posto godišnje.
Stanje na tržištu novca sada je takvo da se taj dug može zamijeniti dvaput jeftinijim novcem. Svi znaju da države ne vraćaju glavnicu duga, nego ga nastoje pametno potrošiti i “zarolati” za povoljniji. Nije isto ako se za 30 milijardi kuna duga godišnje plaćaju dvije milijarde kuna kamate, kao što smo plaćali dosad, ili manje od milijarde kuna, koliko bi idućih godina bila cijena toga duga po sadašnjim tržišnim uvjetima.
Milijarda kuna je puno novca, njome se može pokriti povećanje neoporezivog dijela plaće svim zaposlenima ili polovica svote potrebne za povišicu u javnom sektoru. Europska središnja banka pokrenula je tiskanje eura kako bi ubrzala razduživanje država i omogućila im da skuplji dug zamijene jeftinijim.
Kao i kod svega drugog, Hrvatska je to razdoblje loše iskoristila isključivo zbog propusta domaće politike. Javna su poduzeća ostala stranački poligoni, javni sektor prostor za uhljebljivanje podobnih, skupi dug nije išao u investicije, obrazovanje, istraživanje, nego se trošio na čuvanje privilegija.
U odnosu na razdoblje otprije pet godina, cijena se novog hrvatskog duga prepolovila, no u ukupnim zaduženjima i dalje dominiraju skupi krediti, odnosno obveznice, koji gutaju oko 3,5 posto BDP-a. Da bi Hrvatska uspjela zamijeniti sav svoj skupi dug jeftinijim, razdoblje jeftinog novca trebalo bi potrajati još četiri-pet godina, no zasad nitko ne vjeruje da će europske monetarne vlasti toliko dugo slavinu držati otvorenom.
Krajem ove godine očekuje se blago povećanje kamatnih stopa u Americi, ali Europa ih, jednim dijelom i zbog Brexita, vjerojatno neće početi pratiti 2017. godine, a moguće ni godinu kasnije. No, stvari treba posložiti na vrijeme da bi u to razdoblje država ušla konkurentnija i zdravija. Andrej Plenković ima dobar start, ali njegov će se mandat mjeriti po tome što će ostaviti iza sebe za četiri godine!
– Situacija nije takva da bismo se trebali bojati problema s refinanciranjem dugova, ali to nije zbog nekih naših postignuća, nego zbog ekspanzivne monetarne politike Europske središnje banke koja će po svemu sudeći trajati još neko vrijeme.
Jednostavno, trenutačno imamo sreće, no moramo učiniti nešto s državnim financijama da više ne ovisimo o drugima ili sreći – komentira Velimir Šonje, vlasnik privatne analitičke tvrtke. Posloži li se Plenkovićeva Vlada kao uigran tim u kojemu jedni drugima neće podmetati noge, analitičar Željko Lovrinčević s Ekonomskog instituta uvjeren je da bi već do kraja godine Hrvatska mogla popraviti izglede kreditnog rejtinga iz negativnih u stabilne, a sredinom iduće godine i povećati ga, pa bi samim tim i refinanciranje dugova postalo tehnički, a ne prvorazredni politički problem.
Očekuje se da će Plenković imati neznatno manje ministarstava nego što su ih imale Milanovićeva i Oreškovićeva Vlada, no Lovrinčević kaže da bi novi premijer trebao pokazati puno više odlučnosti kod ustroja Vlade. Sve iznad 14 ili 15 ministarstava bila bi loša poruka i za domaću i za inozemnu javnost i znak da će se nastaviti po starom.
Ekonomist koji je 2009. godine napisao program gospodarskog oporavka zemlje, ali je on ostao mrtvo slovo na papiru, smatra da bi sadašnje resore branitelja, graditeljstva, socijale, rada, malog poduzetništva pa i poljoprivrede trebalo svesti na razinu uprave u srodnom ministarstvu. Većina europskih zemalja s neusporedivo većim brojem stanovnika ima do 15 ministarstava pa ne postoji nijedan racionalan razlog zbog kojeg bi ih Hrvatska imala više.
– To bi bila poruka koju bi investitori dobro prihvatili – kaže Lovrinčević.
Budući je premijer pred poduzetnicima najavio da će mandat početi poreznim rasterećenjem te da će naći “pažljivu kombinaciju generiranja rasta i fiskalne konsolidacije” koja bi za četiri godine trebala donijeti 180 tisuća novih radnih mjesta. Kad bi uspio u tome, Plenkovića bi sigurno slavili kao velikog spasioca, no malo tko bi se u ekonomskim krugovima sada kladio na tu brojku.
