Faust Vrančić jedan je od pojedinaca iz hrvatske povijesti koji su prijelomno mijenjali svijet. Danas je poznat prije svega po svojim izumima, i to padobrana i ovješenog mosta, ali dva desetljeća prije nego što je svijetu podario ključne inovacije, objavio je prvi hrvatski rječnik u povijesti, i to kao dio petojezičnog rječnika “najuglednijih jezika Europe”. Na samom kraju 16. stoljeća Vrančić je objavio to svoje djelo, i tako se zauvijek zlatnim slovima upisao u povijest hrvatske leksikografije, a rječnik je imao i širi europski odjek. Svojim presudnim utjecajem na hrvatsku leksikografiju potvrdio se i kao “homo universalis” ili renesansni čovjek koji je svoj pečat ostavio na nizu područja.
Taj je rječnik jedno od dva najvažnija djela Fausta Vrančića, uz knjigu izuma “Machinae Novae”, a nosi naziv “Dictionarium quinque nobilissimarum Europae linguarum, Latinae, Italicae, Germanicae, Dalmati[c]ae et Ungaricae” (Rječnik pet najuglednijih jezika Europe, latinskoga, talijanskoga, njemačkoga, dalmatinskoga i mađarskoga). U njemu je hrvatski jezik, koji je on nazvao dalmatinskim, stavio u red najuglednijih jezika Europe. Rječnik je objavljen 1595. godine.
– Premda Vrančić u prvom izdanju rječnika upotrebljava pridjev Dalmaticae, u njegovu drugom, proširenom sedmojezičnom izdanju, koje je uz Vrančićevo odobrenje priredio češki benediktinac Petar Loderecker, u rječničkom materijalu riječi “Dalmata, Dalmatia, Dalmatice” doslovno se prevode kao “Harvat, harvatska zemlja, harvatski”, što potvrđuje da se Vrančićevo djelo može smatrati rječnikom hrvatskoga jezika – objašnjava nam Marijana Borić, stručnjakinja za rad Fausta Vrančića, zaposlena u Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti. Loderecker je, valja reći, Vrančićev rječnik proširio češkim i poljskim jezicima.
Prikupljanje leksika dugo je trajalo
Josip Vončina, autor znanstvenog rada “Vrančićev rječnik”, objavljenog 1979. godine, tvrdi da je to djelo “prvi kao samostalna knjiga tiskani hrvatski rječnik”, ali taj je filolog u maniri znanstvenika ipak za autora rezervirao nekoliko kritika. Smatra da on ne oskudijeva slabostima koje se “ipak lako opraštaju”, ali misli da je autor možda i pristran. Potkraj 16. stoljeća u družbu najuglednijih rječnika, smatra Vončina, već su morali ući francuski i engleski, a možda i španjolski.
“Pokušaji da se pojedinačne riječi ili njihove male skupine protumače riječima drugih jezika javljaju se već prije sredine 16. st., ali se – prema današnjim ocjenama, pravim početkom naše leksikografije ipak može smatrati Dicionarium... Fausta Vrančića”, piše Vončina u svom tekstu. No, shvatio je da bi uključivanjem triju dodatnih jezika, talijanskoga, latinskoga i njemačkoga, učinio korisnu stvar, odnosno obogatio svoje djelo. Zbog toga je, smatra Vončina, odustao od ideje sastavljanja hrvatsko-mađarskog rječnika prije nego je i krenuo u njezinu realizaciju. Zanimljivo je stoga da je najvjerojatnije latinsko-talijansko-njemački dio rječnika sastavljao prije nego hrvatsko-mađarski.
Sanja Vulić, profesorica na odsjeku za kroatologiju na Fakultetu hrvatskih studija, koja je izdala više znanstvenih radova o Vrančićevu rječniku, smatra da je posebna vrijednost rječnika u tomu što on pokazuje da su Hrvati već u drugoj polovici 16. stoljeća imali u znatnoj mjeri izgrađen književnojezični leksik, koji se temelji na, kako kaže, bogatom sustavu rječotvorja.
