Nekoć jedan od najpoznatijih odvjetnika u Jugoslaviji otkriva detalje o svojoj najvećoj bitki

Ugledni odvjetnik, 77-godišnji Silvije Degen osamdesetih godina prošlog stoljeća bio je jedan od najpoznatijih odvjetnika u Jugoslaviji. Tada je po službenoj dužnosti, za razliku od Željka Olujića i Srđana Popovića, koje je angažirala obitelj optuženika, postavljen u braniteljski tim Andrije Artukovića. Degen je branio mnoge poznate ljude – generale, liječnike, nogometaše, biznismene, tajkune, ali i skromne ljude nesretnike, gubitnike, prevarante, međunarodne kriminalce.

Prije dvije i pol godine vodio je najveću bitku, i to izvan sudnice – bitku za svoj život. Naime, morao je transplantirati jetru.

O njegovu zdravlju i bogatoj odvjetničkoj karijeri razgovarali smo u njegovu domu u centru Zagreba. Iako je vidljivo da je njegova bolest ipak uzela danak, Degen nije izgubio svoj poznati smisao za humor, uvijek prvo na svoj račun, a onda i na račun drugih.

Osam puta me uspavljivali

– Zdravlje vam je najvažnija stvar u životu. Nakon takve operacije čovjek se mora držati reda i uzimati lijekove protiv odbacivanja stranog organa, i to je uvijek veliki rizik. No strašno je važno kakvu dušu ima čovjek, kakve ima reflekse i, kako je kazao jedan dobar pjesnik – iako si tako star, osjećaj se mladim. To ti je osnovna stvar. Život prolazi, relativno se dobro osjećam – otvorio je Silvije Degen dušu i započeo svoju životnu priču naglašavajući kako misli zaokružiti svoj životni put i zabilježiti događaje s kraja 20. stoljeća i početka 21. stoljeća.

– To je moj život i za to ću sve riskirati. Naravno da mi se smanjila kvaliteta života s obzirom na fizičke mogućnosti, tjelesnu masu i životni vijek. Sad više ne brojim godine, već dane koliko ću živjeti – iskreno kaže Degen te otkriva kako se bojao anestezije prije samog zahvata te opasnosti da se nikada više ne probudi.

Video: Igor Šoban/PIXSELL, Ilustracija

– Svi se boje takve anestezije kad se presađuju ljudski organi. Uvijek postoji rizik da se ne probudiš. Kad sam otvorio oči, shvatio sam da sam živ, da sam se, nakon operacije presađivanja jetre, probudio iz anestezije. Moram priznati da sam prije operativnog zahvata bio opsjednut anestezijom, jedino sam se nje bojao. Bio sam čak sedam puta prije toga uspavljivan zbog različitih operacija pa sam bio svjestan svih opasnosti. Stalno sam se pitao hoću li se probuditi i nakon osmog operativnog zahvata. Potom sam vidio da je noć. Po tome sam znao da je operacija dugo trajala, kako su mi rekli, 12 sati, jer je počela dok je bio dan. Kako nisam imao naočale, sve oko mene bilo je mutno. Ubrzo sam osjetio da mi iz tijela izlazi puno raznih cjevčica. Potom sam ugledao medicinske sestre koje su bile odjevene u zelene odore. A da je sa mnom sve u redu, uvjerio sam se kad sam ugledao prekrasan profil jedne crnokose žene. To me je beskrajno razveselilo, lice te žene bilo je melem na sve moje rane. Nevjerojatno je kako čovjeku mozak brzo radi nakon anestezije, kao da si želi dokazati da je s njim sve u redu. Vratila su mi se sva sjećanja, sve rasprave od prvog dana mog rada – prisjeća se Degen svakog detalja otkrivši nam i tko je crna žena koju je spomenuo.

– Znam kako svi očekujete da kažem kako je to bila moja žena ili ljubavnica, ali nije. Bila je to jedna prekrasna i divna žena, medicinska sestra – kroz smiješak je kazao pa se ponovno vratio bolesti. Kako je doznao da je ima bolesnu jetru?