– Novi poslovi koji se stvaraju niske su dodane vrijednosti i uglavnom su vezani uz uslužni sektor – tumači Lovrinčević koji procjenjuje da uz najidealniji mogući scenarij koji podrazumijeva niske cijene energenata, rast ekonomije u okruženju, potpuno rješenje izbjegličke krize, stabilnost ovakve sigurnosne rente u iduće četiri godine, Hrvatska može stvoriti 20.000 radnih mjesta godišnje. Premalo je to da bi se zaustavio odljev radne snage u inozemstvo koji se po najkonzervativnijim procjenama kreće oko 20 tisuća godišnje.
– Zasad ne vidim ništa što bi jamčilo novi odnos prema državnim tvrtkama. Naprotiv. Privatizacija je definitivno izbačena iz političkog rječnika, depolitizaciju nitko ne spominje, tako da očekujem, nažalost, da će se nastaviti po starom. Politička nomenklatura kod nas velikim dijelom i postoji tako brojna zbog izravnog upliva u državne tvrtke, od zapošljavanja nadalje. To je rak-rana, ali više nitko i ne obećava ništa drugo osim “više poštenja”, što je samo predizborna demagogija – kritičan je Velimir Šonje.
O poreznom se rasterećenju priča dugo, no zasad nije 100 posto sigurno da će 2017. godina početi smanjenjem poreza na plaće iako je ono veliko izborno obećanje HDZ-a. Dva su razloga za to, jedan je stav Mosta da ne treba ići u velike korekcije u sustavu oporezivanja plaća, nego na postupno povećanje neoporezivog dohotka za 100 kuna godišnje.
Most se otvoreno protivio i smanjenju PDV-a, no ta je priča na dugom štapu i za HDZ. Drugo je otvoreno pitanje što će biti s plaćama u javnom sektoru jer svota koja bi se dobila rasterećenjem svih plaća u zemlji po prilici odgovara iznosu koji bi Vlada morala izdvojiti za ugovorenu povišicu u javnom sektoru. Za razliku od prijašnjih godina kad su bili kritični prema sindikatima, naši sugovornici ekonomisti Željko Lovrinčević i Velimir Šonje sada misle da sa sindikatima treba ići u dogovor.
– Prostor za rast plaća u javnom sektoru trebao se osigurati smanjenjem broja zaposlenih. Vlade su imale sedam godina da to učine, a to što nijedna od njih nije provela racionalizaciju, nije problem sindikata. Plaće u javnom sektoru smanjene su ili zamrznute punih sedam godina te su 12 posto realno niže nego što su bile 2009. godine. Potrebno je ići u dogovor sa sindikatima jer bi daljnja fiskalna represija vodila urušavanju javnog sektora – zaključuje Lovrinčević. S njim se slaže i Velimir Šonje koji pri tome “apelira na razum”.
– S jedne strane, jasno je da neka prava postoje, s druge strane, jasno je da su ta prava dogovarana u posve drugim vremenima. Treba vidjeti što je moguće jer naša fiskalna situacija i dalje je napeta. Nitko ne bi smio podleći iluziji da se nešto fundamentalno promijenilo pa se sada pipe mogu otvoriti.
Hrvatska i dalje plaća najveću kamatnu stopu na državni dug u EU, iza Grčke i Cipra. Mi moramo smanjivati deficit i omjer javnog duga dok se fiskus definitivno ne stabilizira i kreditni rejting ponovno ne postane investicijski. Zbog toga je bilo neozbiljno obećavati smanjenje PDV-a, i s PDV-om treba pričekati dok se ne vidi koliko je rast robustan i trajan i kakav će biti novi sporazum sa sindikatima – komentira Velimir Šonje.
Sindikalac Vilim Ribić kaže da postoje indicije da nova ekipa nije osvijestila ekonomske zablude koje guše i Hrvatsku i Europu već punih sedam godina i da ne zna za drukčije ekonomske politike od onih koje im serviraju moćni domaći i inozemni financijski, krupnopoduzetnički i medijski izvori.
– Zadnja indicija koja na to upućuje je sastav HDZ-ova Savjeta koji u ekonomskoj sferi čine ljudi čije je stavove vrijeme pregazilo i čije ideje više ne donose ploda. S druge strane, Mostovi horizonti sežu tek do suženih pogleda lokalnih poduzetnika koje su Petrov i društvo čuli na nedjeljnim kavama u Metkoviću.
