Otkada je došao u Rim 1725. godine, Bošković je tu imao stalno boravište. Znao je otići na neko vrijeme, ali se u njega vraćao. Imao je obvezu na Rimskom kolegiju gdje je od 1740. vodio katedru za matematiku. Godina 1759. bila je prekretnica u Boškovićevu životu jer je odlučio napustiti Rim. Dobio je ponudu od markiza Michelangela Romagnolija, svog prijatelja i velikog ljubitelja znanosti, da proputuju Italiju, Francusku, Nizozemsku i Njemačku. Bošković je ishodio dopuštenje generala isusovačkog reda, a troškove putovanja snosio je Romagnoli.
Rim je postao “tužan grad”
Vukla ga je želja da u Parizu upozna francuske učenjake, da posjeti knjižnice i zvjezdarnice. Već su se tada europski astronomi pripremali za rijedak astronomski događaj, prolaz Venere ispred Sunčeve ploče, koji se trebao dogoditi 1761. godine. No sve to nije bio glavni razlog Boškovićeva trajnijeg napuštanja Rima, nego njegovo nezadovoljstvo stanjem zastarjela nastavnog sustava u Rimskom kolegiju, odnosom rimske kurije prema isusovcima i sl.
Uz to više nije bilo potpore pape Benedikta XIV. i kardinala Silvija Valentija koji su imali razumijevanja za napredak znanosti i umjetnosti. Oni su već bili pokojni i Bošković se osjećao djelomično napušten. Na Rimskom kolegiju zamjenjivao ga je brat Baro kojemu kasnije piše: „...da sam pustio svaku volju i pomisao da se vratim u Rim“. U jednom drugom pismu bratu kaže za Rim da je to „tužni grad“ i „dokle je to tako, ti grad nije za mene“. U srpnju odlazi iz Rima i preko Genove, Marseillea, Lyona dolazi u Pariz u studenom 1759. godine.
Tu se upoznaje s članovima Francuske akademije i njezinim predsjednikom, kraljevskom obitelji, kraljicom Marijom Leszczyńskom, suprugom francuskog kralja Luja XV., Dauphinom, kasnije francuskim kraljem Lujem XVI., ministrom vanjskih poslova, poslanikom u Švicarskoj i Poljskoj, enciklopedistima i najuglednijim francuskim znanstvenicima toga doba kao što su Charles Marie de La Condamine, Dortous de Mairan, Nicolas De L’Isle (Delisle), Nicolas Louis de Lacaille, Joseph Jérôme Lefrançois de Lalande, Alexis Claude Clairaut, Jean Baptiste Le Rond d’Alembert, George Louis Leclerc de Buffon i dr. S mnogima od njih kasnije se dopisivao. O svojim prvim dojmovima piše bratu: „Počeo sam prisnije upoznavati razne akademike i gospodu.“ Bio je pozvan na objed k poklisaru Sardinije i poznatim znanstvenicima, a Clairaut „je načinio primanje upravo za mene ... Clairaut je najljubazniji čovjek na svijetu i dosta različit od drugoga velikoga geometričara D’Alemberta, koji nema nikakve religije i od toga čini predstavu, a ohol je i napada sve odreda. Kod kuće ga nisam potražio i samo sam ga više puta vidio na Akademiji. ... No Clairaut me zamolio da bez ustručavanja često dođem k njemu na objed kako bismo posve slobodno razgovarali“.
U pismu s početka 1760. piše bratu o tome kako su ga akademici primili. Bošković je uvijek običavao u svojim pismima bližnjima u talijanski tekst umetati hrvatske rečenice ili čitave pasuse. Na hrvatskom mu piše: „Ti me pitaš kako me su ovdi mudri primili. Rije’ ću da dobro ... Paka ja ne mogu š njimi govorit kako bi se htjelo, krocjeć [zbog] jezika ... tot [dakle] najveći dio ne zna što sam štampo, i samo znadu da je velika od mene cijena u Italiji. Sa svijem tijem jes ih njekoliko koji štogod od mene i u individuo [osobno] znadu, a svi me primaju svud koliko se može dobro. S D’Alambertom nijesam nigda govorio, nego malo u Akademiji, a ne znam hoću li ga igda i iskat [tražiti]. Clerò mi je veliki prijatelj od konfidence [povjerenja], ... veliki je džeometra, i calculateur [matematičar].“ Akademici mu iskazuju prijateljstvo i Bošković primjećuje: „Hvala Bogu, ne stojim zlo u temu, nego veoma bolje, neg meritam [zaslužujem] ...“ U jednoj drugoj prigodi opet se susreo s D’Alembertom. Piše bratu: „Bio je tu D’Alembert s kojim sam dugo razgovarao do kraja večeri i čini mi se da je sa mnom vrlo zadovoljan, on i mnogi drugi. Jednako sam svečani objed imao u petak kod Clairauta ... Mislim da ću u petak objedovati kod kneza od Monaka.“ Kada hoće da samo brat nešto dozna, onda kaže: „(Ovo tebi)… A rije’ ću ti i drugu stvar, koju nemoj nikomu govorit ...“
