Jedna 18-godišnja djevojka teško je premlaćena u pol bijela dana u zadarskom kafiću. Opozicijskog političara na putu prema zgradi u kojoj je trebao održati političku tribinu zaskočili su i pretukli nepoznati batinaši. Jedan je nestali 21-godišnji mladić nekoliko dana nakon nestanka nađen mrtav pod sumnjivim okolnostima koje su se pokušale zataškati.
Zovu se Lorena, Borko i David. Njih troje bili su prvo žrtve brutalnog nasilja, a zatim su postali i simboli otpora. Konkretnije, postali su simboli zbog kojih su ljudi u njihovim gradovima, a riječ je o Zadru, Banjoj Luci i Beogradu, odlučili izaći na ulice. I s te ulice, manje ili više uspješno, učmalim političkim elitama vikati da im je dosta.
Ulična izmjena ZKP-a
Dosta im je nasilja. Dosta im je tolerancije tog nasilja. Dosta im je nesposobne i korumpirane policije. Još im je više dosta nesposobnog i ništa manje korumpiranog pravosuđa. Narodni bunt koji se zbog ta tri slučaja već neko vrijeme valja ulicama spomenutih gradova negdje se ispuhao (Zadar), no negdje se pretvara u pravu političku priču (Banja Luka i Beograd). A kako vrijeme ide, ta politička priča ima, očito je, sve neizvjesniji kraj. Toga su izgleda svjesni i vlastodršci koji na poruke s ulice reagiraju na različite načine. Posljedica slučaja brutalno premlaćene 18-godišnjakinje u Zadru prema svemu sudeći bit će i promjena ZKP-a, jer su naši političari tek na njezinu primjeru shvatili da se zakon u Hrvatskoj može i legalno opstruirati.
Paradoksalno je da se zakon legalno opstruiralo već godinama, o čemu svjedoče brojni sudski postupci, pogotovo oni s VIP optuženicima. Iako su o tome napisani tomovi novinarskih tekstova, iako je na to nebrojeno puta upozoravala i stručna javnost, hrvatski političari sve do slučaja brutalno pretučene djevojke nisu smatrali shodnim reagirati. Izmjene ZKP-a očito nisu dolazile u obzir kada je sudske postupke legalno opstruirala politička elita o kojoj ovisi stabilnost Vlade Andreja Plenkovića. No kada se istom metodom poslužio jedan opetovani nasilnik poput Darka Kovačevića, i premijeru i predsjednici i ministru pravosuđa to je odjednom postao golem problem koji treba zakonski regulirati. Populistička je to reakcija i jeftino skupljanje političkih poena koje je dovelo do toga da se zakon, umjesto u Saboru, mijenja na ulici. A to je jako loša poruka koja dovoljno govori i o nesposobnosti i o nekompetentnosti i države i sustava i onih kojim tim sustavom i državom upravljaju.
I dok se u Hrvatskoj priča o premlaćenoj djevojci i njezinu napadaču koji je nakon šest mjeseci pritvora po sili zakona pušten da se brani sa slobode ispuhala nakon dva vikenda prosvjeda na kojima se okupilo jedva stotinjak ljudi, situacija u Banjoj Luci i Beogradu znatno je složenija. I eksplozivnija. Pogotovo u Banjoj Luci, gdje je Milorad Dodik, u maniri najvećih despota, na nenaoružane građane poslao batinaše skrivene pod krinkom specijalne policije. Slike koje posljednjih dana dolaze iz Banja Luke mučne su jer se na njima vidi kako do zuba naoružana policija bez ikakva povoda mlati ljude koji mirno prosvjeduju. A prosvjeduju već gotovo 300 dana jer žele znati kako je umro David Dragičević.
Njegov otac tvrdi da je mučen i ubijen te zbog toga proziva politički i policijski vrh Republike Srpske tražeći ostavke. Dodik se u početku na te prosvjede nije obazirao, no kako su oni postajali sve brojniji te svakodnevni, odlučio je primijeniti silu. Opravdanje da je policija morala reagirati jer je prosvjednicima istekao rok za okupljanje baš ne drži vodu. Jer na snimkama koje su objavljenje na internetu vidi se da su nasilni bili jedino Dodikovi policajci, a među onima koji su privedeni bilo je običnih građana, ali i oporbenih političara.
