Ne Ultri, već spaljenoj Dalmaciji, treba don Stojićeva voda i Božja riječ

Na Badnju noć 2014., koja će navijestiti najveći katolički blagdan mira i ljubavi, propovjednik don Damir Stojić hrvatskim je braniteljima – jednoj od najranjivijih skupina ovog društva koja je u tom trenutku u šatoru na Savskoj više od 60 dana i noći istrajala u borbi za svoja prava – s improviziranog oltara tijekom polnoćke poručio da... rat nije gotov.

Pred zaprepaštenim najtežim invalidima Domovinskog rata pritom je ponudio uistinu snažan argument: “Oni koji su prije 20 godina prelazili granicu i napadali nas, danas ponovno prelaze Dunav i u vinkovačkoj bolnici ubijaju našu djecu.” Već dan poslije, zahvaljujući promptnoj reakciji medija, ova je blasfemična laž, koja je trebala imputirati da bolnička uprava uvozi srpske ginekologe koji na silu čupaju nerođenu djecu iz utroba hrvatskih majki, odmah je demantirana pa pukom srećom i milošću Božjom nitko od branitelja u prvim satima Božića nije otrčao kući po trofejno oružje i krenuo put vinkovačke bolnice.

Ali zato je propovijed don Stojića užarila internetske portale. “Branitelj sam i vjernik, ali svećenici moraju propovijedati riječ Božju, neka se klone huškanja, oni bi trebali ljude miriti, a ne razdvajati”, “Božić je, a ne politički skup”, “Imam 856 dana borbenog sektora, ali ako ovo nije zapjenjeni govor mržnje, onda ne znam što jest”, “Papa Franjo, dobri starče, svrni pogled preko Jadrana na ova slavenska plemena gdje oholi i tusti sluge Božji pozivaju na bratoubilačku borbu”... tek su neke od reakcija koje su uslijedile. Zapravo, što li je tada bilo u glavi svećenika – poslije proslavljenog izjavama da žena silovanjem ne može zatrudnjeti, da u životu poslije smrti sigurno nema seksa te da mladićima o masturbaciji divani:

“Ti nisi stvoren za to, stvoren si za nešto više” – pitanje je kojim bi se trebali pozabaviti njegovi poslodavci, no činjenice kazuju da je slikoviti studentski kapelan stanovito vrijeme bio izvan fokusa javnosti i tako sve do splitske Ultre, kada se vratio u velikom stilu. Premda je kasnije na društvenim mrežama ponudio vlastito tumačenje svoje nazočnosti na ovom Woodstocku 21. stoljeća tvrdeći kako je mladima želio darovati bočicu vode i riječ Božju, novinari koji su se zatekli u njegovoj blizini svjedočili su i nekim drugim reakcijama poput zgražanja viđenim, iščuđavanja nad omladinom koja u oskudnim krpicama pleše i luduje, kako se i pristoji u njihovim godinama. Osim što je desecima partijanera zacijelo poslužio kao intrigantan motiv za zajedničko fotografiranje sa svećenikom i skupljanje lajkova na Fejsu ili Instagramu, teško je vjerovati da je nekoga od 100.000 fanova festivala elektroničke glazbe preobratio ili barem preusmjerio s nastupa Davida Guette i Afrojacka na večernju propovijed, no medijsku pozornost uspio je dobiti.

No, teško je ne uočiti da don Stojića nije vidjeti na istom splitskom stadionu kada s tribina suklja mržnja zapjenjenih, također mladih, navijača protiv protivničkog kluba, kao ni u nekom od sela spaljene, u katastrofalnom požaru opustošene Dalmacije gdje se ovih dana nasušno tražila flašica vode, i još više od toga, Božja riječ.