Samostani Jeronima i Paule u Betlehemu imali su, otkako su presušili rimski izvori, sve većih financijskih poteškoća. Sve se to još više zakompliciralo kad se u prvim godinama 5. stoljeća Paula teško razboljela. Paula je umrla 403. mirnom smrću dok je Jeronim sjedio pored njezine samrtne postelje i držao je za ruku. Čim je zauvijek zaklopila oči, Jeronim se povukao u svoju ćeliju i u dvije noći u groznici sastavio čudesan nekrolog ženi koju je volio i poštovao najviše od svih bića koja je u životu susreo.
Glavarica samostana nakon majčine smrti postala je Eustohija, ali Jeronim se nakon smrti voljene Paule više nikada nije do kraja oporavio. Teško se razbolio pišući zahtjevni komentar Matejevu evanđelju pa je od tada sve rjeđe napuštao postelju, sve je lošije vidio i sve manje i zlovoljnije komunicirao s okolinom. Ali, nažalost, nije u Betlehemu uvijek mogao uživati mir svoje ćelije ili koristiti blagodati bogate biblioteke, u kojoj je uvijek nalazio duhovni mir i gdje je dobivao veliku pomoć učenika.
Napad na samostan u kojem je zapaljen Jeronimov stan
Nisu samo žestoke polemike uznemirivale njegove staračke dane. Svetac je, naime, u svojim tekstovima bio u žestoku sukobu sa sljedbenicima Pelagija, heretika koji je širio učenje o nepostojanju istočnoga grijeha. Taj agresivni teolog širio je svoj nauk i Italijom pa je pred gotskim vojskovođom Alarikom koji je osvajao Rim pobjegao u Afriku. Pelagijevci, mnogobrojni i u Betlehemu jer su ondje uživali prešutnu potporu biskupa Ivana, napali su 416. Jeronimov samostan iz osvete. Bio je to okrutan napad, zapravo opsada u kojoj je zapaljen svečev stan, a pred nasiljem i ubojstvima bio je Jeronim prisiljen sakriti se sa svojom braćom i sestrama, monasima i monahinjama, u samostansku promatračnicu, koja im je zahvaljujući čvrstoj građi spasila život.
Nikakve nedaće ni nasilja nisu mogli zaustaviti pozni radni elan Jeronimov. Nisu njega zaustavljale ni bolesti ni staračke tegobe, nisu ga obeshrabrivale ni iscrpljujuće polemike ni okrutni vojni progoni. Uz prijevod Biblije na latinski jezik, njegovo životno djelo, on je u svojoj betlehemskoj ćeliji, u svome humanističkom studiolu, i u poznim godinama uporno redigirao nove i stare rukopise. Čini se da se u tim predsmrtnim danima najradije vraćao uređivanju već davno završene historiografske kronologije, djelu De scriptoribus ecclesiastici Euzebija iz Cezareje, kronici kojoj je redakturu završio još 393. U toj knjizi u poznim je svojim danima opsesivno provjeravao svoju misao kako kršćani u prvim stoljećima nakon Kristove smrti nimalo ne zaostaju u književnosti za poganima.
U tekstovima Jeronimovim nije sačuvano mnogo opisa samostanskoga života. Tek se sa sigurnošću zna da bi se redovnici susretali šest puta na dan, uvijek za vrijeme molitve, a u nedjelju i žene i muškarci pribivali su misi koju je u bazilici predvodilo betlehemsko svećenstvo, često predvođeno i biskupom Jeruzalema. Rečeni pak biskup Ivan nije bio Jeronimov prijatelj i ne jednom pokušavao je sveca prognati i uniziti njegov bibliološki rad. Što se ženskog samostana tiče, on se sastojao od triju zdanja sagrađenih uzduž betlehemske crkve. Jeronim je u toj ženskoj zajednici bio duhovno vrlo prisutan. Na čelu joj je od svoga dolaska u Betlehem pa do smrti bila sveta Paula Rimljanka, Jeronimova prijateljica i pouzdanica. U tom samostanu bila je točno utvrđena društvena pripadnost monahinja pa ih se dijelilo u tri staleža. One su prema toj pripadnosti uživale različite oblike razine udobnosti samostanskoga života, ali bez obzira na te klasne razlike među redovnicama, sve odreda bile su dužne pokoravati se samostanskoj strogosti, propisanom postu i tjelesnom uzdržavanju. Bez obzira na stalež, sve su nosile jednaku odjeću i sve su se na samu dolasku odrekle svih svojih prethodnih materijalnih posjeda. Premda su odvojeno radile i odvojeno blagovale, redovito su se zajednički molile.
Jeronim je, ušavši u suton svoga života i kad je tjelesno oslabio, bio sve manje kadar brinuti se o ekonomiji svojih samostana. Bolesnom i starom Jeronimu Paulina kći Eustohija glavna je uzdanica. Ona se moli za njegovo ozdravljenje i pomaže mu da zaboravi na svoje loše zdravstveno stanje.