Zbog policijskog nasilja u Banjoj Luci reagirala je i Europska unija, a Dodik, ponovno u maniri totalitarnih vlastodržaca, za narodno nezadovoljstvo krivnju traži u vanjskim i unutarnjim neprijateljima. Pa tako za ono što se događa u Banjoj Luci optužuje Veliku Britaniju (!?) tvrdeći da ona stoji iza prosvjeda, dok istodobno viče da će svi prosvjedi “Pravde za Davida” biti zabranjeni. Kako se i zašto se čak i u paradržavici kao što je Republika Srpska koja barem figurira kao demokracija zabranjuju prosvjedi, Dodik suvislo obrazložio nije, jer očito smatra da nikome ne mora polagati račune. Pa ni narodu koji ga je izabrao i drži ga na vlasti.
Unutarnji i vanjski neprijatelji
Njegov politički uzor, srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić, malo je pametniji od njega. On na narod, još uvijek, nije poslao policiju, vjerojatno svjestan da bi mu se to moglo poput bumeranga obiti o glavu. Uostalom Vučić je nesumnjivo učio od Slobodana Miloševića, kojeg je baš odluka da na one koji su prosvjedovali protiv njega pošalje specijalce stajala i vlasti i karte za Haag. Za razliku od Dodika, Vučić je prosvjede, koji su počeli pod egidom “Stop krvavim košuljama”, a nakon što je pretučen opozicijski političar Borko Stefanović, prvo “podučio” pravilima demokracije.
– Ni da vas na cestu izađe pet milijuna, zahtjeve vam neće ispuniti. Imate izbore pa se tamo vidimo – poručio je Vučić prije malo više od mjesec dana nakon prve prosvjedne šetnje Beogradom.
Posljedica toga bila su sve brojnija subotnja okupljanja na beogradskim ulicama pa je tako prošle subote u Beogradu prosvjedovalo oko 50.000 ljudi. Ime prosvjeda promijenjeno je pa sada prosvjednici nose natpise na kojime piše “Jedan od pet milijuna”, a paradoks te situacije je da jedni do drugih prosvjeduju pripadnici LGTB zajednice i pripadnici Dveri, izrazito nacionalističke i šovinističke srbijanske stranke. Kao i u slučaju Banje Luke, prosvjednici i ovdje traže da se nađu batinaši koji su pretukli Stefanovića, ali i oni koji su zapalili kuću novinara Milana Jovanovića.
U međuvremenu su prosvjednici svoje zahtjeve proširili tražeći da se otkrije tko je na Kosovu ubio srbijanskog političara Olivera Jovanovića, čije je ubojstvo dobro poslužilo za još jednu u nizu eskalacija u odnosima između tamošnjih Srba i Albanaca. Ljudi koji već mjesec dana svake subote hodaju beogradskim ulicama i sve ih je više traže i ostavku srbijanskog ministra policije Nebojše Stefanovića, a Vučić za sada na sve to samo odmahuje rukom te sarkastično poručuje da prosvjedi koji se valjaju beogradskim ulicama nisu građanski, nego politički.
Poput Dodika, a i hrvatskih mu kolega, Vučić očito ne može ili ne želi shvatiti da iza svakog prosvjeda protiv neke aktualne vlasti ne moraju stajati imaginarni unutarnji ili vanjski neprijatelji. Narodi koji žive u državama nastalim raspadom bivše Jugoslavije ne žive dobro. Sve njih muče ista egzistencijalna pitanja – nezaposlenost, male plaće, nemogućnost normalnog života, arhaično obrazovanje, miješanje crkve i države u privatne živote građana, rastuće siromaštvo... Kada se tome doda i eksplozija nasilja kojoj građani svjedoče gotovo svakodnevno, jasno je da građansko nezadovoljstvo jednom mora doći na naplatu. Ovaj put došlo je kao reakcija na nasilje, brutalno nasilje nad pojedincima koje upućuje i da je to nasilje posljedica sprege između korumpiranog pravosuđa, policije i politike koja je ponegdje i u više-manje otvorenoj sprezi s nositeljima organiziranog kriminala.
