U šezdesetim i sedamdesetim godinama prošlog stoljeća San Francisco se smatrao epicentrom revolucije i pobune mladih , ali nažalost, s vremenom je u tom gradu ostala samo destruktivna neumjerenost. Kad sam se 1991. doselila u četvrt Haight-Ashbury (zvali smo je The Haight), dočekale su me samo ruševine, uglavnom ljudske: mnoštvo prljavih beskućnika i narkomana koji su bezbojnim glasom žicali sitniš izvaljeni na pločnik ili naslonjeni na zid. Turistički autobusi onuda su prolazili bez zaustavljanja, prepuni kamerama naoružanim lovcima na uzbuđenja, zagolicanima talogom revolucije.
U ulici u kojoj sam stanovala nalazila se kuća u kojoj su nekad živjeli članovi Grateful Deada, legendarnog sastava iz šezdesetih, ali sad je bila u vlasništvu mladog azijskog para s malim djetetom. Dvorište je bilo ograđeno da se spriječi ulazak neželjenih uljeza, s jarkocrvenim upozorenjem “Zabranjeno ometanje posjeda”, kao šamarom u lice duhu zajedništva i prezira prema “privatnom vlasništvu”, koji je vladao u šezdesetima. Malo dalje nalazila se besplatna klinika Haight-Ashbury, kroz koju je u nesputanoj eri slobodne ljubavi i trenutačnog zadovoljenja prošlo na tisuće slučajeva predoziranja i seksualno prenosivih bolesti. I u devedesetima je pred njom bio dugi red sad sredovječnih, izgorjelih bivših hipija u izblijedjelim batik-majicama, nespremnih odustati od borbe.
Uzavreli kotao radikalnih ideja
No iako je San Francisco (i obližnji radikalni kampus Sveučilišta Berkeley) možda dobio više pozornosti medija i policije, moj rodni grad Portland u Oregonu definitivno je zauzimao drugo mjesto na ekstremističkoj ljestvici. I danas nas poruke na popularnim majicama i šalicama potiču da njegujemo svoju različitost i “sačuvamo Portland čudnim!”. Zbog naginjanja radikalnoj ljevici i podržavanja ciljeva za koje se i prečesto borilo nezakonitim sredstvima, Portland je dobio nadimak “Moskva na Willameti”, prema rijeci koja protječe našim gradom i, uz Columbiju, jednoj od najvećih rijeka u državi Oregon. Na dva sata vožnje u smjeru juga nalazi se Eugene i u njemu Sveučilište Oregon, moja alma mater, koje je proizvelo čitav niz poznatih studentskih političkih vođa i ekstremističkih kontrakulturalnih pokreta i skupina. U blizini je stanovao Ken Kesey, ikona kontrakulture i autor romana “Let iznad kukavičjeg gnijezda”, i redovito smo se družili s njim u kampusu i na koncertima s njegovom svitom. Jasno vam je kakav je bio naš studentski život.
Cijela Zapadna obala bila je uzavreli kotao radikalnih političkih nazora: pokreta za slobodu govora, aktivista protiv Vijetnamskog rata, anarhista, feminista, pobornika za građanska prava, boraca protiv imperijalizma – u osnovi, anti-establišment skupina svih zamislivih uvjerenja. To objašnjava stalni priljev pripadnika svih radikalnih političkih i ekstremističkih pokreta na Zapadnoj obali u moj zatvor u Pleasantonu u Kaliforniji. Na kraju su nam dolazili iz cijele države: članovi Brigade Georgea Jacksona, Black Power pokreta, Pokreta za oslobođenje crne rase, Pokreta za neovisnost Portorika i, jednog od najozloglašenijeg, Weather Undergrounda. FBI klasificirao je Weather Underground kao domaću terorističku skupinu zbog njihovih često nenajavljenih bombaških napada na banke, vladine zgrade, Ministarstvo vanjskih poslova, sjedište Policijske uprave grada New Yorka, pa čak i na Pentagon, kad su poginula trojica njegovih pripadnika. Nakon završetka Vijetnamskog rata, mnogi njegovi članovi na popisu traženih osoba postali su bjegunci, a neki su se predali i poslije nastavili živjeti kao politički aktivisti, reformatori i učitelji u svojim zajednicama. Dvoje najpoznatijih, Bill Ayers i Bernardine Dohrn, bili su prijatelji i sugrađani Baracka Obame, i to prijateljstvo bilo je predmet žestokih prijepora u njegovoj predsjedničkoj kampanji, jer ne samo da je Obama svoju političku karijeru započeo u njihovoj kući, nego su oni bili i jedni od donatora njegove kampanje. A Ayersova izjava u jednom intervjuu da se ne kaje zbog postavljanja bombi i da misli da nisu učinili dovoljno samo je dolila ulje na vatru. Obama je svejedno izabran za predsjednika, jednim dijelom zbog nevoljkosti liberalnih medija da se nastave baviti tom temom. Gdje sad žive Ayers i Dohrnova? Prema posljednjim informacijama koje imam, žive u Portlandu u Oregonu, nedaleko od kuće moje obitelji.