O tome on zapisuje: „Ponekad zaboravim na svoje stanje, a Bog me upozori da sam star čovjek, pred smrt.“ Istina jest da je on jednom napisao da starost pored mnogih zala donosi i jedno veliko dobro jer nas oslobađa bezočnoga gospodara kao što je pohota. Onemoćali Jeronim spominje dosadnu kihavicu i brojne učestale bolesti probave, činjenicu da je bio gotovo slijep, da je posve izgubio tek, da je patio od drhtavice udova, da su mu zubi s golih desni upadali u jelo. Mučile su ga migrene, patio je od bolne podagre koja mu je izazivala snažnu bol u ruci da više nije mogao držati pisaljku, a zbog neizdrživih bolova na vrhovima nožnih prstiju, kretanje mu je sve više bilo vezano uz siromašku postelju. Iako nemoćan, i dalje prati vijesti iz Rima, pri čemu loše sustižu jedna drugu. Tako nemoćan piše pisma u Rim kako bi nagovorio neku udovicu da izabere askezu i tjelesnu čistoću. A onda usred tog posla napiše: „Što ja to činim? Brod se lomi, a ja se svađam o teretu.“
Vijest o smrti prijateljice Marceline na Aventinu vrlo ga je potresla. Svakako više od vijesti da Alarikove trupe razaraju Rim, a Vandali siluju i uništavaju sve po Apeninima. Razmišlja o prolaznosti povijesnih datosti pa zapisuje: „Sve što se uzdigne mora pasti. Sve što raste stari. Nema ništa što je čovjek stvorio a da ne propadne.“ Po odlasku zlotvora koji su mu rušili samostan ponovno diktira pismo Augustinu pa mu kaže: „Teška su vremena. Radije bih držao jezik za zubima nego govorio.“ To govori onaj koji je u životu znao voljeti prijatelje, ali i prezirati neprijatelje, razglašavati njihove niskosti. U to doba svi svjedoci njegovih mladih dana bili su već mrtvi.
Jeronim je u predsmrtnim danima govorio je o iskri koju je žudno osjećao pod ugaslim pepelom života. Stižu mu vijesti o smrti pape u Rimu, zatim doznaje da je umro i njegov bliski neprijatelj, biskup jeruzalemski Ivan. Eustohija, na koju se oslanja, također je onemoćala pa u Betlehem stiže njezina nećakinja Paulina, koja će je zamijeniti. I kad Eustohija umre devet mjeseci prije njega, neće Jeronim više biti kadar napisati joj nekrolog, tek će u izravnoj poslanici spomenuti svoju tugu zbog njezine smrti. U njezin grob s njom otišla su posljednja sjećanja na njemu najbliže ljude.
Ostaci preneseni u Rim?
Posljednji put zasvijetlila je njegova svjetiljka 420. godine i osvijetlila onaj lik koji će stotine slikara u sljedećim stoljećima željeti naslikati kao da su ga negdje sreli. Bila je noć rujanska, zvijezde su bile sjajne u toj noći u Judeji kad je zaklopio umorne, ali sretne oči. U predsmrtnom tekstu zapisao je: „Bijedan sam čovjek. Tko će me osloboditi iz tijela ove smrti? Iskra više ne može upaliti požar.“
Bio je to životni kraj najmudrijega Dalmatinca svih vremena. S tim riječima na usnama umro je veliki isposnik i remeta, uporni Kristov putnik, najveći učenjak svoga doba i svet čovjek koji će tek nakon smrti od nasljednika primiti hvalu koju nije očekivao, ali kojoj bi se svakako radovao jer je znao da će je jednom zaslužiti. Mlada Paula plakala je uz njegov odar, plakala je suze svoje bake i svoje tete.
Kosti Jeronimove dugo su ostale pokopane ispod ploča Konstantinove bazilike. Arapi su ih uznemirili 638. godine. Osam stoljeća poslije jedan je monah prenio ostatke njegova zemnog tijela u Rim. Ima ih koji su prema toj vijesti skeptični. Navodno je kovčeg sa svečevim relikvijama posljednji put viđen 1474. Kad su ga opet tražili 1586., nije mu više bilo traga.
To sve malo znači za ovu priču. Tjelesni sveti Jeronim i danas je u Betlehemu i ondje svake noći gleda pustinjske zvijezde. Duhovni Jeronim živi u njegovoj rodnoj Hrvatskoj, ona mu je bila zavičaj, a onda postala vječna domovina. Duh svečev živi jedino u latinskoj Bibliji, u Vulgati, najboljem primjerku svete knjige koji je darovao čovječanstvu i koji je vratio Bogu.