Neke priče zauvijek će ostati tajna, no ovo je prava istina o Vukovaru danas

Iz godine u godinu svaki mjesec studeni za Vukovar i Vukovarce nosi posebnu emociju jer su mnogim Vukovarcima i danas još uvijek svježe slike razaranja grada, ubijenih članova obitelji i prijatelja… Mnogi se i danas sjećaju razrušenoga grada gdje gotovo da nije bilo kuće koja je ostala čitava. Isto tako i danas, 33 godine poslije, na popisu nestalih nalazi se više od 350 građana Vukovara.

Grad Vukovar je i ove godine u Dane sjećanja, a posebno danas kada se održava Kolona sjećanja, ugostio na tisuće građana iz cijele Hrvatske, ali i inozemstva. Svi oni dolaze kako bi odali počast Vukovaru pri čemu misle kako znaju sve ili jako puno o Vukovaru. Međutim, istina je ta da je i danas, 33 godine poslije ratnih razaranja grada, Vukovar jedna velika neispričana priča. Svaka ulica, svaka zgrada pa i svaka obiteljska kuća je jedna zasebna priča o Vukovaru. Većina njih se nikada neće niti saznati jer mnogi ne žele pričati o ratu i ratnim strahotama grada, neki su odselili iz grada i ne vide se više tu, a neki više nisu među živima. Sve to nam govori kako će mnogo toga iz ne tako davne povijesti zauvijek ostati tajna.

Kada se govori o Vukovaru ne može se zaboraviti niti njegova prijeratna prošlost. Grad uz Dunav i uz ušće Vuke u Dunav slovio je u bivšoj Jugoslaviji za jedan od najbogatijih i najrazvijenijih gradova. U Vukovaru gotovo da nije bilo nezaposlenih, ceste su bile asfaltirane, sve kuće su imale električnu struju, vodu, telefon… Počela se graditi i kanalizacija. Grad je imao kvalitetnu i uređenu komunalnu infrastrukturu. Za sve to najzaslužnije je bilo vukovarsko gospodarstvo koje je predvodio gigant bivše države – Kombinat Borovo. O kakvoj tvornici je riječ govori i podatak da je Borovo zapošljavalo oko 23.000 radnika od kojih je njih više od 16.000 svakodnevno radilo u pogonima u samom Vukovaru. Kada se govori o vukovarskom gospodarstvu ne smiju se zaboraviti niti tvrtke poput VUPIK-a, VUTEKS-a, Stjepana Supanca… područje Grada Vukovara je te 1991. godine brojalo više od 45.000 stanovnika.

A, onda je došla ta 1991. godina. Prve čarke započete još i godinu dana ranije ali je velika većina građana mislila kako će to već nekako biti riješeno. Međutim, nisu svi tako razmišljali pa je tako svaki novi dan u 1991. godini značio i korak bliže početku rata. Da povratka više nema bilo je jasno 2. svibnja kada je u obližnjem Borovu Selu ubijeno 12 hrvatskih redarstvenika. Sporadični sukobi nastavljeni su i dalje sve do 25. kolovoza kada je JNA izvela prvi kombinirani zračni, artiljerijski i pješadijski napad na Vukovar. Taj datum se uzima kao službeni početak rata u Vukovaru. Od toga dana granatiranje Vukovara je bilo svakodnevno. Pratile su to i svakodnevne smrti i ranjavanja. Iz dana u dan na području Vukovara vodile su se krvave bitke pri čemu su najpoznatije one na Trpinjskoj cesti, Sajmištu, Mitnici, Lužcu… bjesomučno razaranje i ubijanje Vukovara trajalo je 87 dana sve do 18. studenog 1991. godine kada je i službeno obrana grada slomljena. Prema službenim podacima u agresiji na Vukovar ubijeno je najmanje 2.717 civila i hrvatskih branitelja dok je oko 22.000 građana završilo u višegodišnjem progonstvu. Sa slomom obrane grada branitelji i civili su odvođeni u logore na okupiranim područjima Hrvatske ali i u Srbiju. Nekoliko tisuća branitelja i civila je tako završilo u logorima Stajićevo, Begejci, Sremska Mitrovica, Beograd, Niš… Više od 300 zatočenih se iz tih logora nikada nije vratilo. Vukovar su branili malobrojni branitelji, kojima je pomoć došla iz okolnih gradova ali i cijele Hrvatske. Bilo je tu i stranih dragovoljaca poput Francuza Jean Michel Nicoliera. Velika većina je bukvalno s posla i normalnog svakodnevnog života odlučila aktivno uzeti ulogu u obrani svoga grada. Veliki broj vukovarskih branitelja je nadaleko poznat ali su ipak najpoznatija imena Blage Zadre, Marka Babića, Alfreda Hilla, Petra Kačića… Obranom Vukovara zapovijedali su Mile Dedaković i Branko Borković. Tih nepunih tri mjeseca o događanjima iz Vukovara najviše se znalo preko svakodnevnih izvješća Siniše Glavaševića koji je ubijen na Ovčari. Kraj razaranja Vukovara toga 18. studenog značio je i početak kalvarije za brojne Vukovarce. Upravo poslije toga 18. studenog dogodili su se neki od najstrašnijih zločina pri čemu je najpoznatiji zločin na Ovčari.