U Pleasantonu smo imali samo jednu pripadnicu Weather Undergrounda, a njezin mentor bio je Frank Giese, profesor francuskoga koji je predavao na istom sveučilištu na kojem je moj otac predavao klasični grčki. „Davež je“, opisao ga je moj tata, „nesnosan davež.“ Ali moje zatvorske susjede s aktivističke ljevice uglavnom su bile dobrodušne i iznenađujuće bezopasne s obzirom na svoju izgredničku i često nasilnu prošlost. Jedna od njih bila je talijanska državljanka Silvia Baraldini.
U Italiji ne bi dobila ni 25 godina
Silvia se s četrnaest godina preselila s obitelji u Sjedinjene Države i kao studentica postala vatrena pristalica pokreta Black Power i Pokreta za neovisnost Portorika. S vremenom su se njezina uvjerenja produbila u revolucionarnu borbu i postala je nacionalni vođa Komunističke organizacije 19. svibnja, ogranka Weather Undergrounda čiji su pripadnici bili bijeli Sjevernoamerikanci koji su američki imperijalistički sustav smatrali glavnim izvorom ugnjetavanja u svijetu. Zbog svoje uloge u organiziranju pljačke oklopnog vozila, u kojoj su poginula dvojica policajaca (ona nije bila prisutna), i vožnje automobila kojim je pobjegla crnačka aktivistkinja Assata Shakur, osuđena za ubojstvo policajca u New Jerseyu, reketarenje i nepoštivanje suda, Silvia je osuđena na četrdeset tri godine zatvora.
Činjenica da u Italiji za to ne bi dobila više od dvadeset pet godina zatvora potaknula je prosvjede diljem svijeta. Milijuni su potpisali peticije za njezino oslobođenje. Po njoj su nazvane ulice, a gradovi su je proglašavali svojom „počasnom građankom“. Među njezinim glasnim pristašama bili su Dario Fo, dobitnik Nobelove nagrade za književnost, aktivist i lingvist Noam Chomsky, glumac Roberto Benigni, Amnesty International i Američki savez za građanske slobode.
Silvijina ćelija nalazila se nekoliko vrata dalje od moje i sprijateljile smo se preko knjiga i tjelovježbe. Kao prvo, obje smo bile nezasitne u čitanju, pa smo često razgovarale o knjigama koje smo voljele ili čitale. Jedna od njezinih najdražih bila je „Gospođa Dalloway“ Virginije Woolf, možda zato što se sva radnja odvija u mislima glavnih junaka. I zatvorenici su živjeli tako, u svojim glavama, zamišljajući kakav će biti život jednog dana kad budu pušteni na slobodu. Za rođendan mi je darovala tu knjigu s posvetom „Mir, Silvia“. A budući da je bila bucmasta i željela smršavjeti, često mi se znala pridružiti u šetnjama zatvorskim igralištem ili zatvorskim krugom. U krug, iz dana u dan, iz sata u sat, ali uvijek obratno od smjera kazaljke na satu. Zatvorenici uvijek nastoje pobijediti vrijeme, jer ono im je neprijatelj. Nama je to vrijeme dalo priliku za razgovor, a Silvija se usto i stesala toliko da je mogla odjenuti moje samterice, koje sam joj na kraju dala u zamjenu za njezinu dugu, plavu tuniku. „Više ne moram nositi šatore“, ironično je rekla.