Kako je Bošković provodio vrijeme za svog boravka u Parizu, svjedoče njegova pisma u kojima detaljno opisuje s kim se družio. Često je odlazio na ručkove ili večere k uglednim Parižanima. Tako 18. veljače 1760. piše: „Što se tiče objeda, ovog tjedna odvijali su se neprekidno. U utorak bio sam kod opata Galiania kraljevskog tajnika napuljskog. ... U srijedu kod gosp. De La Condaminea, osim njegove gospođe i jednog isusovca, mog druga, svi ostali bili su akademici ... U četvrtak bio sam na veličanstvenom objedu upriličenom prvenstveno i u prvom redu zbog mene kod gosp. Turgota, ministra tužiteljstva … U petak sam u Versaillesu objedovao kod gospodina vojvode De Lavoyona. ... Stol kao obično bijaše prebogat: svakovrsna riba, pa i ona rijetka, zatim izvrsne kamenice, kojih je bilo kao na svim takvim drugim objedima. U subotu sam objedovao kod kraljičina ispovjednika koji me veoma uvažavao. … Jučer sam objedovao kod opata De la Villea, ... Kao obično imali smo svečani objed i veoma probrano društvo. ... Sutra idem kod gosp. Buffona gdje će sigurno biti najbolje društvo ... Iz svega ovog vidite da Božjom pomoći moje stvari ovdje idu dobro i da su ljudi prema meni dobri. Sada kada počinje korizma bit ću sabraniji ...“ Kako se Bošković snalazio u društvu francuskih uglednika, svjedoči on sam: „Jezik mi nije smetnja. Govorim loše, ali govorim odrješito te nastojim da me razumiju. Kako govorim živahno i slikovito, vidim da me svakovrsna čeljad rado sluša i mislim da se ne varam.“
U ožujku 1760. u Akademiju je primljen jedan od tadašnjih poznatih francuskih znanstvenika. Događaju je nazočio i Bošković koji o tome kaže: „Jučer sam bio na primanju gospodina primljenog u Francusku Akademiju, Maupertuisa. … Uistinu sam uživao. Dvorana je bila dupkom puna najbiranijeg svijeta. … Govor novog člana bio je izvrstan i popraćen beskrajnim pljeskom. Lijepo je bilo što je sa žarom progovorio u prilog religiji, protiv materijalista, nevjernika itd. da je bila milina…. Pljesak tako učene čeljadi i opći ushit koji je sijevao iz svih očiju bio je zaista poseban.“
Sredinom svibnja Bošković je krenuo put Engleske i krajem mjeseca već je bio u Londonu. Kao i u Parizu, tako je i tu susreo poznate znanstvenike i engleske akademike. Predsjednik učenog društva (akademije znanosti) Royal Society astronom lord George Parker Macclesfield poziva ga na sjednicu Društva i na ručak. Vrlo brzo Bošković se upoznao s članovima kraljevske obitelji i s engleskim književnicima. On je bio prvi isusovac koji je imao čast govoriti s članovima kraljevske obitelji.
Zdravice u njegovu čast
Posjetio je i znanstvenike u Oxfordu i Cambridgeu i upoznao se s najizvrsnijim britanskim astronomima: Nevilom Maskelyneom, kasnijim predsjednikom Royal Society, Jamesom Douglasom Mortonom, poznatim optičarom Johnom Dollondom, Jamesom Bradleyem, koji je otkrio aberaciju svjetlosti i nutaciju Zemljine osi i koji mu je kratko prije toga u Greenwichu pokazao svoje astronomske instrumente, Edmondom Halleyem i drugima. Susreo se i s ljudima iz umjetnosti, književnosti, filozofije kao što su Samuel Johnson i Edmund Burke s kojim se sprijateljio i najčešće družio. Bošković je u književnim krugovima bio “dobro poznat u cijelom literarnom svijetu”. Susreo je i američkog znanstvenika i političara Benjamina Franklina koji se u to doba zatekao u Engleskoj.
Za komunikaciju u Engleskoj velika mu je prepreka bila što nije znao engleski. Gotovo svi učeni ljudi toga doba govorili su ili razumjeli francuski, a neki i latinski i talijanski. Na ručku sedamnaest akademika uz Boškovića je sjedio jedan akademik koji je dobro znao francuski. Bošković im je skrenuo pozornost na važnost opažanja Venere ispred Sunca. Navečer ga je predsjednik Royal Society pozvao kući na večeru gdje su pili i nazdravljali Boškoviću.
U idućem broju:
U službi diplomacije i drugih “usputnih” poslova
VIDEO Zagreb: U institutu Rudjer Bošković pušten u pogon ionski izvor za He snopove