– Na temelju leksika uvrštenoga u rječnik moguće je uspostaviti rječotvorbene nizove i prstene koji su većinom sastavni dio i današnjega hrvatskoga standardnoga jezika ili bi pak to mogli biti, npr. dobar, dobrota, dobrovolja, kao antonim, suprotnost od zlovolja. Zatim, tu je i pridjev dobrovoljan i od njegova oblika srednjega roda prilog dobrovoljno, a u novom tvorbenom kraku imenice dobročinstvo i dobročinjenje, te u posljednjem pridjev dobrostiv. Zanimljiva je i imenica skladnoglasje u značenju glazba, muzika.Tu je i već dobro razvijeno pravno nazivlje, što npr. pokazuje tvorbeni odnos glagola jamčiti i imenice jamac – objašnjava nam Sanja Vulić.
Zanimljivo je da se Faust Vrančić veći dio života malo koristio hrvatskim jezikom jer je živio u brojnim dijelovima tadašnjeg habsburškog carstva, daleko od Dalmacije u kojoj je rođen. Zbog toga mu sigurno nije bilo lako sastaviti rječnik, ali to pokazuje koliko je bio i sposoban.
– Teško je procijeniti koliko je točno vremena uložio u njegovo sastavljanje. Iz Hrvatske je otišao u dobi od deset godina i od tada se hrvatskim jezikom vrlo malo služio. Pretpostavljam da je u kontakt s hrvatskim govornicima dolazio za svoga boravka u Ugarskoj, kada je kao upravitelj biskupskih imanja posjećivao Zalsku županiju u kojoj već tada živi hrvatska manjina. To što u predgovoru rječniku piše da ga nije dugo sastavljao vjerojatno se odnosi na abecediranje i konačnu leksikografsku obradbu jer je teško pretpostaviti da prikupljanje leksika nije bilo dugotrajno – smatra Vulić.
Mnogi znanstvenici ne samo da su Vrančićev rječnik koristili kao model za svoje nove rječnike već su ga i izravno prepisivali. Talijanski matematičar i pisac Bernardino Baldin, koji je bio suvremenik hrvatskog izumitelja, sastavio je svoj mađarsko-talijanski rječnik na temelju Vrančićeva rada.
– Taj rječnik, zajedno s Vrančićevim ugledom i poznanstvima u visokim intelektualnim krugovima, doprinijeo je dignitetu i afirmaciji hrvatskoga jezika kao nikada – pojašnjava nam Marijana Borić s kojom se slaže i profesorica Vulić.
– Ne smijemo zaboraviti da je četiri godine nakon izlaska Vrančićeva rječnika, tadašnji isusovački general Claudio Aquaviva naložio svomu subratu isusovcu Bartolu Kašiću da počne sastavljati gramatiku ilirskoga (hrvatskoga) jezika. Bilo je to 1599. Kašić se pišući gramatiku među inim oslanjao i na Vrančićev rječnik. Gramatika je objavljena 1604., a 1622. Kongregacija za širenje vjere, u ime pape Grgura XV. daje naredbu da se na svim visokim crkvenim školama na teritoriju pod vlašću Mletačke Republike osnuju katedre za ilirski jezik. To je doba kada na zapadu hrvatski jezik ima velik ugled ponajprije zahvaljujući onodobnoj katoličkoj obnovi. Jezik se njegovao zbog potrebe učvršćivanja vjere u pojedinim narodima, a Vrančićev se rječnik u cijeli taj proces dobro uklopio – opisuje nam Sanja Vulić.
Jedan od plemenitijih jezika
Isto piše i sam Vončina koji smatra da je protureformatorima ovaj rječnik jako dobro došao zato što im je nudio slavenski jezik koji se govorio u svim južnoslavenskim krajevima. Posebno su ga upotrebljavali tadašnji protureformatori talijanskog podrijetla.
Taj je rječnik bio vrlo važan u povijesti razvoja mađarskog, a prvi je rječnik tog jezika bio napisan tek deset godina ranije.
“Visoko je ocijenjena Vrančićeva poredba dalmatinskog i mađarskog jezika kojoj se autor može smatrati jednim od preteča slavistike”, piše Vončina u svom radu te dodaje da su neki stručnjaci za slavistiku u povijesti isticali da je “Vrančićev rječnik kamen temeljac za proučavanje povijesti ne samo hrvatskog, nego i mađarskog jezika”.
Faust Vrančić svojim je rječnik tako ušao u hrvatsku povijest gotovo jednako spektakularno kao što je u svjetsku ušao skicom padobrana. A građani Hrvatske danas znaju da je jednom jedan veliki intelektualac europskih razmjera njihov i svoj jezik smatrao jednim od najplemenitijih jezika Starog kontinenta.
Pesonja