Za Dan sjećanja na žrtve Domovinskog rata i Dan sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje ponavljamo arhivske tekstove o Domovinskom ratu i borbama koje su se vodile uoči pada Vukovara.
Dokle god je logistika funkcionirala, dostava oružja, streljiva, hrane i ostalih potrepština nužnih za opstanak, Vukovar se branio. Puno je priča ispričano, puno je dokumentaraca snimljeno u kojima se vidi da je obrana funkcionirala. Otežano, ali je funkcionirala. Nije bilo idealno, ali dok se god imalo oružje čime napuniti i vojnik nahraniti, neprijatelj nije mogao izvojevati pobjedu. Iz današnjeg konteksta teško je reći što se točno dogodilo prije predaje Vukovaraca, ali poznato je da obrana napade više nije mogla izdržavati i Vukovar je pao. To je ono što smo svi mogli vidjeti iz medija.
Bitka za Vukovar ušla je u povijest, ali i na mnoga vojna učilišta jer je pokazala koliko je tadašnji oklop (transporteri, tenkovi i drugi gusjeničari) ranjiv u urbanom ratovanju ako protiv sebe ima odlučne borce. Bi li danas takva vrsta ratovanja na isti način funkcionirala, to ostavljamo vojnim stručnjacima, ali svakako je bitka za Vukovar pokazala snagu pojedinca naspram organizirane mehanizirane oklopne vojne sile koja je imala i zračnu potporu, ali i obavještajnu i svaku drugu koja se u ratnom osvajanju može zamisliti.
Moral vojnika presudan je u ratovanju jer, koliko god koja strana bila dobro naoružana, ako je moral nizak, teško se može ostvariti pobjeda. Koliko su naši dečki imali visok moral i snažno srce, govori i činjenica da su oružje, u njegovu nedostatku, u početku sami izrađivali, a kasnije, kad su ga nabavljali raznim kanalima, uspjeli su naći načina da odolijevaju više od deset puta jačim okupatorskim snagama, samo u ljudstvu, ne brojeći i bolju opremljenost, i to puna tri mjeseca, od čega 50 dana u potpunom okruženju, sve do 18. studenog 1991. Vukovar su prije svega branili ljudi koji su se u njemu zatekli, čije su kuće, obitelji i životi tu bili. Do rata živjeli su nekim drugim životima i malo tko od njih tad se zamišljao kao budući vojnik.
Sve se nepovratno promijenilo u kolovozu '91. Oružje s kojim su Vukovarci i vukovarski branitelji iz svih krajeva Hrvatske, pa i svijeta, odolijevali napadima danas je izloženo u Memorijalnom centru Domovinskog rata Vukovar, čiji nam je postav bio orijentir u pisanju ovog teksta. Obrana se početkom devedesetih u Vukovaru vodila pretežito pješačkim naoružanjem, dok je artiljerija u odnosu na neprijateljske snage bila gotovo i zanemariva. Odigrala je i ona ulogu u obrani, ali poanta ovog teksta u samom začetku njegove ideje bila je pokušati dočarati s kakvim oružjem se neprijateljskoj sili suprotstavljala većina branitelja. Uz naoružanje ručne izrade, većinom se koristilo oružje proizvedeno u tadašnjoj Jugoslaviji za potrebe JNA, ali borilo se i s oružjem iz Drugog svjetskog rata, lovačkim oružjem, ručnim bacačima granata i raketa, bombama i priručnim eksplozivnim napravama, koristile su se čak i "bojler-bombe", koje su se ručno izbacivale iz poljoprivrednih aviona. Bilo je tu i oklopljenih autobusa, traktora i kamiona za prijevoz vojnika, minobacača, topova različitih kalibara, ali nekako je općeniti dojam da se bitka za Vukovar ipak vodila s jurišnom puškom, tzv. kalašnjikovom kao osnovnim pješačkim naoružanjem, te Zoljom i Osom, kao ručnim oružjem za uništavanje oklopa.