Jetra stradala zbog stresa

– Počeo sam osjećati slabost. Nikada do tada nisam imao problema s jetrom. Mislim da sam sam sebi najviše kriv za nastalu situaciju. S obzirom na to da sam se puno družio s doktorima i sam sam se bavio medicinom, pa sam mislio kako se sam mogu i liječiti. Uzimao sam lijekove koje sam smatrao da mi pomažu, ali vjerojatno je to bio kontraefekt. Nisam imao cirozu, već bolest jetre koja je već počela umirati. Pokušao sam utvrditi od čega mi je stradala jetra. Kako nije bila riječ o cirozi, pomislio sam kako je to vjerojatno posljedica žutice koju sam prebolio dok sam bio u vojsci i na radnim akcijama. No, bolesti je zasigurno uvelike pridonijelo i moje odvjetničko zanimanje. Karijera duga gotovo pedeset godina u advokaturi, stresovi, uzrujavanja, stalna suzdržavanja, zasigurno je ostavila traga na mom organizmu – uvjeren je Degen, kojeg smo upitali i zna li čiju je jetru dobio.

– Iskreno, nisam saznao niti imam želju znati jer mislim da bi to čovjeka subjektivno opterećivalo iako je to normalno ljudsko pitanje koje se nameće svakom čovjeku kojemu ugrade u tijelo organ drugog ljudskog bića. Za mene je bila najvažnija spoznaja da su se poštovali zakoni Svjetske zdravstvene organizacije koja strogo određuje da se jetra može uzeti samo od osobe koja je bila klinički mrtva. Nakon toga drugim se pitanjima više ne opterećuješ – kaže Degen te priznaje kako mu je najveći oslonac u tim trenucima bila supruga Nada.

– Kada otvorite Pandorinu kutiju, onda znate što vam ostaje, samo “nada”. Moja supruga Nada fantastičan je čovjek i strašno mi je puno pomogla jer mi je najbliža. Čovjeku kad sve nestane, ostane mu samo “nada”, a meni je žena Nada i ona me održala na životu – iskren je Degen, koji se kao dugogodišnji prijatelj Asima Kurjaka gotovo 40 godina bavio pravom u medicini.

– Medicina i pravo strašno su bliski. Ja sam učio od Kurjaka, a on od mene. Tu je eutanazija, pitanje smrtne kazne, pravo na život ili smrt. Zahvaljujući poznanstvu s doktorom Kurjakom, razmatrao sam pravne aspekte prava na prekid trudnoće, bavio se problemima malformiranog fetusa. Predavao sam i na Medicinskom fakultetu, pisao o abortusu i eutanaziji, bio uključen u pravno-medicinske rasprave i dvojbe o operativnim zahvatima raznih vrsta. Razmatrao sam i pravnu problematiku umjetne oplodnje i presađivanja jajnih stanica te transplantacije svih drugih organa. Koautor sam knjige “Pravo na život, pravo na smrt” kao i niz drugih knjiga – govori Degen ističući kako je ušao duboko u pravno-medicinske probleme koji su posljedica naglog napretka medicinske dijagnostike nasuprot tradicionalnoj medicini i pravnim propisima.

– Kao dio tima profesora Asima Kurjaka aktivno sam sudjelovao u stručnim raspravama, pisao sam o eutanaziji i presađivanju u specijaliziranim časopisima diljem svijeta, ali mi nikada nije padalo na pamet da bih se jednog dana i ja mogao naći u situaciji da mi presade neki organ – kaže Degen otkrivši nam svoje stavove o eutanaziji i prekidu trudnoće.

– Čovjek je ljudsko biće. Naravno da jesam za eutanaziju, ali eutanazija u našim sadašnjim, ovdašnjim prilikama i ovakvoj društvenoj svijesti, može dovesti do velikih zloupotreba i mislim da mi još nismo zreli da ozakonimo eutanaziju u Hrvatskoj. Što se tiče prekida trudnoće, žena je jedina koja to može odlučiti. Što se tiče presađivanja jajnih stanica, mi smo tu vrlo visoko, ali do prije godinu dana to nije bilo pravno regulirano, a ni danas još nije dovoljno pravno regulirano. To je tzv. umjetno potpomognuta oplodnja. To je volja žene za djetetom. Svi koji su bili protiv toga sada su ne samo popustljivi već vide da je to i važno. Posebno kod nas kada vidimo koliki je pad nataliteta u Hrvatskoj – govori Degen oko čijih nogu se cijelo vrijeme našeg razgovora motala njegova omiljena jazavčarka Nela.