U uvjetima u kojima Hrvatska masovno gubi stanovništvo traže se hitna vlastita rješenja – kaže Ribić za kojega nema spora da je rast plaća imperativ, kako zbog iseljavanja ljudi tako i zbog jačanja unutarnje potražnje i održanja rasta proizvodnje i zaposlenosti. – Svaka ekonomska mjera, baš kao i lijek, ako se predozira, ima štetne učinke.
Rast plaća mora biti pravilno doziran – dodaje Ribić. Istraživačica Ekonomskog instituta Marina Tkalec podsjeća da su trenutačna očekivanja za 2017. odraz zbivanja u 2016. godini i da bi se dobila jasnija slika, trebale bi informacije o prioritetima nove Vlade, o proračunu, pa čak i o tome tko će biti ključni ministri. Istraživači Ekonomskog instituta Zagreb očekuju stopu rasta BDP-a otprilike na razini one koja će se ostvariti u ovoj godini, negdje između 2,5 i 3 posto.
– Budući da je nemoguće u roku od godine dana povećati potencijalni rast, ne vjerujemo da će stopa rasta u 2017. ići iznad tih brojki. Što se donje granice tiče, sve je moguće i uvelike ovisi o potezima nove Vlade.
Trenutačni rast koji imamo vrlo je krhak i ovisan o turizmu, oporavku inozemnih partnera i niskim cijenama nafte, a trenutačno stabilno stanje javnih financija vrlo brzo može narušiti, primjerice, rast plaća u javnom sektoru – komentira Marina Tkalec. Zanimljiv je i politički kut gledanja. Politolog Tihomir Cipek nema nikakve dileme o tome da će glavni problem ove Vlade biti odnos HDZ-a i Mosta.
– Most i dalje nastupa kao klasična desna populistička stranka koja misli da je razgradnja institucija i protest protiv establišmenta bit politike. Oni se boje da se ne izgube u savezništvu s HDZ-om pa će i dalje izlaziti s prijedlozima koji nisu realni.
Većina od sedam njihovih uvjeta ne može se provesti u realnoj politici, a ako se provedu, trpjet će institucije. Vječni je to problem desnih populističkih stranaka koje djeluju kao opozicija vlasti u kojoj sjede jer žele izbjeći da ih se povezuje s onima protiv kojih su protestirali – kaže Cipek
Lokalni će izbori također donijeti novi oblik sukoba među koalicijskim partnerima, a sigurno će utjecati i na dinamiku nekih Plenkovićevih poteza. Primjerice, lako je moguće da će neka nepopularnija rješenja, primjerice ono s ranijim produljenjem radnog vijeka ili uvođenjem poreza na nekretnine, ući u javnu raspravu i proceduru nakon lokalnih izbora u svibnju.
Za 2018. godinu je ostavljen indirektni lokalni preustroj koji se, prema naumu Mosta, planira provesti pritiskom na plaće. Mostovci se nadaju da će limitiranje izdataka za plaće na 15 posto proračuna potaknuti lokalne vlasti na okrupnjavanje i zbijanje redova.
Za razliku od Oreškovićeve koalicije u kojoj je premijer bio čovjek iz inozemstva i poslovnog sektora koji ne zna ništa o politici, Cipek je uvjeren da novi premijer ima šanse da se održi do kraja mandata jer dolazi iz sfere politike i zna da mu je glavni posao uspostava dijaloga i kompromis između različitih interesa.
– Most je i ovim donošenjem zakona po hitnoj proceduri pokazao da ne razumije funkcioniranje političke demokracije jer je njezina osnovna ideja da se zakoni mijenjaju prema određenoj proceduri. Most je protestna antiestablišment stranka koja će stalno htjeti pokazivati da nisu establišment.
Oni su političari koji tvrde da nisu političari, što je osnovna definicija populizma – dodaje Cipek. Stranke su javno dobro i ako se one ne financiraju iz proračuna, što građanima omogućuje određeni oblik kontrole, financirat će se privatnim kapitalom, što je, kaže, potpuno nerazumna politika. Na Kosovu se pet zastupnika s liste bira preferencijalnim glasovima, a svi znaju koliko je Kosovo stabilna demokracija.
– BDP raste, optimizam se vraća u poduzeća i kod građana pa će danas biti lakše prihvatiti duboke reforme nego što je bilo u bilo kojem trenutku posljednjih osam godina. Prioriteti bi trebali biti reforme državne administracije, javnih poduzeća, sudstva, smanjivanje prepreka u poslovanju te reforme koje se tiču tržišta rada, a prve dvije godine mandata bit će ključne za to – kaže Marina Tkalec.
>> Plenković o ministrima: I ja sam ih pitao imaju li slabe točke