Od pješačkog oružja kojem je porijeklo JNA, standardno pješačko naoružanje bilo je ono kalibra 7,62x39, a koristilo se u jurišnoj pušci M70 u raznim inačicama (AB, AB2), rumunjskom PM md. 63/65 i ostalim kalašnjikovima različitih proizvođača, ali i u popularnoj poluautomatskoj puški "papovki" M59/66 te puškomitraljezu M72/M72A, koji je vrlo sličan kalašnjikovu, ima nožice za oslonac i rafalnu paljbu koja izbacuje projektile puno brže od jurišne puške. Preciznije rečeno, spremnik se isprazni za koju sekundu. Veći, jači i moćniji kalibar 7,92x57 koristio se u teškim strojnicama, popularno zvanom "šarcu"/"garonji" M53 s redenikom, kojim su morala "upravljati" minimalno dvojica vojnika – jedan bi držao redenik sa streljivom, drugi nišani i puca, a dobro je imati i trećeg pomagača koji, između ostalog, i puni redenike. Drugo oružje u tom kalibru je PASP, odnosno poluautomatska snajperska puška M76 jugoslavenske vojske koja je imala spremnik s deset naboja i služila je za precizno gađanje na većim udaljenostima. U tom kalibru koristila se i puška repetirka popularno zvana "tandžara" ili "mauzerka", bila je to puška koja je mogla na većoj udaljenosti, za razliku od kalašnjikova ili papovke, pogoditi cilj. Kad bi se na nju stavio ozbiljniji optički ciljnik, za pojedinačne mete bila je i efikasnija od M76.
POVEZANI ČLANCI:
Jedno od najbitnijih oružja bila je i M80 zolja, jednokratni laki protutenkovski raketni bacač, promjera 64 mm, što je otprilike presjek manje PVC odvodne cijevi. Jednostavna je za upotrebu, a u mogućnosti je pod pravim kutom probiti oklop tadašnjih JNA tenkova. Raketa leti brzinom 190 m/s, a zbog dometa od oko kilometra, uz težinu od 3 kg (s raketom), zolja je u rukama hrabrog vojnika davala veliku prednost na ratištu. Drugo ozbiljno protuoklopno naoružanje bilo je prijenosni protutenkovski bacač raketa u kalibru 90 mm, službenog naziva M79 osa. Znatno je teža od zolje sa svojih oko 11 kg i skoro dva metra dužine, ali i brzina joj je nešto veća – iznosi oko 250 m/s. Kako bi se s njome moglo uspješno ratovati potrebna su dva vojnika – strijelac i drugi koji puni lanser. Hrvatski vojnici koristili su se i drugim sustavima tipa Strijela 2 ili Igla sovjetske proizvodnje... Služili su se i drugim protutenkovskim ručnim bacačima tipa bazukom M20 A1 B1, ali i ručno vođenom raketom Maljutkom (POVR 9M14M), koja se po sovjetskoj licenci proizvodila u Jugoslaviji. Bilo je tu i "uradi sam" eksplozivnih naprava, poput Molotovljevih koktela.
Borilo se u bitki za Vukovar i oružjem iz Drugog svjetskog rata, jedno od njih je i kratka strojnica M1A1 Thompson, u kalibru.45 ACP. Taj pištoljski i revolverski metak na kratkim udaljenostima ima veliku zaustavnu moć s obzirom na to da je "mali metak". Thompson je poznat iz filmova o II. svjetskom ratu, ali i kao oružje koje su filmaši koristili za prikaz Ala Caponea. Od starijeg oružja bilo je tu i ono ruskog proizvođača PPŠ-41 popularno nazvanog Špagin (po svom konstruktoru) u kalibru 7,62x25 mm. Za takav mali metak, koji je i pištoljski, imao je veliku probojnu moć i veći učinkoviti domet od Thompsona. Karakteristika mu je što je rafalna paljba iznimno gusta, odnosno brzo se isprazni spremnik. Bilo je tu i Mauser repetirki, pušaka marke Mosin-Nagant i ostalih puškostrojnica različitih svjetskih proizvođača.