Stan Silvije Degena prava je arhiva. U svakoj sobi i u svakom kutku stoje spisi raznih sudskih slučajeva koji govore o jako bogatoj odvjetničkoj karijeri. U 50 godina karijere Silvije Degen branio je mnoge poznate iz političkog i javnog života. Prisjetili smo se nekih slučajeva koji su imali velik odjek u javnosti. Svakako da je jedno od najintrigantnijih suđenja u kojem je sudjelovalo bilo ono Andriji Artukoviću.

Poznate izvlačio iz zatvora

– Pokušavao sam biti objektivan i branio Artukovića utvrdivši da je nesposoban biti na raspravi, tako da je rasprava prekidana svakih pola sata, ali “prodani” sudski psihijatri utvrdili su da je sposoban braniti se. Optužnica je sadržavala i dio u kojemu stoji da je Artuković bio prisutan prilikom likvidacije. Njegov vozač, 16-godišnji Bajram Avdić zvani Bajro, kao izmišljeni svjedok, postao je primjer lažnog svjedočenja, tako da se poznata gostionica na Zrinjevcu prozvala “Kod lažnog svjedoka”. To je bilo vrlo neobično suđenje. Andrija Artuković, ministar unutarnjih poslova Nezavisne Države Hrvatske, bio je toliko dementan da je bio uvjeren kako se umjesto na suđenju u Zagrebu nalazi na suđenju za ustanak u Lici (1932. godine), koji su organizirali pripadnici ustaša – Hrvatska revolucionarna organizacija (UHRO), kojoj je na čelu bio Ante Pavelić. Artuković je na raspravi čak znao i zaspati. Zamislite kakav je ego imao tako stari čovjek koji je prevalio 90 godina. Spavao je u onoj kanti u kojoj je bio zakopan, a predsjednik sudskog vijeća govorio mu je: “Gospodine Artukoviću, zar vi spavate?” a on mu odgovorio: ”Ja da spavam, a Hrvatska čeka i zove?” – kroz smiješak se prisjećao Degen ističući kako ga je, nakon što su ga osudili na smrt, došao do njega i pitao ga je li zadovoljan obranom.

– Sokole moj, Bog će ti platiti – odgovorio mi je Artuković ne znajući uopće kakva je presuda donesena.

– Sjećam se da je iza njega stajao jedan pravosudni policajac, Srbin, i kada ga je čuo možete misliti što mu je pokazao, srednji prst.

Degen je iz zatvora u Beču izvukao i tadašnjeg predsjednika Nogometnog saveza Jugoslavije Slavka Šajbera.

– Šajberu je to bila jedna nogometna namještaljka. Znate da sam ja bio u Dinamu pravnik i mnoge sam od tih sportaša branio i tako sam se sprijateljio sa Šajberom, koji je bio izvanserijska ličnost. Bio je jako pametan čovjek. Kad je Tito dolazio u Zagreb, govorio je: “Gdje je onaj moj mali debeli?” Zajedno smo bili do njegove smrti. Došao je u sukob sa starim i teškim ljevičarima zbog svoje strasti prema nogometu. Bio je predsjednik Nogometnog saveza Jugoslavije. Prekinuo je jedno kolo i rekao – to kolo više ne ide na prvenstvo Jugoslavije. Bila je to velika revolucija. Onda mu je beogradski Partizan namjestio da je kupovao lažne zlatnike. Imao je spremljeno nešto zlatnika jer mu je kći bila teško bolesna i trebao je to dati za operaciju. Kad su Austrijanci vidjeli da se tu ne radi ni o kakvom švercu i da su mu na neki način oskvrnuli ugled, vratili su mu sve te dukate natrag i pustili ga – prisjeća se Degen, koji je branio i okorjelog ubojicu Srđana Mlađana nakon ubojstva Milenka Vrankovića.