Poslije godina povratka tijekom 1998. i 1999. godine zabilježeni su prve obitelji koje su se vraćale u Vukovar iz progonstva. Taj broj je iz godine u godinu rastao ali se nažalost nikada dobar dio prognanih nije vratio u svoj grad. Ostalo je zabilježeno kako tijekom tih prvih godina povratka nije zabilježen niti jedan incident te je sve to prolazilo mirno. S ekonomskom krizom, a onda i ulaskom u EU, brojni mladi Vukovarci su odlučili krenuti trbuhom za kruhom tako da u Vukovaru danas, prema službenim podacima iz popisa stanovništva 2021. godine, živi 23.175 stanovnika. Poslije mirne reintegracije u vrijeme povratka u Vukovaru je obnovljeno oko 5.400 obiteljskih kuća kao i 282 višestambene zgrade s oko 5.300 stanova. Prema službenim podacima u obnovu Vukovara je utrošeno više od 245 milijuna eura. S odmakom od više godina brojni Vukovarci tadašnjim hrvatskim vlastima zamjeraju što obnovu kuća i stanova nije pratila i obnova uništenog i obnovljenog gospodarstva pa tako i danas svjedočimo razorenim i zaraslim nekadašnjim proizvodnim halama tvornice Borovo.

Ipak, ulaganje u Vukovar rezultiralo je da Vukovar danas izgleda bolje i uređenije nego prije Domovinskog rata. Uz obnovljene kuće i stanove, obnovljene su i sve ulice, škole, uređeni parkovi… Vukovar je dobio i niz novih sadržaja kakvih nije imao do rata poput jednog od najmodernijih zatvorenih plivališta u Hrvatskoj kao i Vukovarskog veleučilišta Lavoslav Ružička. Problem je što su brojne mlade osobe napustile grad tako da je po godinama u prosjeku Vukovar star grad. To se najbolje vidi kada odu svi gosti i kada u Vukovaru ostanu samo Vukovarci. Vidi se to i po broju djece u osnovnim i srednjim školama. Država i dalje skrbi o Vukovaru te se kroz razne projekte ulažu velika sredstva u grad. Vukovar je i jedini grad u Hrvatskoj koji ima svoj zakon – Zakon o Vukovaru koji poslodavcima donosi niz pogodnosti.

Danas, 33 godine poslije ratnih razaranja Vukovara, može se reći kako je se Vukovar dobrim dijelom oporavio od rata ali i da taj studeni mjesec uvijek donese sve zajedno vrati u tu 1991. godinu. Vukovar je grad koji i danas ima svojih problema kakvih imaju i gotovo svi drugi gradovi ne samo u Hrvatskoj nego i svijetu. Tako se za svaki događaj ili incident u Vukovaru odmah gleda radi li se o 'još jednom sukobu Hrvata i Srba'. Upravo su ti stereotipi jedan od problema Vukovara što traje već godinama unazad. Naime, mnogi si uzimaju za pravo pisati o Vukovaru i događanjima u Vukovara, a da nikada nisu prespavali u Vukovaru niti znaju sve činjenice. Mnogi to rade s udaljenosti od više desetina ili stotina kilometara pa tako pišu o podijeljenim kafićima, posebnim školama, svakodnevnim tučama… Prava istina o Vukovaru je da se danas u tom gradu živi normalno i da i Vukovar, kao i svaki drugi grad, ima svojih manjih ili većih problema. Jedan od najvećih problema je politika preko koje pojedinci vrlo često upravo preko Vukovara i njegovih građana pokušaju doći do nekih političkih poena. Pri tome oni ne razmišljaju što to znači za same Vukovarce ali im je to manje ili uopće nije važno. Stoga se i ne treba čuditi nekakvim zapaljivim i nepromišljenim izjavama i postupcima koje dolaze iz Vukovara ili su vezane za Vukovar.