Imala je nestašan smisao za humor, što je u zatvoru velika prednost. I nikog nije automatski odbacivala prema „političkoj korektnosti“, koja je tad bila još u povojima. „Volim razgovarati s njom“, govorila mi je za jednu našu suzatvorenicu Židovku, „i to nema nikakve veze s borbom za neovisnost Palestine“. Od svih s ljevice očekivalo se da podržavaju borbu za stvaranje palestinske države, što bi Silviji branilo razgovore i prijateljstvo sa Židovkom. Ali ona na to nije pristajala. U pravilu ionako nismo razgovarale o politici. Iz nekog razloga nije se činila važnom, jer kao zatvorenice dijelile smo zajedničku borbu: da preživimo zatvor, budemo složne protiv vlasti te nađemo način da zaobiđemo idiotska zatvorska pravila.
No iako smo se mi „političke“ zatvorenice držale zajedno kao monolitna skupina, vlasti na nas nisu gledale jednako. Silvia i sve ostale pripadnice raznih ekstremističkih (marksističkih ili drugih) skupina bile su uzorne zatvorenice, ali u očima američkog pravosuđa i političkog sustava njihova politička uvjerenja još uvijek su predstavljala opasnost demokraciji i sigurnosti. Dok borba za neovisnost Hrvatske, jedne daleke države i naroda za koje mnogi nikad nisu ni čuli, nije. I zato su Silviju, a ne mene, u šest ujutro jednog dana s lisicama na rukama i lancima na nogama nenajavljeno i bez ikakva očitog razloga odveli u novu, podzemnu, strogo čuvanu zatvorsku jedinicu za žene u Lexingtonu u Kentuckyju.
Nemar američkog mlažnjaka
Ondje su joj se pridružile još dvije žene koje su dijelile njezina politička uvjerenja. Uvjeti u toj zatvorskoj jedinici bili su tortura prema svim definicijama te riječi: tri žene neprestano su bile pod videonadzorom, morale su se skinuti do gola svaki put kad bi izašle iz ćelije, bili su im dopušteni samo nadzirani posjeti članova njihovih obitelji ili njihovih odvjetnika, i čamile su zaključane u ćeliji blještavo bijelih zidova, izolirane od ostalih zatvorenica i podvrgnute dugotrajnom lišavanju sna i nasumičnim pretraživanjima tjelesnih otvora, koja su provodile ne samo čuvarice, nego i čuvari. Vijest o toj zatvorskoj jedinici brzo je stigla do medija i organizacija za borbu za građanska i ljudska prava, i protiv Federalnog zavoda za zatvore podignuta je sudska tužba zbog diskriminacije na temelju političkih uvjerenja. Budući da se Amerika proglašavala demokratskom državom čiji ustav jamči slobodu govora, mišljenja i udruživanja, američki politički zatvorenici teoretski nisu postojali, ali Silvijin slučaj dokazivao je suprotno. Strogo čuvana jedinica zatvorena je nakon samo dvije godine, a Silvia je premještena u lijepi, ne tako strogo čuvan zatvor – sličan Pleasantonu – u Connecticutu.
U njemu bi možda ostala do kraja svoje kazne da nije bilo nemara mlažnjaka američke mornarice koji je, leteći niže nego što je dopušteno, presjekao kabel žičare na jednom talijanskom skijalištu i usmrtio dvadeset ljudi. Što je još gore, američki vojni sud proglasio je odgovorne vojnike nevinima.
Je li talijanska vlada slučajno uspjela dogovoriti Silvijin premještaj u Italiju, da ondje odsluži ostatak svoje kazne, ni godinu dana nakon te tragedije na skijalištu? Je li za njega zaslužan šokantni američki dokumentarac „Through the Wire“, koji govori o nepravdama kojima su ona i druge dvije zatvorenice bile izložene, s oskarovkom Susan Sarandon kao naratoricom? Ili je to bio humani transfer jer je Silviji dijagnosticiran rak maternice? Tko zna, ali činjenica je da je Silvia 1999. puštena iz američkog zatvora prema Dogovoru o transferu osuđenih osoba i poslana kući privatnim mlažnjakom koji je poslala talijanska vlada. U zračnoj luci u Rimu dočekali su je legendarni komunistički vođa Armando Cossuta, ministar pravosuđa Oliviero Diliberto, član Komunističke stranke, i mnoštvo drugih pristaša.