– Srđan Mlađan bio poseban mladi čovjek, nesretan. Ali vrijeme i prostor učinili su svoje. On je kao dječak, s 11, 12 godina, doživio tragediju kada su mu spalili baku u vikendici u blizini Petrinje. Bio je vrhunski hrvač, sportaš. Roditelji su mu bili sirotinja. Uz ovakve uvjete te nekakav genski poremećaj... Ljudi ga osuđuju, ali vjerujte mi, mnogi zločinci koje sam branio u svojim srcima nose mnogo više dobrote od velikih moralista i sociologa danas. Svi ubojice koje sam branio imaju više patološkog udjela – ili su socijalno retardirani ili su jednostavno psihopati. Branio sam i mnoge teške duševne bolesnike – govorio je Degen, kojeg smo upitali i za Arkana, kojeg je branio.

– Arkana sam branio još dok je bio dječak, a kao golobradi mladić bio je revolveraš, poput Billy The Kida iz Bregane. Držao je pištolj ispod tkanine dok je bio kod frizera, pa je pucao na čovjeka. Sjećao me se iz tih dana pa me je angažirao kasnije kad su ga uhitili na Banovini dok je švercao oružje za srpske pobunjenike. Uhitili su ga Srbi, iz lokalne policije sa skupinom mladića jer su pokrali neku galeriju, a švercao je oružje i naoružavao lokalne Srbe. U Zagrebu je na sudu oslobođen, ali su ga u Beogradu na kraju ipak ubili – kazao je Degen prisjećajući se i slučaja kada je zastupao direktora kontrole leta u Zagrebu zbog sudara dvaju aviona iznad Vrbovca.

– To je bila teška nesreća. Zastupao sam direktora kontrole leta koji je bio na kraju oslobođen svih optužbi. To je bila sramota da je uopće podignuta takva optužnica. To je bio slučaj u kaznenom pravu. Dva aviona u zraku su se sudarila, na visini od 11 tisuća metara. To da naciljaš raketom ne bi pogodio. Interesantno je da je stjuardesa koja je poginula u engleskom avionu bila ljubavnica jednog mog kolege odvjetnika. On je poslije napisao jednu krasnu knjigu “Sudar nad Vrbovcem” – govori Degen ističući kako je zastupao sve, pa čak i zagrebački Zoološki vrt kada je medvjed jednom djetetu koje su roditelji stavili na ogradu, odgrizao nogu.

– To mi je bila prva obrana. Bilo je to 70-ih godina. Roditelji su dijete stavili na ogradu i noge prebacili preko ograde. Sjeverni medvjed je mislio da je to komad hrane koji mu netko daje, kako je to bilo svakodnevno. Odgrizao je djetetu stopalo i bilo je vrlo neugodno. Ali tada roditelji nisu čitali natpise. To je za mene bila parnica koja je završila u moju korist – govori Degen te nam je potom otkrio nam kako je postao prijatelj s pokojnim Željkom Malnarom.

– Željko Malnar bio je među prvim mojim klijentima. Imao je prometnu nesreću u Heinzelovoj gdje je prije 50 godina prolazila pruga i ja sam ga zastupao. Bila je noć i rampa je bila spuštena. Auto koji je bio ispred njega nije imao svjetlo, Malnar ga je udario i on je završio pod vlakom. Tu je bilo teško dokazivati je li čovjek imao upaljena svjetla ili nije. Nekako smo izvukli Malnara iz te optužbe i on je krenuo svojim životom u kojem je stvorio nevjerojatnu i zavidnu karijeru. Ostali smo veliki prijatelji do kraja života – govorio je Degen koji ima veliku zaslugu u izgradnji Islamskog centra u Borovju, naselju u Zagrebu.

– Iako su imali sve potrebne papire i dozvole, tadašnja vlast zabranila je izgradnju džamije. To je tada bilo dosta gadno. Još tada je bila prisutna ksenofobija, te 1989. godine. Tada sam dobio parnicu protiv države koja je morala dopustiti izgradnju džamije jer su svi preduvjeti bili ispunjeni.

U karijeri ste bili odvjetnik u brojnim zanimljivim slučajevima. Jedan od najzanimljivijih bio je i Alfonsa Vučera, nogometnog golmana i skladatelja zabavne glazbe koji je optužen za ubojstvo supruge?

