Dugogodišnji novinar grubo likvidiranog Vjesnika Vlado Rajić nedavno je u Osijeku ovjenčan nagradom “Anto Gardaš”, i to za roman “Ljetovanje s čovjekom”. Ovih se pak dana u hrvatskim knjižarama pojavila njegova romansirana biografija pomalo zaboravljenog hrvatskog odvjetnika Ive Politea u nakladi Hena Coma. Politeo je najveću slavu stekao kao uporni branitelj političkih zatvorenika u nekoliko iznimno raznorodnih državnih tvorevina u kojima je, milom ili silom, sudjelovala i Hrvatska, i to u teritorijalno većoj ili manjoj verziji. Tako je za karađorđevićevske Kraljevine Jugoslavije branio netipičnog metalca Josipa Broza Tita, i to na onom slavnom Bombaškom procesu, ali i siromašnog radnika iz Bosne Aliju Alijagića, koji je u Delnicama ubio ni manje ni više nego jugoslavenskog ministra policije Milorada Draškovića.
Bavio se odvjetnik Politeo i Miroslavom Krležom (čak se jako trudio pri objavi “Gospode Glembajevih”), ali i Titovim biografom Vladimirom Dedijerom, kojeg je baš Titova vlast (zajedno s Đilasom) optužila zbog intervjua strancima.U sjećanju današnje javnosti Politeo je ipak najviše ostao upamćen kao branitelj zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca u onom čuvenom političkom poslijeratnom procesu o kojem se puno govori i posljednjih godina, naročito u vezi sa Stepinčevom beatifikacijom. No, Rajić, koji je pripremajući se za pisanje ove iscrpne biografske knjige strpljivo iščitavao Politeovu pisanu ostavštinu skupljenu u nezaobilaznom Hrvatskom državnom arhivu, u svojoj knjizi iznosi i začuđujuće podatke o totalnoj nezainteresiranosti Kaptola (!?) za Stepinčevo suđenje i Stepinčevu obranu. A riječ je bila o prvorazrednom suđenju koje je odjekivalo svijetom i koje je, uostalom, moglo završiti i smrtnom presudom.
Sličnih neočekivanih povijesnih podataka u knjizi ima podosta, kao što je to uvijek kada se netko minuciozno pozabavi hrvatskom poviješću. No, Vladu Rajića nisu zanimali samo sudski procesi, koji su u Politeovu slučaju, na žalost, vrlo često završavali loše za njegove branjenike. Rajić je Politea opisao i kao intelektualca koji je jedno vrijeme bio i potpredsjednik Društva hrvatskih književnika, drugovao s već spomenutim Krležom, ali i Ksaverom Šandorom Gjalskim. Bio je Politeo i urednik literarnog časopisa “Savremenik”, autor koji je pokušavao pisati drame.
No, Rajić se u ovoj knjizi bavi i Politeovim privatnim životom kako bi razbio suhoparnost iz sudskih i odvjetničkih spisa i dao cjelovit prikaz jedne u osnovi podosta introvertirane osobe.I premda je bio odvjetnik poznat i u međunarodnim krugovima, Politeo je bio i čovjek koji je stalno preispitivao svoju poziciju u društvu. Nije mu bilo teško svoje dopise legalistički potpisivati po obveznim pravilima koje su nametale prvo ustaška, a onda i komunistička vlast. “Za dom spremni” ili “Smrt fašizmu, sloboda narodu” bili su pozdravi oko kojih Politeo nije previše razbijao glavu. Ali, u svim tim uvjetima u kojima se lako mogla izgubiti glava, Politeo nije odstupao od svojih pravničkih, slobodoljubivih i humanističkih principa. U pravilu nije odbijao branjenike, čak ni onda kada nisu imali novca za odvjetnički honorar, bježao je od političkih funkcija (mudro je odbio ponudu za ministarskim mjestom u Vladi Kraljevine Jugoslavije), a uspio je preživjeti i ustašku strahovladu. No umro je razočaran i osamljen, baš kao svaki pravi idealist.
