Osim gala večere u Sheratonu, na kojoj će biti dodijeljena priznanja zaslužnima, 50. rođendan ovog sporta u Hrvatskoj bit će obilježen i otkrivanjem spomen-ploče i to u dvorištu Gornjogradske gimnazije, na mjestu na kojem je prije 50 godina Park Sun Jae prvi put demonstrirao te-kvon-do.
A svjedok tih početaka bio je današnji predsjednik Hrvatskog te-kvon-do saveza Anto Nobilo koji je tim povodom i gostovao u programu Večernjakove televizije.
– Te-kvon-doa su se primila trojica majstora karatea – Božidar Podhraški, Nikola Pečko i Petar Mijić i oni su osnovali prve klubove u Karlovcu, Zagrebu i Splitu.
No, za samo šest godina taj će klinac u Montrealu osvojiti srebro na prvom Svjetskom prvenstvu u te-kvon-dou, a već sljedeće bit će i prvi europski prvak.
– Svjetski doprvak postao sam u razbijanju šakom, a europski prvak u razbijanju nogom.
Koliko je trebalo polomiti “građe” za to svjetsko srebro?
– Razbijao sam odjednom četiri daske od po dva centimetra te oko 23 ravna krovna crijepa. A takva jedna fotografija nalazi se na naslovnici jedne od triju knjiga koje sam o te-kvon-dou napisao.
Kako se trenira šaka za takvo što?
– Mi smo tada bili iznimno fanatični u nastojanju da pokažemo da smo žestoki momci. Trenirali smo tada tako da smo udarali šakom u štok vrata, u tucani kamen, u pijesak...
U to pionirsko doba te-kvon-do nije bio financiran javnim novcem.
– Sve do naše neovisnosti mi smo bili nepriznati samofinancirajući sport, sve smo plaćali sami. Recimo, da bih ja otišao na SP u Kanadi, moj otac morao je to ljeto odustati od pokrivanja vikendice u Lumbardi. Krov je morao čekati.
Bilo je to vrijeme velikog polariziranja u svijetu te-kvon-doa koji je, zapravo, bio sredstvo hladnog rata između Sjeverne (ITF) i Južne (WTF) Koreje.
>> Pogledajte gostovanje Cro Copa na Večernji TV-u
– Važan trenutak za hrvatski te-kvon-do zbio se sredinom 80-ih kada su tada dva najuglednija tekvondaška djelatnika Dražen Mađarević i Andrija Mijačika napustili ITF-ov i prešli u WTF-ov te-kvon-do jer je ta verzija prihvaćena od MOO-a.
Zašto je onda Nobilo ostao toliko dugo u neolimpijskom sportu?
– Odlučio sam slijediti generala Choija, utemeljitelja sporta, dok je živ. Nakon što je on umro 2002., ja sam pokušao pokrenuti profesionalni te-kvon-do, no to se sa Sjevernokorejcima nije moglo izvesti jer oni nisu imali smisla za profesionalizaciju sporta, a i kod njih je stalno sve netko morao nadgledati.
Za Večernjakovu televiziju pričao je Nobilo još i o nikad održanom meču s domoljubom iz ekstremne hrvatske emigracije Mirom Barešićem.
– S Barešićem se nisam nikad borio pa me tako on nije ni pobijedio na tom Svjetskom prvenstvu u Oklahoma Cityju održanom 1978. Osim toga, on je tada bio treća liga borca, a ja sam ipak bio neka zvijezda europskog te-kvon-doa. Doduše, ta je priča ionako pokrenuta kasnije, kada sam ja već bio državni tužitelj koji je osuđivao ustaštvo i terorizam pa je ekstremnoj emigraciji odgovarala jedna takva priča, trebalo im je nekakvo junaštvo svog člana. No, za one mlađe treba reći da je Barešić čovjek koji je upao u veleposlanstvo SFRJ u Švedskoj i ubio veleposlanika Rolovića i to tako da su on i njegov partner ispucali metke u nemoćnog čovjeka kojeg su prije toga srušili na pod.
>> Pogledajte gostovanje boksačice Ivane Habazin na Večernji TV-u
Živeći u SAD-u, Barešić se na to prvenstvo prijavio pod pseudonimom Toni Šarić.
– Vidio sam da se izvjesni Toni Šarić prijavio pod imenom Hrvatske, a igrom slučaja svi su naši reprezentativci bili iz Hrvatske, što smo i rekli domaćinima. Mi smo bili Hrvatska koja je tada bila u sastavu SFRJ. S obzirom na to da smo prije toga imali problema s Kontraobavještajnom službom (KOS) koja nas je zbog odlaska na natjecanje u Južnu Koreju, uz pomoć časopisa Front proglasila agentima CIA-e, nismo si smjeli dozvoliti da nam netko predbaci da smo se natjecali zajedno s ekstremnom emigracijom. Budući da sam bio i borac i izbornik, ja sam povukao ekipu s natjecanja dok se slučaj ne razriješi. Barešiću sam kazao da im pokaže putovnicu, a on im je pokazao neku hrvatsku putovnicu, na što sam ja rekao da mi pokaže onu u kojoj ima američku vizu. Kada sam se vratio kući, shvatio sam da je Barešić u to vrijeme bio tjelohranitelj paragvajskog veleposlanika. No, kada su Amerikanci shvatili da je on ubio Rolovića, protjerali su ga iz SAD-a pa je ispalo da je jeftino prodao svoju krinku.
Kao odvjetnik, Nobilo je zastupao mnoge javne osobe poput Ene Begović, Nikice Jelavića, Hrvoja Petrača, Miroslava Kutle, Tihomira Blaškića, Josipa Perkovića... Iz sudnice nije uvijek izlazio kao pobjednik pa smo ga pitali koji su mu porazi teže padali. Oni u tekvondaškom borilištu ili u sudnici.
– Premda se ne čini da je tak, te su situacije prilično slične. Jer i u sudnici i borilištu imate protivnika i suca koji sudi po nekim pravilima pa se i tu između tužitelja i branitelja vodi borba. Nikad nisam teško proživljavao sportske poraze, pogotovo ne one u borbama u kojima sam dao sve što sam mogao, pa bih iz tih poraza poslije nešto i naučio. No, u sudnici su me boljeli oni porazi koji su bili posljedica nepravedne sudske odluke. Kada bih znao da je moj klijent kriv i da druga strana ima čvrste dokaze, onda ne bih bio toliko razočaran kao kada bi došlo do nepravedne odluke suda. Intrigiralo me to, kada bi država osudila nekoga svojim instrumentima, da me uvijek golicala borba pojedinca protiv sustava, a najveći izazov bi mi bio kada bi pojedinac ostao sam.
naročito kad izudara vlastitu suprugu....