Može se reći da je u Vukovaru bilo ozbiljnog i efikasnog oružja s kojim se moglo ratovati, ali su to istovremeno mogli biti i muzejski primjerci. U Memorijalnom centru može se razgledati puno primjeraka i ručno izrađenog vatrenog oružja sa samog početka ratovanja, a koje je, ruku na srce, neefikasno za ratna i borbena djelovanja, ali u nekim pojedinačnim slučajevima može ostvariti prednost vojniku koji nema nikakvo vatreno oružje. Obično je izrađeno od vodovodnih cijevi ili cijevi iz popularnog Fiće, koje ispaljuje sačmu, a neki su izrađivali oružje i za malokalibarski metak (22LR). S takvim oružjem može se onesposobiti pojedinca, ali ne možemo reći da služi za borbeno djelovanje. Njegov psihološki učinak puno je važniji nego skromne balističke karakteristike.
Efikasni i lovački karabini
Vukovar se branio i lovačkim oružjem koje su ljudi imali po kućama, a u Memorijalnom centru izložene su ponajviše tzv. pumperice. To su lovačke puške glatkih cijevi koje kao naboj koriste patrone s različitim promjerom sačme, ali mogu koristiti i jedinični projektil (metak) koji na većim udaljenostima nije precizan kao puščani metak, ali do 30-ak metara je vrlo efikasan. Pumperica može imati u spremniku tri i više patrona i u bliskoj borbi može biti korisna, ali generalno, klasično lovačko oružje glatkih cijevi u ratnim djelovanjima ne može pomoći i nije efikasno, osim u slučaju konkretnog i pojedinačnog slučaja. Međutim, lovačko oružje s užlijebljenom cijevi, popularno zvani karabini ili snajperi, itekako je efikasno i precizno na većim udaljenostima, tu govorimo više-manje o daljinama oko 500 metara.
Metak koji se upotrebljava npr. u kalašnjikovima ni približno nije efikasan na tim udaljenostima kao lovački karabin. Lovački metak ima veliku energiju prilikom udara, a kada se tome doda preciznost, za posebne zadatke postaje iznimno upotrebljiv. Tu govorimo o kalibrima 8x57,.30-06, 7x64... Lovačko oružje nije jurišno oružje kojim će se osvojiti grad ili neki prostor, ali u obrani može jako poremetiti napadača. Može se reći da je lovačko oružje s užlijebljenim cijevima u pojedinim okršajima pomoglo u zaustavljanju napredovanja neprijatelja. Pištolji i revolveri u ratovima nemaju presudnu ulogu što se tiče prevage u snagama, ali ipak imaju ulogu sigurnosti, osobne zaštite, pogotovo kod zapovjednog kadra. Kada vojnik ide u bitku, ako pored automatske puške ima i kratko vatreno oružje za pasom, ipak se osjeća sigurnije ako mu glavno oružje zataji ili ostane bez metaka, daje mu mogućnost za samoobranu. Vjerojatno je njihova važnost bila bitnija u početku ratovanja kada oružja gotovo i nije bilo pa tako Memorijalni centar ističe pištolje u kalibru.22 LR ili 6,35, što su kalibri s malom energijom, ali ipak pucaju, reklo bi se u tom trenutku – bolje išta nego ništa.
Za usporedbu, za.22 LR i 6,35 govorimo o energiji od oko 100 džula, više ili manje, dok pištoljski i meci za lake strojnice imaju otprilike od oko 300 do 900 džula, jurišne puške od 1500 do 2500 džula, a jači kalibri (snajperi i lovački karabini) oko 3500 džula. I još u svakoj kategoriji postoje dodatne velike oscilacije... Sve u svemu, borba sa svim tim oružjem funkcionirala bi da je funkcionirala opskrba koju je dodatno otežavao neprijatelj. Vukovarski branitelji taj su grad branili do zadnjeg dana i zbog toga su heroji, a Vukovar će ostati najsnažniji simbol obrane, ali i žrtve u cijelom Domovinskom ratu.
Nažalost, ima i puno takvih koji bi zbog svoje velike ljubavi prema "Balkanu" htjeli ukinuti hrvatsku kulturu sjećanja na žrtve i tragediju u Domovinskom ratu. Po njima, o tome se više ne bi smjelo uopće govorit, a krivnju bi trebalo izjednačiti i podijeliti podjednako na obje strane. "Svi se svima trebamo ispričati".