Sve navedeno bilo je okidač za masovne prosvjede, jer ljudi shvaćaju da ih od nasilja i nasilnika neće zaštititi ni država ni famozne institucije na koje se političari vole pozivati. No zašto su obespravljeni i osiromašeni ljudi koji žive u državama u kojima je demokracija samo dekor vladajućim elitama izašli na ulice potaknuti nasiljem nad pojedincem, dok istodobno ti isti ljudi ne izlaze na ulice zbog neplaćenog rada, dokidanja radnih mjesta, smanjena prava raznih manjina ili sličnih problema, objasnila je psihologinja Mirjana Nazor.
– U situacijama koje spominjete ljudi prosvjeduju zbog konkretnih, nasilnih događaja. Kada je netko žrtva nasilja, svi se možemo s tim poistovjetiti jer se svatko od nas može naći u takvoj situaciji. Naravno da osjećamo da država u kojoj živimo ne funkcionira na pravi način, znamo da se ekonomski loše živi, no sve je to većini ljudi poprilično apstraktno. I daleko. S ljudima koji su žrtve nasilja, bilo kakvog, lakše nam se identificirati nego s nekom generalnom nepravdom kao što je ekonomska nejednakost. Osim toga, mislim da ljudi vjeruju da, ako prosvjeduju zbog takvih stvari, možda mogu nešto i promijeniti – kaže profesorica Nazor.
Kao prilog svojoj tvrdnji navodi nedavnu situaciju sa smrću dječaka u Metkoviću koji je umro, kako je utvrdila inspekcija, zbog neadekvatno pružene liječničke skrbi, odnosno pogreške liječnika.
– Iskreno, iznenađena sam što je inspekcija utvrdila da su liječnici pogriješili. Nisam očekivala da će se to dogoditi. Mislim da je za to zaslužna javnost koja je radila pritisak te roditelji koji su se javno pobunili navodeći slične primjere – kaže M. Nazor.
No iako je, prema njezinu mišljenju, pohvalno što ljudi dižu glas i upozoravaju na ono što ih muči, misli da prosvjedi u Zadru, Banjoj Luci i Beogradu na kraju ipak neće polučiti neke konkretne rezultate.
Princip moli i jedi
– Na žalost, bojim se da se političari oko svega ovog što se u posljednje vrijeme događa ipak ne trebaju previše zabrinuti. Iskreno sumnjam da će ti prosvjedi dovesti do neke promjene jer nema kritične mase koja bi političare natjerala da poslušaju što im se poručuje s ulica te da nakon toga nešto promijene. Osim toga, mislim da se zakon ne može mijenjati na ulici, a loše je kada nas sustav na to tjera. A upravo to se dogodilo u Zadru, gdje zahtjev za izmjenu ZKP-a dolazi s ulice jer država ne sluša stručnu i opću javnost kada to traži na pristojan način – kaže M. Nazor.
Da su prosvjedi u Zadru, Banjoj Luci i Beogradu nastali kao produkt svojevrsne identifikacije većeg broja ljudi sa žrtvom, smatra i Anđelko Milardović, politolog i sociolog.
– Ljudi se identificiraju s nečim što im je blisko, jer pretučen može biti svatko. A stupanj identifikacije uvijek je veći sa žrtvom nego sa samim sobom. Nema identifikacije s vlastitom žrtvom jer ljudi u pravilu imaju vrlo nisku razinu svijesti o problemima kao što su ekonomija, demografija i slično. Mislim da kod nas nikada ne može zaživjeti nešto kao što su francuski “žuti prsluci”. Oni su prosvjedovali zbog konkretnih ekonomskih problema, i to u zemlji koja ima dugačku povijest prosvjeda i revolucija. Oni su na ulice izašli zato što su smatrali da se sustav okreće protiv njihovih egzistencija, a mi na ovim prostorima nemamo takvu političku kulturu i nemamo kulturu otpora. Društva na ovim prostorima tipičan su primjer podaničke kulture, a ona je dio kolektivne svijesti koja razmišlja po dnevnom principu moli i jedi – oštar je Milardović.
S obzirom na to, njemu je razumljivo da su ljudi u Zadru, Banjoj Luci i Beogradu na ulicu izašli nakon nasilnih činova pojedinaca na koje država i represivni aparat nisu reagirali na adekvatan način, odnosno hvatanjem i sankcioniranjem počinitelja.