– Svi znaju za taj slučaj. On je bio veliki kompozitor i doživio je tešku nesreću nakon čega je izgubio moć komponiranja. Tu se vidi koliko je mozak važan ljudskom biću. Bio je strašan talent. Uz to što je bio kompozitor, bio je i golman, što znaju samo rijetki. Tada je došao u neku fazu alkoholizma i više nakon nesreće nije znao svirati. I tako je došlo do tog zla koje je učinio i završio u zatvoru. S kolegom Miljevićem sam ga branio i bila je to teška obrana, specifična. Po mojoj ocjeni, on je bio nesposoban nastaviti proces. Po zakonu, bolesnom čovjeku ne smijete suditi – govori Degen, kojeg smo upitali i za još jedan zanimljiv slučaj u kojem je branio modnoga kreatora Rikarda Gumzeja, kojega je Žuži Jelinek optužila da je kopira i imitira.

Nisu odvjetnici izgubili dušu

– Rikard je išao sa mnom u školu. Vrlo dobro je znao vanjsku komunikaciju. Bio je izuzetno talentiran. Bio je mlad, volio žene i došao u sukob sa Žuži. To je bila više reklama tada nego tužba i prava parnica. Interesantno je da, iako je bio u mladosti sekretar SKH, kasnije je postao modni kreator svih HDZ-ovaca, pa čak i Franje Tuđmana – istaknuo je Degen, koji je zbog svojih osjetljivih slučajeva dobivao mnogo prijetnji.

– Mnogo su mi puta prijetili. Kad sam branio Artukovića, svi su Srbi pljuvali po meni. Kada sam branio Arkana, onda su svi veliki Hrvati pljuvali po meni. Ljudi su primitivni i ja to razumijem. Kada sam branio u Crnoj Gori, tamo su i pucali po meni na auto. Najviše me bilo strah kada sam branio Špegelja u Zagrebu 1991. pred Vojnim sudom. Došlo je do demonstracija pa su vojnici stavljali i tromblone, zamalo je došlo i do pucnjave. Da je došlo do pucnjave, mi bismo prvi nastradali – prisjeća se Degen, kojeg smo upitali i za mišljenje o današnjim odvjetnicima za koje se stalno govori kako su izgubili dušu.

– Nisu izgubili dušu. Jasno da imate idiota kao i u svakoj profesiji koji izgube i dušu i postani lakomi. Ono pitanje koje nama stalno nameću i što nam zamjeraju je – kako možemo braniti kriminalce? A ja pitam kako doktori mogu operirati kriminalca? Mi smo profesionalci. Nekada nismo oduševljeni kada moramo braniti takve ljude, ali to je naš posao koji moramo odraditi profesionalno. Sretan sam i živim iz dana u dan. Nitko u 50 godina moje karijere nije mi mogao oteti moj ugled. Izgubio sam prijatelje, novac, zlato, zdravlje, ali ugled nisam nikad izgubio – ponosno govori Degen, kojeg smo upitali kako, s obzirom na tešku operaciju, danas provodi svoje vrijeme i čuva li svoju novu jetru te smije li popiti čašicu vina.

– Naravno da smijem. Tu i tamo popijem čašicu dobrog vina uz ručak i jelo, ali pazim da ne pretjeram. Čuvam se svakako. Više se odmaram i manje ljutim. Evo, prije tri mjeseca završio sam zadnju raspravu i kao da mi se srušio cijeli svijet. Čovjek je oslobođen, ali se srušila cijela sudnica, nećete vjerovati. I to u općinskom sudu u Zagrebu. To mi je bila zadnja rasprava u životu – otkrio nam je Degen, kojeg smo na kraju upitali, s obzirom dana to da više ne broji godine koje će još proživjeti, već dane – vjeruje li u Boga.

– Nije da ne vjerujem... ja razmišljam filozofski. Vjerujem u beskrajni svemir i njegov beskrajni prostor. Vjerujem da nikad ne umiremo. Jednostavno je to životna reciklaža. U pepeo si otišao i u pepeo propao, a iz pepela ćeš se uzdignuti. Genetika se uvijek negdje nastavlja, ne može se materija uništiti. Sve se zapravo pretvara opet u novu stvar. A duhovna stvar je stvar svakog čovjeka pojedinca. Ako može, zašto ne bi vjerovao u to? Mali princ je rekao: “Sve što vjerujem je istina”, napisao je Exupéry.