Negdje u isto to vrijeme Hrvatski je sabor uz snažnu podršku predsjednika Tuđmana izglasao zakon o transferu osuđenih osoba, koji bi Zvonku Bušiću dopustio mogućnost da ostatak svoje kazne odsluži u Hrvatskoj. A 2002. donio je jednoglasnu odluku (što je za današnji Sabor nezamislivo) da će Sjedinjenim Državama uputiti zahtjev za Zvonkov premještaj u Hrvatsku. Naravno, zanimalo me je kako je to išlo u Silvijinu slučaju. Kako je uspjela dobiti premještaj, što je dogovoreno i pod kojim uvjetima?
Bila je presretna što može pomoći i odmah mi je odgovorila iz zatvora Ribibbia u Rimu. Najprije je komentirala svoje zatvorske uvjete, „restriktivnije od onih u prethodnom zatvoru (Danbury)“. A onda je predložila da se u pregovorima za Zvonkov transfer hrvatska vlada „pozove na pomilovanje koje je Clinton dao Portorikancima“. Bill Clinton pomilovao je čitavu skupinu pripadnika i pripadnica portorikanskih paravojnih snaga Fuerzas Armadas de Liberacion, od kojih su četiri bile sa mnom u Pleasantonu, osuđenih zbog brojnih nasilnih djela. Sigurno nije bila slučajnost da se njegova supruga Hilary tad kandidirala za zastupnicu New Yorka u Senatu, a u New Yorku je živjelo više Portorikanaca nego u Portoriku. Naravno, pobijedila je.
U Italiji gore nego u SAD-u
Američka dvostruka mjerila bila su previše čak i za hrvatsku oporbu. U zajedničkom pismu američkoj državnoj tajnici Madeleine Albright 1999., vođe svih oporbenih stranaka – Dražen Budiša, Ivica Račan, Vlado Gotovac, Zlatko Tomčić, Radimir Čačić i Ivan Jakovčić – zahtijevali su Zvonkov premještaj u Hrvatsku: “Smatramo da nedavni presedani idu u prilog premještaju gospodina Bušića: nedavno pomilovanje četrnaestoro Portorikanaca uključenih u bombaške napade i ubojstva, i posebno nedavni premještaj talijanske državljanke Silvije Baraldini, pogotovo zato što je, za razliku od gospođe Baraldini, gospodin Bušić 1) od samog početka izrazio duboko kajanje zbog nenamjerne tragične posljedice njegova postupka; i 2) imao snažnu podršku predmetnog suca Johna Bartelsa (i mnogih drugih službenika i dužnosnika), koji su izjavili da ga “ne smatraju teroristom”.
Nažalost, zahtjev je odbijen i Zvonko je iz zatvora pušten tek osam godina poslije, provevši u njemu ukupno trideset dvije godine, odnosno dvije godine više nego što je američki zakon dopuštao. Što se tiče Silvije, samo godinu dana nakon premještaja u talijanski zatvor, za koji se zajedno s talijanskom vladom žestoko i dugo borila, morala je priznati da je pogriješila. Američki zatvori bili su okrutni, ali talijanski su bili paklenski. Željela se vratiti!
Ogorčenost nije dovoljno jaka riječ za ono što su njezini pristaše osjećali. Njihova vlastita mučenica uvrijedila ih je na najgori način: rekla je da su gori od Amerike! Prema „Guardianu“, Baraldinijeva je bila stavljena u samicu i uskraćeno joj je primjereno liječenje raka, redoviti telefonski pozivi bolesnoj osamdeset petogodišnjoj majci Dolores i redovni posjeti. „U Americi sam mogla poučavati jezike, održati tečaj prevencije AIDS-a, mogla sam razgovarati o politici s drugim zatvorenicama. Ovdje imam udobniju ćeliju, ali mogu razgovarati samo sa zatvorenicama osuđenim zbog mafijaških zločina.“ U zatvoru Danbury u Connecticutu mogla je zvati kad i koliko je željela i primiti četiri posjeta dnevno. U Rebibbiji su joj bila dopuštena najviše dva telefonska poziva i šest posjeta mjesečno. Njezina molba je odbijena, za Silviju nije bilo “arrivederci, Roma”! Godine 2006. napokon je puštena iz zatvora. Još i danas anonimno živi u Rimu, iako sam sigurna da nije zaboravila proročke riječi svoje junakinje Virginije Woolf: „Oči drugih naši su zatvori, njihove misli naši kavezi.“