– Pa dovoljno je vidjeti kako funkcioniraju pravosuđa u svim spomenutim državama pa da vam bude jasno zašto su ljudi zbog nasilnih činova nad pojedincima izašli na ulice. Sva su ta pravosuđa nefunkcionalna i spora, i ljudi odavno ne vjeruju da ih institucije mogu zaštititi. Nadalje, sve spomenute države lagano klize u totalitarizam, a ovo što se događa u Banjoj Luci čisti je totalitarizam. Još gore je što ga provodi Dodik koji je u BiH partner tamošnjem HDZ-u. Budući da se oni nisu oglasili vezano za to, moglo bi se zaključiti da oni to odobravaju. Mislim da bi HDZ i u BiH i u Hrvatskoj trebalo biti sram zbog toga – kaže Milardović.
Pogledajte video našeg intervjua s Anđelkom Milardovićem:
Dodatno objašnjava da ni u Hrvatskoj situacija nije ništa bolja jer, kako kaže, i mi lagano klizimo prema totalitarnom sustavu.
– Pa pogledajte samo oko sebe i vidite što se događa. Mediji uglavnom služe kao PR služba premijera, obavještajne službe miješaju se u stranačke poslove, a strah se opet uvlači u ljude i oni se boje javno govoriti. Sve su to karakteristike mekog autoritarnog sustava pa onda nikoga ne treba čuditi kada ljudi u velikom broju izađu na ulice, i to da bi uzeli zakon u svoje ruke jer predstavnička tijela prije toga nisu napravila ništa da bi se problemi zbog kojih se prosvjeduje riješili. A režim koji šalje policiju na građane, kao što je to učinio Dodik, isti je onaj režim koji se istodobno zalaže za funkcioniranje pravne države. To ne samo da je paradoks, nego ima sva obilježja sultanističke vlasti – kaže Milardović.
Dodaje da demokracija svugdje postaje defektna, odnosno da se pretvara u rafiniran oligarhijski sustav koji je u sprezi s kapitalizmom.
Ljudi ne vjeruju institucijama
– Sve je svedeno na izbore koji su kao festival demokracije. Neš’ ti demokracije od 15 minuta gdje zaokružiš listić, a onda ti ovi s listića zavrću ruke u ekonomskom, socijalnom, kulturološkom i medijskom smislu – kaže Milardović.
I dok on smatra da su prosvjedi u Beogradu antisistemski te da će oni u Banjoj Luci ići do kraja, odnosno do ostavke nekog od policijskih čelnika, politički analitičar Žarko Puhovski smatra da prosvjednici ne mogu, kako sada stvari stoje, ugroziti ni Vučića ni Dodika.
– Vučić sve to za sada ignorira, a mislim da prosvjedi protiv njega nisu ozbiljni dok na njima nema 100.000 ljudi. Toga do sada nije bilo. Što se tiče Dodika, on odlaskom u Predsjedništvo BiH dobiva rezervnu varijantu vlasti pa će Republiku Srpsku vjerojatno kontrolirati kao čovjek iz sjene. Osim toga, u priču o smrti Davida Dragičevića više je, koliko se čini, umiješan vrh tamošnje policije nego Dodik – kaže Puhovski.
Poput M. Nazor i Milardovića i on smatra da su ljudi na ulice u Zadru, Banjoj Luci i Beogradu izašli jer im se lako identificirati sa žrtvama nasilja jer, kako kaže, takve priče senzibiliziraju ljude. No Puhovski smatra i da ulica nije dobro mjesto za rješavanje ovakvih problema.
– Prosvjednici u Zadru tražili su izmjene ZKP-a i po najavama naših političara to će se sada dogoditi. Mi smo taj zakon mijenjali gotovo 10 puta i naravno da to dovodi do nepovjerenja građana u pravosudni sustav. Pravosuđe nije demokratska institucija, a onaj sudac koji je siguran u presudu koju je donio ići će protiv cijelog svijeta da bi je obranio. Ljudi ne vjeruju ni pravosuđu ni sustavu pa se sada te stvari rješavaju na ulici. To je moralno opravdano, no politički loše jer se stvara privid ulične pravde. A ulična pravda nikada nije bila dobra niti je išta dobrog donijela – zaključuje Puhovski.
Pogledajte video ankete o slučaju Daruvarac:
Soroš.